Josip Jović: Komšićev obraz od opanaka
Kampanja uoči ovonedjeljnih općih izbora u BiH jasno ocrtava inače poznate pozicije triju strana. Na svečanosti prilikom završetka dvadesetpetkilometarske autoceste Banja Luka – Doboj, Milorad Dodik je dvosmisleno kazao kako će projekt biti dovršen na Drini.
Izaslanik Aleksandra Vučića, ministar inozemnih djela Ivica Dačić, kašu je dodatno začinio. Rekao je kako je njegova pozicija kao ministra inozemnih djela tu na cesti između Banje Luke i Doboja neprirodna, jer se on ovdje osjeća kao ministar unutarnjih poslova.
Glavni je projekt, naglasio je, sačuvati krvlju (tuđom, op.a.) stečeno, a ako netko želi uništiti Republiku Srpsku, ni Srbija neće stajati skrštenih ruku, jer svi putevi vode u Beograd. Na proslavi nije bilo zastave BiH niti je ime ove države ijednom spomenuto.
Valjda na crti sve boljeg razumijevanja Turske i Rusije, bošnjački političari i javnost kao da su već pomireni s ovom retorikom i s ovim projektima koji vode prema Beogradu pa su se više koncentrirali na opstrukciju gradnje mosta u drugoj državi te na uništavanje prava svojih partnera u Federaciji u cilju uspostave tzv. građanske iliti unitarne države, te na njihovo sotoniziranje.
Mauren Cormack, američka veleposlanica u Sarajevu, upozorava na atmosferu zastrašivanja i huškanja, u čemu prednjače SDS i SDA. Dok Dodik, precizira ona, poziva na odcjepljenje, Izetbegović prijeti ratom.
Hrvati svoj spas vide u EU-u i NATO paktu, samo što to one druge posebno ne impresionira. Minimum minimuma koji su tražili odnosio se na promjenu izbornih zakona u skladu s odlukama Ustavnog suda, ali ni to nisu dobili. Zašto onda uopće participiraju u izborima?
Za njihova predstavnika u Predsjedništvu BiH kandidirao se opet Željko Komšić, koji je tamo već sjedio osam godina. On bi htio biti predstavnikom svih građana, ali sadašnji Ustav i spomenuta sudska odluka govore o predstavnicima triju naroda i pravu svakog naroda da ih biraju. Čak je reis Husein Kavazović, poglavar Islamske zajednice u BiH, ovih dana poručio kako pripadnici jednog naroda ne bi trebali drugima birati predstavnike u vlasti.
Komšić računa upravo, kao i do sada, na glasove Bošnjaka muslimana i to više nije samo političko i pravno, nego moralno pitanje. Za takvo nešto treba imati obraz tvrd poput opanka. Formalno se piše Hrvatom kako bi se uopće mogao kandidirati, ali su njegovi politički stavovi dijametralno suprotni opredjeljenjima tog naroda, on bi predstavljao narod koji ga ne želi i kojega on sam prezire.
Kaže kako govori bosanski, Čović mu je Pavelić, a Hrvati su sljedbenici udruženog zločinačkog pothvata. Bude li ipak izabran, Hrvati više neće imati ni izbora ni iluzija.
