Marko Ljubić: Poruke i zablude vukovarskog prosvjeda!
Hrvatskom narodu je, s obzirom na stanje društva i države, vrijeme postalo ključni ograničavajući faktor. Teško je ne uočiti tu činjenicu, koja je s jedne strane izraz galopirajuće nadmoći posve antihrvatskih silnica u samoj hrvatskoj državi, gotovo svim njenim institucijama, u vladi, saboru, državnim agencijama i ustanovama, u javnim institucijama, pogotovo na HRT-u, u kulturi, filmu, sveučilištima i akademiji, te u srodnim ustanovama, koje u svim elementima ili ozakonjuje ili financira država. A i jedno i drugo, i ozakonjivanje i financiranje s tim u svezi je u funkciji – razaranja državnosti.
Hrvatske slobode.
Organizacija hrvatskoga društva je poprimila tako razorne dimenzije, da je samo pitanje kad će se nepovratno uništiti hrvatska državnost i potpuno onemogućiti u nekim novim okolnostima njeno oživljavanje s šansom za uspjeh u nužnim područjima opstanka, a nije više pitanje – hoće li se to dogoditi.
Hoće.
Ako se odmah ne prekine taj proces!
Pitat će te me zašto upravo danas to ističem?
I, nije li to predramatična ocjena i poruka?
Prvo, ističem to zbog činjenice, koja je u pripremi vukovarskoga prosvjeda uzimana kao ključni argument, a to je da “institucije 27 godina nisu uradile što su trebale”, drugo, zbog toga što ni na vidiku nema poruke, koja ukazuje na nevjerojatnu potrebu žurnih promjena, a što onda omogućuje beskrajno nadmudrivanje navodnih snaga dobra i zla, u posve izgubljenim okolnostima svakoga zrnca dobra, s nositeljima destrukcije hrvatskoga društva. Privid borbe za slobodnu i dobru Hrvatsku s onima koji ju toliko jasno, razgovjetno, očito, osmišljeno i planski uništavaju toliko godina, je opasna zabluda, koja nositeljima destrukcije omogućava nastavak rada i kreiranja društvenih, a pogotovo javnih trendova, a s druge strane, potpunu infiltraciju zla i njegovih protagonista u strukture koje pokušavaju osmisliti model i sadržaj osporavanja tih pogubnih tendencija i silnica. Kreatori uništavnja Hrvatske igraju na kartu prirodne ljudske kolebljivosti i nesigurnosti većine ljudi, kad su izloženi egzistencijalnim iskušenjima. Dugotrajna borba bez kraja i konca za elementarne stvari, koje se nužno podrazumjevaju u svakom uređenom društvu i pogotovo nacionalnoj državi tako teško i mukotrpno ostvarenoj, zapravo je voda na mlin snagama koje ju razaraju, jer zbog vrhunske organizacije i logistike same države koju koriste, u svakoj novoj vremenskoj jedinici, umjesto da ta borba stvara sve bliže i opipljivije prilike za promjene, te prilike i mogućnosti udaljava, jer je svakim danom neravnoteža odnosa snaga sve veća.
Primjerice, gotovo je nemoguće postići medijsku ravnotežu u Hrvatskoj, ako država svojim zakonima jamči HRT-u, ovakvom kakav jest, milijarde potpore s kojima financiraju ovo što HRT radi, ako se višegodišnje nositelje nevjerojatne destrukcije ili preoblikavanja izvornoga hrvatskoga društva kao što je to bivši EPH, ili nešto manje Index, oslobađa namjerno, prvo omogućenih, zatim toleriranih poreznih dugova, koji su dosezali do milijarde kuna, pa se iz tih golemih, zapravo državnih sredstava kraljevski financiralo udarne personalne nositelje javne destrukcije u tim medijima, ako se stotinama milijuna kuna financiraju navodna manjinska, nezavisna, neprofitna glasila, sve redom pronositelji preoblikovanja i destrukcije izvornih hrvatskih vrjednota, a zatim s puno manje kuna privode pod državnu ili paradržavnu kontrolu misli, navodna suverenistička glasila, koja se odriču svojih ponajboljih novinara i intelektualaca kako bi nekolicina ljudi u samom vrhu organizacijske strukture imala šanse dobiti koju kunu na različite načine za svoje kokošarske potrebe, te ako se u konačnici financijski i poduzetnički sektor doslovno, usprkos svijesti o galopirajućem uništenju, usprkos bliskosti s ljudima i programima hrvatskoga nacionalnog profila, ne usudi financirati alternativu uništenju, jer će ga svako financiranje ili potpora, stajati – opstanka.
U takvim okolnostima, a okolnosti su još lošije i radikalnije od iznesenog, svaki dan odgađanja temeljitih riješenja u Hrvatskoj – uništava samu esenciju promjena. Kreatore, umne potencijale, ali i najšire slojeve naroda.
Jer, prvi se svode na incident, ludo hrabre svojevrsne revolucionare i idealiste s golemim iskušenjima trpljenja svakakvih udara, drugi, najširi slojevi naroda, dobroga naroda – gube vjeru u bilo što dobro.
Jer im prvi skapavaju pred očima i ne mogu ponuditi – snagu, a od njih ju očekuju!
I gube vjeru u bilo kakvu mogućnost utjecaja na te događaje, koje gledaju svojim očima.
A to je najstrašnija stvar koja se može dogoditi jednome društvu i jednome narodu.
Upravo s tih pozicija nužno se osvrnuti na vukovarski skup jučer.
Je li ga trebalo biti? Da. Bio je potreban kao kruh.
Je li gradonačelnik Penava zbog organizacije toga skupa pozitivac? Apsolutno.
Je li svatko tko je podupro taj skup vrijedan poštovanja? Apsolutno!
Je li to dovoljno? Ni blizu!
Zašto? Vrijeme! Lijek ima efekte ako se da na vrijeme.
Dramatičan, ljudski, snažan i civilizacijski opravdan do nebesa skup u Vukovaru, s jedne je strane ohrabrenje, jer još ima ljudi, puno ljudi, koji shvaćaju tragičnost okolnosti u kojima živi i djeluje hrvatski narod u svojoj državi, ljudi, koji se ne mire sa strahotama, koje im država prezentira na dnevnoj bazi, koji znaju da bi sve moralo biti drugačije, a s druge strane, goli izraz očaja i posve realne nove goleme frustracije stotina tisuća ljudi u Hrvatskoj. Jer, nitko danas, dan vremena nakon skupa u Vukovaru ne može jamčiti da će se nešto promjeniti u Hrvatskoj odmah!
Ili bilo kad, usprkos ovakvim skupovima.
A treba odmah.
Jer, koliko god dobro zvučalo isticati stih Thompsonove pjesme “neka vide da nas ima”, koliko god to poticajno bilo u nekim okolnostima, nužno je vidjeti da to “neka vide” govori o defanzivnoj poziciji, o povlačenju naroda iz uporišta svoje države u alternativu, u opoziciju, a to je uvijek – lošija i slabija pozicija. Jer svoju državu ostavlja onima koji trebaju vidjeti da nas ima.
Kao da oni to ne znaju!?
Kvaka je u tome da valja od njih uzeti svoju državu, istjerati ih iz institucija i tako im materijalno dokazati da nas ima. A ne govoriti im s ulica da nas ima, financirati svoje dolaske u Vukovar iz i onako siromašnih plaća, mirovina, dok oni golemim, nama svima oduzetim sredstvima instrumentima naše države – financiraju upravo ono protiv čega se mi borimo prosvjedima.
To valja odmah promijeniti.
Jer opasnost od demonstracije “da nas ima” nije samo u reakciji “njih s državnih pozicija”. Puno je veća i opasnija s druge strane.
Sa stajališta potencijalne – uzaludnosti i neefikasnosti, s pozicije promašenog udarca u boksu, koji, kažu, nosi teži gubitak energije od primljenog udarca.
Što je naime krik snažniji, uložena ljudska i nacionalna energija veća, to su realno nužni veći, opipljiviji i konkretniji rezultati, kako bi se to moglo pred svakim od sudionika pravdati, te širiti entuzijazam i poticati nova nada, a to je istodobno realno veća i opasnija frustracija ako tih rezultata ne bude –odmah. Jer, podsjećam, govorimo o razdoblju nedjelovanja institucija od 27 godina.
Rade li institucije svoj posao? Rade. I te kako rade.
Hajdemo ovdje razjasniti nekoliko sitnica, a presudno bitnih za ispravnu ocjenu stanja u Hrvatskoj.
Institucije nisu institucije nego – Republika Hrvatska. Država. I sve te institucije apsolutno ovise o volji većine u Saboru. Onoga tko donosi zakone, imenuje, bira, ocjenjuje, provodi. Sve ovisi od vladajuće većine, a tu većinu uvijek čine stranke. Jedna, dvije, pet ili šest.
Posve svejedno.
A na čelu stranaka su ljudi imenom i prezimenom.
Oko njih su ljudi imenom i prezimenom.
Ako se dvadeset i sedam godina iz dana u dan, iz mandata u mandat, događa nešto strašno, nešto što je u Vukovaru tako snažno izgovoreno i prezentirano, onda je pogrješno govoriti o tome da institucije ne – rade svoj posao.
Rade.
I te kako rade.
Samo to nisu odavno institucije, niti je odavno to država – hrvatskoga naroda.
Jer da jest, nitko od nositelja upravljačkih funkcija u tim “institucijama” ni u ludilu ne bi radio to što je radio.
Međutim, kako je politička odluka, vlast i političko upravljanje u Hrvatskoj posve očito bilo i jest svjetlosnu godinu daleko od najelementarnijih nacionalnih težnji, te prirodnih prava i očekivanja doslovno svakoga naroda u civiliziranom svijetu kojemu pripadamo, posve je očito da su Republika Hrvatska i njene državne institucije – upravo radile svoj posao.
I to besprijekorno dobro, točno i sigurno.
No, taj njihov posao nije bio posao, koji je naručio stvaranjem države – hrvatski narod.
I koji je taj narod cijelo vrijeme plaćao.
U Hrvatskoj upravo tu činjenicu treba izreći.
Isto kao što je bilo nužno izreći činjenicu, da je Stipe Mesić izvrsno radio svoj posao, da ga je još ubitačnije efikasno naslijedio Josipović, da je Vesna Pusić izvrsno obavljala svoj posao, kao i kompletna Kukuriku vlada, baš kao što je kasnije usprkos tu i tamo probojima u nekim resorima, i Oreškovićeva vlada, primjerice Orepić i Jurlina Alibegović, te Kovačić, sjajno radili svoj posao, jednako kao što ga danas glumeći opozicijskog reformatora radi Podolnjak. Danas svoj posao izvrsno radi Plenković sa svim ministrima.
Htjeli ne htjeli, prali ili ne prali ruke sutra, ili čak i danas neslužbeno putem javnih objava ili pjesničkih statusa na fb od njega, svi, baš svi njegovi suradnici u institucijama, rade – njegov posao. I to treba reći.
Taj posao nije ono i onakav kakav očekuje nekoliko desetina tisuća ljudi u Vukovaru, ili onakav kakav su očekivali prosvjednici nazad par godina u Savskoj, zatim na prosvjedima protiv Istanbulske konvencije. Konačno, nema smisla isticati da Plenković osobno nije kriv za nedjela institucija prije njega. To je bedastoća i kapitulacije unaprijed. On je kriv i dijeli kompletnu odgovornost sa svima koji su osmišljavali djelovanje tih institucija tijekom cijeloga toga razdoblja, jer ne samo da ne čini ništa da se to promijeni, a to mu je nacionalno opravadani posao, nego – nastoji snažno osigurati sve pretpostavke da te institucije rade upravo to što su radile ili nisu radile dvadeset i sedam godina.
I zbog čega narod prosvjeduje!
Jednako tako, Bajić, Cvitan, kompletno tužiteljstvo, policijske strukture zbog kojih je i jučer pola Europe govorilo o nacističkoj Hrvatskoj s Poljuda tijekom utakmice Hrvatske i Engleske, i sve državne institucije navodnoga progona zla, radile su – ono što je od njih očekivala aktualna i vladajuća politička volja. Za dobro izvršavanje “svog posla” stotine i tisuće ljudi je nagrađivano godinama.
Oni su dakle radili – svoj posao.
A nagrađivao ih je onaj tko je naručivao takav posao, bio zadovoljan njihovim rezultatima i postizao svoje ciljeve.
Vrijeme se riješiti te zablude i ponovo, nakon dvadeset i sedam godina totalne demonstracije barbarstva, antihrvatstva, pa i otvorenoga zločina, od istih tih, od iste te političke volje, očekivati –pokretanje institucija u nekom drugom pravcu.
Neće ga biti.
Niti može.
Zato su pomalo bedaste izjave, iako ne sumnjam u njihovu ljudsku profiliranost, kao izjava Zekanovića u Vukovaru, da će nositelji ovakvih politika ili onih koji će se oglušiti na zahtjeve i vapaj iz Vukovara, susresti s ocjenom na izborima.
I, što ako se i kad se susretnu?
Znaju kreatori ovakvog djelovanja institucija svoj posao.
Oni i onako neće dopustiti, ako ih se ne prisili na to, da o njima i njihovom poslu odlučuju prosvjednici iz Vukovara, iz Splita, Zagreba, Mostara. Oni će suziti izborno tijelo, svojevrsno tržište, ponuditi ga onima koji kupuju njihove proizvode, eliminirati one kojima se ti proizvodi gade i na taj način s prividom tržišne utakmice nastaviti fingirati slobodu i konkurenciju, oni s državnih pozicija, a prosvjednici prosvjedujući – za ljudske ciljeve.
Jednim s topom u ruci, drugi s praćkom.
Ili nogometnim riječnikom, oni s pet unaprijed dosuđenih penala, s pet igrača više u terenu, sa svojim sudcem i s protivnikom koji ne smije prijeći polovicu igrališta.
Pa ti – pobijedi i ostvari dobar rezultat!?
Tu publika ne igra, niti će promijeniti rezultat da ne znam što i koliko viče.
Zato ih u tome valja onemogućiti i nužno, odmah, proširiti područje izbora i – ocjene.
Jedino tako prosvjed može dobiti institucionalnu dimenziju, a institucije početi raditi – nacionalni posao, umjesto “svoj posao”.
Ne čekati godinu dana do novog prosvjeda u Vukovaru
Dobro mi je u razgovoru na podcastu rekao profesor Prosperov Novak – iako su janjičari jako opasni i uvježbani, oni su samo janjičari. Bitni su dakle – sultani.
Sultani, odnosno politike – odlučuju.
U suprotnom, opet će se potaknuti nada, opet će se pojaviti neki ljudi, kao Zekanović konkretno, ili kao Hasanbegović, Bruna Esih, Stevo Culej, Grmoja ili Bulj, opet će se u Saboru s vremena na vrijeme moći čuti pred televizijskim kamerama kakav prigovor, kritika, opet će se stvarati dojam da se neki dobri momci i cure bore protiv onih loših, ali – loši će i dalje raditi sve po zakonu, jer će donositi zakone, sve kako su do sada radili, a oni dobri će u sve manjem broju i sa sve manjim uvjerenjem – prosvjedovati.
I tražiti nešto.
Započeti će se prilagođavati, kao što takvom procesu svjedočimo više od dvadeset godina.
Jednom ovo, drugi put ono, tu i tamo će se pojavljivati kakav politčar, manje ili više pronicav čovjek, manje ili više iskren, emotivan, pošten, od njega će se početi raditi mesiju, razvijat će se nerealna očekivanja, a sustav će nastaviti raditi svoj posao.
Uništavati Hrvatsku.
Konačno, koliko god je bilo važno u Vukovaru demonstrirati svu strahotu državnoga stanja u Hrvatskoj, nikada se iz toga gliba nećemo izvući, ako se ne pođe od činjenice da iza svega što je država propustila uraditi prema očekivanjima hrvatskoga naroda – stoji politička volja i to svih, doslovno, svih najutjecajnijih političkih stranaka u zemlji. I da je ta volja bila takva da se u datom trenutku radi onako kako se radilo 27 godina.
To je, tu političku volju i njezine nositelje nužno odmah mijenjati.
Oduzeti im pravo odlučivanja državom.
Ne čekati godinu dana do novoga prosvjeda u Vukovaru, nego odmah preliti na sve hrvatske gradove i sela, ponijeti svijetlo prosvjeda iz toga grada, kao Božićnu svijetlost, na svakoga hrvatskog čovjeka i tražiti, i osvojiti institucije – u nacionalne ruke. A prije toga s umnim ljudima lojalnim svome narodu iznad svega – postaviti ciljeve i načine njihovog postizanja. Da se ne događaju više politički Pupovci i Komšići, a istodobno očekujemo od tih političkih institucija – rješavanje zločina koji se skrivaju iza njih.
Zločin prvoga reda je dopustiti tim ljudima preuzimanje nacionalnih institucija.
I prestati fingirati borbe, stvarati prostor za zablude o našima i njihovima, jer kokošaranje tipa pet ili dvadeset mandata, samo je kupovina za sebične interese, ili darovanje novoga vremena s kojim režim i njegovi ključni nositelji dobivaju komoditet za potpuno uništavanje Hrvatske. Zato se Zekanović ne treba uzdati u jedan, dva ili pet mandata onima koji su bili u Vukovaru, jer da je i pedeset puta bilo više ljudi u Vukovaru, nije to dovoljno za promjene u Hrvatskoj kako bi institucije konačno počele raditi ono za što ih je oformio i za što ih plaća – hrvatski narod.
Zato je potrebno ujediniti sve moguće potencijale u zemlji i ne računati na – svoj mandat.
To je estrada, a estrada je danas – aut!
I konačno – vrijeme otkucava.
Ovo je vrijeme kad mandati nisu bitni pojedinačno, kad samo i jedino prolaze – ako donose pravo na upravljanje državom! Svi ciljevi ispod toga, koaliraju s pomanjkanjem vremena, a to je – suglasje s uništavanjem Hrvatske.
