Zoran Čapalija: Za istinu spremni – Srbin nagrađen pljeskom u Vukovaru
Nije potrebno biti povjesničar, pravnik, a ni policajac pa da znate kako se istina može utvrditi iz materijalnih dokaza između kojih su dokumenti sasvim sigurno jedni od najpouzdanijih. Prisjetimo se sudovanja u demokratskom svijetu. Stranke u nekom sudskom postupku predlažu određene materijalne dokaze (dokumente) koji bi trebali potvrditi njihove navode na temelju koji neovisni sud donosi svoj pravorijek. Za razliku od demokratskog svijeta u totalitarnim sistemima kakav je bila Jugoslavija vladalo je pravilo: “Kadija te tuži, sudi i drži. Tvoje pravo na obranu i istinu bilo je samo deklaratorno, a sustav je uvijek „bio u pravu“. Tek 70-tih godina prošlog stoljeća došlo je do razdvajanja pravosuđa od milicije (SUP-a) što je bio jedan od osnovnih preduvjeta za daljnji demokratski razvoj društava. Unatoč odvajanju sudstva od milicije nije se postigla neovisnost sudstva jer je politika i dalje držala sudstvo pod svojom šapom. O tome najbolje govore politički procesi i presude koje su štitile totalitarni sustav od demokracije. Tisuće i tisuće ljudi završavali su na Golom otoku, Staroj Gradišci i Lepoglavi samo zato jer su bili politički neistomišljenici.
Komunistička partija, tada jedino dopuštena, poslije II. svjetskog rata ideološki je kreirala povijesna događanja kako bi prikrila stravične ratne i poratne zločine kojima je došla na vlast. Milijarde i milijarde tadašnjih dinara potrošeno je na učvršćivanje i promociju neistine. Stvarani su mitovi koji su ušli i u školske udžbenike gdje nažalost egzistiraju i dan danas. Brižnim planiranjem stvorena je paradigma koja je taj totalitarni režim čuvala od neistomišljenika koje je sustav čak i likvidirao ako je to bilo potrebno. Zloglasna OZN-a, KOS i UDB-a zavile su crno mnoge obitelji.
Prisjetimo se samo Ante Brune Bušića (6. 10. 1939 – 16. 10. 1978.) danas kada se je upravo prošlo 40 godina od njegove likvidacije. Bušić se kako karizmatični politički vođa hrvatske emigracije zalagao za neovisnu hrvatsku te je tako kao borac za hrvatski nacionalni identitet bio bjesomučno proganjan od strane SDS-a (kolokvijalno rečeno – UDB-e). Ušavši oko 23 sata u usko dvorište zgrade u Ulici Belleville 57. u Parizu zakoračio je u slabo osvijetljeni hodnik gdje ga je zaskočio UDB-in egzekutor kodnog imena „Mišo“ ili „Pitgora“ koji je u Bušića ispalio više hitaca i usmrtio ga samo nekoliko koraka dalje od njegovog stana.
Tragična istina o genocidu nad hrvatskim narodom tijekom i nakon II. Svjetskog rata brižno je desetljećima skrivana od očiju javnosti. Dokumenti koji govore o tome nalaze se u raznim arhivima i do prije samo kratkog vremena bili su potpuno nedostupni. Da ti dokumenti ugledaju svijetlo dana pobrinuo se novinar i istraživač Roman Leljak, autor mnogih knjiga i nekoliko dokumentarnih filmova o strašnim komunističkim zločinima nad nesrpskim narodima, a naročito nad hrvatskim narodom.
Njegov dokumentarni film i knjiga „MIT O JASENOVCU“ podigli su na noge još živuće izvršitelje tih zločina, sljedbenike komunističke partije i ljubitelje neprežaljene Jugoslavije. Osobito ih je pogodila činjenica da će se taj dokumentarni film gledati diljem Hrvatske, a istoimena knjiga sa oko četiristo dokumenata koji donose istinu doći u ruke hrvatskom puku. Zbog urušavanja njihove sotonske komunističke paradigme „unezverili“ su se i pokušavaju na svaki mogući način diskreditirati gospodina Romana Leljaka braneći neistinu novim neistinama. Nemojte pomisliti kako je žalosno da o tome govore i neki „povjesničari“ koji se nisu udostojali niti pogledati dokumente pohranjene u raznim arhivima i saznati istinu. Njima je ta istina dobro poznata no oni kao sljedbenici te mračne ideologije ne žele da se istina obznani. Jesu li ti povjesničari zaslužili mjesta na kojima su? Upravo oni su uhljebljeni u raznim institucijama i na fakultetima kako bi sačuvali tu neistinu. Njih se kao kako meritorne s tih pozicija poziva u „javne“ medije kako bi komentirali politička događanja, a naročito kad treba braniti tekovine totalitarnog režima.
Vrlo je zanimljivo kako i na koji način se pokušava djelovati protiv gospodina Romana Leljaka koji je jučer (16. 10. 2018.) imao predstavljanje dokumentarnog filma i knjige „MIT O JASENOVCU“ u Vukovaru. Iz objave Romana Leljaka na njegovom facebooku vidljivo je kao je na njegovo predstavljanju u Vukovaru došao iz Beograda njegov suradnik gospodin Blažo Đurović. Gospodin Đurović se prisutnima obratio i naveo kako je dobio e-mail od ravnatelja JAVNE USTANOVE SPOMEN-PODRUČJE JASENOVAC u kojem mailu stoji (citirano s facebooka):
Poštovani g. Đurović,
s obzirom da je trenutno u Hrvatskoj u toku turneja Vašeg suradnika Romana Leljaka s filmom i knjigom Mit o Jasenovcu, zanima me da li ste imali priliku vidjeti film te ako jeste, koje je Vaše mišljenje o njemu? Mislim da Roman Leljak nije fer prema Vama što sebi pripisuje istraživački posao u arhivima i muzejima u Beogradu, a ipak ste Vi odradili lavovski dio posla. Isto tako, imate li informaciju, da li se možda priprema premijere filma u Srbiji, s obzirom da se veliki dio dokumenata koji su prikazani u fimu čuva u arhivima i muzejima u Srbiji.
Srdačno,
Ivo Pejaković
Na kraju obraćanja Đurović je rekao kako je pomogao gospodinu Leljaku, što će i dalje činiti, navodeći pri tome “Nisam autor ni jednog dijela filma.”Iz izvora u Vukovaru dobio sam informaciju kako je publika dugotrajnim pljeskom nagradila gospodina Đurovića.
Samo dan nakon premijernog prikazivanja filma u Zagrebu 28. rujna 2018. reagirala je Javna ustanova Spomen područja Jasenovac tekstom na svojoj službenoj web stranici. Spomen područje Jasenovac izražava zabrinutost, kako kaže, zbog sve češćih slučajeva umanjivanja i poricanja zločina počinjenih u logoru Jasenovac, a koji se događaju u javnom prostoru. Takve teze obično zastupaju pojedinci i grupe koji istovremeno iskazuju simpatije prema ustaškom režimu, kao što je to i u slučaju autora filma Mit o Jasenovcu.
Iz spomenutog teksta dade se naslutiti kao autor nije ni pogledao film o kojem govori. Autor teksta ne suprotstavlja niti jedan argument (dokument) koji bi pobio bilo koji dio navedenog filma već isprazno s pozicije „autoriteta“ ustanove po već ranije viđenom obrascu napada gospodina Leljaka. Da je pogledao film vidio bi kako je njegova naracija potpuno nepristrana, a u određenom trenutku ne negira i počinjenje zločina u Sabirnom logoru Jasenovac.
Odmah potom u obranu „ MITA O JASENOVCU“ orkestrirano su se uključili mnogi portali: Indeks.hr, Historiografija.hr, Telegram.hr, Slobodnaevropa.hr, Bilten.org, Hr.N1info.com, Nacional.hr, Jadovno.com, TIME.mk i neki drugi koristeći se ispraznim pričama bez argumentacije. Njihova retorika već je desetljećima dobro je poznata svim istinskim Hrvatima. Urušavanjem njihovog mita potpuno su svjesni skorog gubitka svojih pozicija što ujedno otvara mogućnost njihove lustracije, toliko potrebne u Hrvatskoj. Tada više neće postojati mit kojim se već 70 godina hrvatskom narodu nameće krivnja za nešto što nije počinio.
Konačno je došlo je vrijeme otkrivanja istina o totalitarnom Jugoslavenskom režimu pa tako i o „MITU O JASENOVCU“ koji će se srušit poput zidina Jerihona, no neće ga srušiti sedam trubača u sedam truba već dokumentarni film i knjiga gospodina Romana Leljaka „MIT O JASENOVCU“.
Zoran Čapalija – Čaplja
