DON MARINKO MLAKIĆ: Prva zapovijed
(31. nkg-b;)
Koja je temeljna mudrost koja može protumačiti život, dati mu smisao uvijek i svugdje? Koji je to zakon koji može vrijediti za svaki odnos, svaku priliku i svaki trenutak čovjekova života? Postoji li mjera vrijednosti kojom se sve može izmjeriti?
Ovo pitanje dotiče sam temelj čovjekova postojanja. Bili mi radosni ili tužni, bogati ili siromasi, cinici ili ispunjeni nadom, promišljali mi o ozbiljno životnim prilikama ili se prepuštali da nas život nosi bez našeg zalaganja, ovo pitanje ne možemo izbjeći. Prisutno je u svakom drugom pitanju. Čujemo ga u svojoj nutrini i onda kada ga svjesno ne postavljamo. Nekad je kao muka od koje bježimo, a nekad kao najsnažnija pokretačka snaga koja nas goni da se uvijek iznova pitamo i tražimo. Pa i onda kada netko tvrdi da ga to ne zanima, kada život obezvrjeđuje i odbacuje, on neposredno priznaje da ga to pitanje muči i da od njega pokušava pobjeći.
Odgovor na ovo pitanje nije samo zahtjev našega uma, već je to potreba i našeg srca. Naše emocije kao i naše tijelo potrebni su smislenog odgovora na pitanje što je temelj našeg postojanja.
Koja je zapovijed najveća, pita zakonoznanac su Isusa. Oko toga nije bilo jednoglasja među židovskim učiteljima. Isus odgovara: Zapovijed ljubavi. Nema druge zapovijedi veće od te. Svi zakoni i sva mudrost svode se u konačnici na ljubav. Ukoliko ne, oni nemaju smisla, jer ne primiču život. Bez ljubavi zakoni ostaju slijepi i bešćutni, a mudrost hladna, daleka, nestvarna.
O ljubavi se uvijek jako puno govori. Taj govor danas je osobito zbrkan, nejasan, često proturječan. U ime ljubavi se čine neshvatljive ludosti, opravdavaju se slabosti, nemoral… Sve više i perverzije!? U ime ljubavi zakoni se zaobilaze i krše, a mudrost, zdrava pamet obezvrjeđuje. Ljubav je često shvaćena kao fraza kojom se sve može opravdati, pa čak i mržnja?! Ljudi, puni predrasuda o njoj, kažu kako se može previše ljubiti, previše voljeti?! Roditelji iz prevelike ljubavi djeci popuštaju, pa ih odgajaju bez jasnog sustava vrijednosti, bez morala i stege.
Ljubav, napose ona koja treba vezati supružnike, često je svedena na hirovite osjećaje, na ”kemiju”, a nerijetko na sebičnu strast.
Zato se valja zapitati o kakvoj ljubavi Isus govori. Koje su temeljne značajke njegove ljubavi?
U sv. Pismu nalazimo jako puno govora o ljubavi. Ono je u konačnici knjiga o ljubavi. Najprije o ljubavi Boga prema čovjeku, a onda o ljubavi koju bi čovjek trebao Bogu uzvratiti te u njoj živjeti sa svim svojim bližnjima.
Biblija ljubav predstavlja kroz dvije temeljne odrednice. Prva, ljubav je zapovijed.
Ona je zakon koji se propisuje, sluša i vrši. Dosljedno tomu ona je mudrost koja se uči. I kao takva jednako kao na naše srce, odnosi se na našu spoznajnu i voljnu sposobnost. Ljubav podrazumijeva mudrost i slobodu, a ne samo toplo i nježno srce. Ona je opredjeljenje cijelog čovjeka – srca, uma i volje. I nipošto se ne smije svoditi na nekakav prolazni i često proturječan osjećaj kojim se, jer je tobože plemenit, može prijeći preko zakona u bezakonje, preko razumnosti u opravdavanje kojekakve ljudske nebuloze i gluposti.
Druga temeljna odrednica Isusove ljubavi jest: Bog je ljubav. Isus Krist, Božji Sin, svojim životom, napose svojom žrtvom na križu, do kraja nam objavljuje Boga koji je ljubav. Zato, koliko nam je Bog nedohvatljiv, toliko će nam i sama ljubav ostati tajna, do kraja neobjašnjiva. U ljubav zato, baš kao i u Boga, treba vjerovati.
Kad nas Bog zapovijeđu ljubavi obvezuje, kad nam zapovijeda da ga ljubimo svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom svojom a bližnjega kao sebe sama, ne želi nam on time nametnuti nekakav nemoguć zahtjev, nego nas poziva na autentičan život, na život kakav je u njemu samome i koji je on udahnuo u nas.
Mi ljubav ne posjedujemo. Kada Boga častimo, kada mu se klanjamo, kada poslušnom vjerom primamo njegove riječi i po njima učimo ljubiti, mi se otvaramo božanskom vrelu istinskog života.
Isus nije došao dokinuti zakon već ga usavršiti. Usavršuje ga ljubavlju. Na Posljednjoj večeri sama sebe nam stavlja kao uzor ljubavi te izražava svoju duboku želju da nas ljudi upravo po takvoj ljubavi prepoznaju kao njegove učenike.
Ljubavi treba dopustiti da nas zahvati i ponese te bude mudrost koja nas ispunja, zakon koji vršimo, ljepota koja oplemenjuje i uzdiže naše emocije, snaga kojom pristupamo svim životnim izazovima i iskušenjima.
Don Marinko Mlakić
