DA SE NE ZABORAVI 7. prosinca 1991. godine – Badinterova komisija je proglasila “smrt Jugoslavije”
Vijeće ministara Europske ekonomske zajednice je 27. kolovoza 1991. godine imenovalo Arbitražnu komisiju u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji na čijem je čelu bio Robert Badinter, predsjednik ustavnog suda Francuske.
„Badinterova komisija”, bila je sastavljena od petero predsjednika ustavnih sudova zemalja članica EZ-a: Robert Badinter iz Francuske (predsjednik), Roman Herzog iz Njemačke, Aldo Corasaniti iz Italije, Francisco Tomás y Valiente iz Španjolske i Irène Pétry iz Belgije.
Komisija je tijekom svoga rada donijela više mišljenja o pravnim pitanjima u svezi raspada Jugoslavije te postavila uvjete za priznanje novih država. Mišljenje Komisije i odluke Konferencije o miru u Jugoslaviji omogućile su međunarodno priznanje Republike Hrvatske (nakon što je RH ispunila postavljene uvjete).
Najbitnija pravna stajališta Arbitražne komisije:
• da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nalazi u procesu raspada i da više ne postoji kao država (mišljenje broj 8.),
• granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom – načeloutipossidetis(mišljenje broj 3);
• da nikakva promjena postojećih granica i crta razgraničenja postignuta silom ne može proizvesti pravne učinke,
• da je na republikama da riješe probleme sukcesije država koji proizlaze iz tog procesa, (pitanje sukcesije država treba rješavati na temelju načela međunarodnog prava, te na temelju pravičnosti, uzimajući u obzir da su sve države kojih se to tiče vezane kogentnim normama općeg međunarodnog prava, posebice onima o poštovanju temeljnih prava čovjeka, prava naroda i prava nacionalnih manjina (mišljenje broj 1. i 9.);)
• nijedna država sljednica sama nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama (mišljenje broj 9.);
• SR Jugoslavija je nova država koja se ne može smatrati sljednicom SFRJ (mišljenje broj 10);
• dan sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju je 8. listopada 1991., za Makedoniju 17. studenog 1991., za BiH 6. ožujka 1992., a za SR Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) 27. travnja 1992. (mišljenje broj 11.).
• da srpsko stanovništvo u Hrvatskoj ima pravo na uživanje svih prava koja manjinama i etničkim skupinama priznaju međunarodno pravo i odredbe Konvencije Konferencije o miru u Jugoslaviji od 4. studenoga 1991.
• da republike moraju članovima tih manjina i tih etničkih skupina omogućiti uživanje prava i temeljnih sloboda čovjeka koje priznaje međunarodno pravo, uključivši u slučaju potrebe i njihovo pravo na izbor nacionalnosti
Badinterova komisija je pozitivno ocijenila Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina pa je 15. siječnja 1992. Europska zajednica priznala Republiku Hrvatsku.
Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: Ilustracija, Wikipedia.org
