Davor Dijanović: Ozbiljna reforma pravosuđa i drastično smanjenje poreza preduvjeti su opstanka hrvatske države
Od 2013. godine do danas objavljen je veliki broj medijskih priloga o temi novoga masovnog iseljavanja iz Republike Hrvatske. Govorili su o tome stručnjaci – demografi, ekonomisti, novinari, političari i politikanti.
Istraživanja pokazuju da su razlozi iseljavanja višestruki. Svakako među njima treba istaknuti ekonomske razloge. Veći dio iseljenih prethodno je u Hrvatskoj imao posao pa je očito da je poticaj za iseljavanje konkretno u visini primanja, ali i u drugim uzrocima koji se tiču stanja u državi. Prema istraživanju Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) na vrhu liste uzroka su neorganizirana i loše vođena država, nesposobni političari i političke stranke bez vizije, beznađe, besperspektivnost države, društva i naroda, nepotizam, kriminal i korupcija.
Neuređena država
Primarni su uzroci iseljavanja uz ekonomske, dakle, oni koji se tiču neuređene države, a koji su opet pupčano povezani s ekonomskim razlozima. Doc. dr. sc. Tado Jurić, autor odlične knjige “Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku“, u razgovoru za “Slobodnu Dalmaciju“ vrlo je jasno opisao taj aspekt uzroka: “Ljudima je dosta društva u kojemu se sve rješava prema stranačkom ključu. Za svaku običnu sitnicu morate nekoga povući za ruku te je korupcija jednostavno postala stil života. Otkada je nastala Hrvatska, ona je ortački upravljana. I, nažalost, ne postoji impuls u društvu koji pokazuje da će se nešto ozbiljno promijeniti“.
Kod dijela iseljenih ljudi svakako ima i pomodarstva, samopodcjenjivačkog mentaliteta i stava “njihovi su svinjci bolji od naših kuća“, da se poslužimo jednom izjavom iz serije “Duga mračna noć“. Dio pak ljudi iako je i u RH imao visoka primanja, želi još bolji standard, što je pojava koju imamo čak i u jednoj Njemačkoj, odakle neki odlaze živjeti u SAD jer će tamo biti još bolje plaćeni.
Ako nemate ljude, jednostavno ne možete kontrolirati prostor
Govoreći o posljedicama iseljavanja, one će, u kombinaciji s prirodnim padom stanovništva, također biti višestruke. Prije svega, iseljavanjem se gubi porezna baza za financiranje mirovinskog i zdravstvenog sustava što će dugoročno potpuno dovesti u pitanje održivost tih sustava koji su već danas u debelim minusima. Prema priznanju guvernera Borisa Vujčića, Hrvatskoj će dugoročno nedostajati pola milijuna radnika, a kad dođe do zamjene (supstitucije) stanovništva to će imati identitetske i kulturološke posljedice (s migrantima bliskoistočnih paralela i meridijana dijele nas civilizacijske razlike), a da o cijeni integracije ne govorimo. No, to je tako kad političari umjesto da rade na povratku iseljenika – od kojih mnogi imaju vrhunska politička, ekonomska i upravljačka znanja i iskustva stečena u zapadnom svijetu – rade sve da ljudima ogade vlastitu državu i natjeraju ih na bijeg glavom bez obzira.
Činjenica da se mnogi dijelovi Hrvatske doslovce prazne reflektirat će se i na nacionalnu sigurnost. U kontekstu sve masovnijih migracija, nesigurnoga političkog okruženja i teško branjivih granica pražnjenje Hrvatske moglo bi imati teške posljedice po nacionalnu sigurnost. Gubitkom hrvatskih krajeva u Bosni i Hercegovini (strateška dubina) hrvatske će granice praktički postati neobranjive. Naime, hrvatski etnički korpus u susjednoj je državi prepolovljen i kad tad će doći u pitanje i njihova konstitutivnost. Ako nemate ljude, jednostavno ne možete kontrolirati prostor.
Reformirati pravosuđe i smanjiti poreze
Kad govorimo o mogućim rješenjima koja bi popravila demografsku sliku, tu imamo daleko manje sadržaja i prijedloga, nego kod analize uzroka i opisa stanja. Demografska tranzicija je realan proces, no “kultura smrti“ na Zapadu, pa tako i u Hrvatskoj, nakon tzv. šezdesetosmaške revolucije ubire svoje otrovne plodove. Protuživotni stav i shvaćanje djece kao “tereta“ ne može rezultirati ničim drugim nego prirodnim padom stanovništva i izumiranjem. Gdje nema života – nastupa smrt.
Govoreći o iseljavanju, fundamentalno je za sređivanje stanja u državi (a kako rekosmo, neuređena je država jedan od glavnih uzroka iseljavanja), to da u Hrvatskoj počne funkcionirati pravosuđe. Država u kojoj je pravosuđe kvalitativno na razini Venezuele, ne može jamčiti pravnu sigurnost niti u tu državu itko normalan želi investirati. U takvoj državi ne može ništa funkcionirati kako treba. Baš ništa. A mladim se naraštajima, stvaranjem ozračja nekažnjivosti za političke kriminalce, šalje poruka da isplati baviti kriminalom.
Osim pravosudne reforme Hrvatskoj nasušno treba i dubinska porezna reformu. “Manje poreza, manje poreza i još manje poreza“ – jedino je rješenje koje može realno stimulirati male i srednje poduzetnike koji mogu biti okosnica ekonomskog razvoja. Ključ je ekonomskog razvoja da svaki poduzetnik može na što lakši način plasirati svoju ideju na tržište i da uz što manje poreza može plaćati radnike. Ključ razvoja nije da se visokim porezima plaćaju partijske vojske uhljeba i birokratskih parazita.
Ključan je porez na dohodak
Među porezima fundamentalno je smanjiti porez na dohodak. Manji porez na dohodak omogućio bi povećanje plaća (manji porezni klin), rast poduzetništva, rast osobne potrošnje, a zbog smanjenih prihoda stvorili bi se uvjeti za neophodnu racionalizaciju javne uprave. Manje uhljeba u javnoj upravi znači i manje partijskih vojnika koji sišu državni proračun.
O ideji potpunog ukidanja poreza na rad sljedeći će utorak (11. prosinca) u 19 h u Stablu znanja (Studentski centar u Zagrebu), u organizaciji Generacije obnove i inicijative “Tvoj rad, tvoj novac“, biti održana javna tribina na kojoj će govoriti ekonomistica i profesorica pri ZŠEM-u Vedrana Pribičević, ekonomski analitičar i kolumnist Branimir Perković te IT poduzetnik Tomislav Šuk.
Možda nekome zvuči radikalno ideja o potpunome ukidanju poreza na rad. No, ona je realna i potrebna. S obzirom na situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi, potrebne su radikalne i dubinske ekonomske, fiskalne, ali i mentalitetske reforme (u tom smislu valjalo bi poslušati kolegu kolumnista Eduarda Petranovića i uvesti već u osnovne škole osnove ekonomije kako bi se već u mlađim danima razvijao poduzetnički mentalitet).
Realnost nam govori da ovako više jednostavno – ne ide.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
