Prije 80 godina Europa je počela iskorjenjivati svoje Židove. Danas veći dio islamskoga svijeta iskorjenjuje svoje kršćane. Ono što se događa danas nije pitanje jesi li Židov ili kršćanin, budući da smo za islamski svijet i jedni i drugi krivovjernici.

Vladajuća struktura Europske unije ruši judeo-kršćanske, moralne temelje Europe.Time se iznutra oslobađa svojih kršćana.Ugrožava i Židove.Istodobno, izvana, uz ostalo, uvozi novi ekstremni islamski fundamentalizam, koji se nameće simbolima (burka, stotine novih džamija i islamskih centara u starom europskom krajoliku u kojima se čak i otvoreno propovijeda podčinjavanje „nevjernika“ i štošta drugo),simboličkim zahtjevima (skidanje križa) i uzurpacijama (zadržavanje pravana obiteljsko, privatno i „kolektivno“ pravo za pripadnike islama čak i ako je ono u suprotnosti s pravom država u koje dođu).

Na topri oblikovanju politika i strategija ne treba reagirati tako da se, iz straha ili iz raznih obzira, popušta. Reakcija iz straha ili oportunističke popustljivosti pogrješna je reakcija.Što se više bude popuštalo, odnosno što se više budu prihvaćali islamski simboli, zahtjevi i pritisci, oni će tražiti još više. Jedino razumno jest postaviti granice tom prodiranju i tom zadiranju. Pozicije su definirane i samo preostaje vidjeti hoće li u ovom sukobu nadvladati među domaćim stanovništvom strah i ideja „otvorenih granica“.Ili će prevladati ideja o nužnosti postavljanja granica islamskom prodoru putem masovnih i nezakonitih migracija. Danas je dugoročna i temeljna prijetnja Europi islam koji teži širenju i, pritom, eliminaciji u doglednoj budućnosti svakoga koga smatra krivovjernikom, odnosno svakoga koji nije musliman ili se ne bude pokoravao islamskom zakonu.

Iako globalistička mreža pokušava taj procesne-vojne invazije prikrivati i zabašurivati, stišavajući svaki zdravorazumski glas, potrebno je jasno i otvoreno reći, pa i pod cijenu da nas proglase „rasistima“, „ksenofobima“ i „populistima“, da je u tijeku danas kapilarna i puzeća, a sutra možda opet(kao 2015.) masovnija, i svakako dugotrajna, islamska invazija na Europu.

I prije je globalistička mreža pokušavala prikrivati glasovekoji su upozoravali: Ili će se Europa vratiti svojim temeljima, ili će postati muslimanska. Europska kultura slobode i „ljudskih prava“ bez ograničenja i bez nutarnjih sadržaja nema budućnost – unatoč svim materijalnim, znanstvenim, tehničkim i umnim dostignućima. Liberalizirana, judeo-kršćanskih i grčko-rimskih, srednjovjekovnih i humanističkih korijena i kriterija lišena Europa neće biti sposobna pružati otpor prodiranju onog islama koji ugrožava dvotisućljetni europski identitet.Samo ponovno otkriće europskih temelja i uskrsnuće drevne duše i duha kršćanske Europe mogu polučiti uspjeh.

Nisu ti zdravorazumski glasovi pozivali na „križarski rat“, na mržnju ni na isključivost prema islamu ili prema muslimanima općenito.Ali nisu ni prihvaćali lažni „dijalog“ kakav su dekadentni duhovi tvrdili da treba voditi – dijalog u kojem zatvaraš oči za realitete, za dubinske razlike između zapadne i islamom oblikovanih kultura.Nego su tražili istinski dijalog. A istinski međureligijski i interkulturalni dijalog moguć je samo između dvaju jasnih identiteta. Samo ako smo svjesni svoga vlastitog identiteta, ako ga uopće imamo, te akodobro poznajemo sugovornika, njegove vrijednosti, pravila i način razmišljanja. Dijalog ne znači prešućivanje ili žrtvovanje ni vlastitoga ni tuđega identiteta u korist fiktivnih ciljeva – upravo onako kao što je fiktivan cilj bilo naivno vjerovanje da će „Arapsko proljeće“ preobraziti autokratske arapsko-islamske zemlje sjeverne Afrike i Bliskog istoka u zemlje liberalne demokracije po zapadnim mjerilima, standardima i ukusima.

Danas moćna globalistička mreža nameće tzv. Marakeški sporazum (Globalni kompakt), koji će mnoge države prihvatiti na međuvladinu skupu u Maroku (10. i 11. prosinca). Otpore se nastoji otkloniti, a svaki zdravorazumski glas stišati. Unatoč tomu, protiv sporazuma većina je niz srednjoeuropskih država, kojih se demokratski Zapad odrekao u korist Sovjetskog saveza nakon završetka Drugog svjetskog rata, koje danas u zapadnoeuropskim metropolama tretiraju kao „problematične“, ili kao drugorazredne u Europskoj uniji. Zašto te zemlje odupiru, najprije raspodjeli izbjeglica po „kvotama“, a sada i reguliranju „prava“ migranata? Zato što ne žele preuzimati rizike koji nisu nužni, niti se izlagati ugrozama koje se mogu izbjeći, niti slabiti

Migracije naime Globalni kompakt definira kao univerzalno ljudsko pravo. Političke obveze preuzete prihvaćanjem tog dokumenta sutra ćemo morati pretakati u propise. One koji se protive priljevu migranata moglo bi se uskoro čak i kazneno goniti. A razne institucije izvana i udruge tzv. civilnoga društva iznutra dobit će novo jako oružje za discipliniranje Hrvatske i za prozivanje hrvatskih državljana za „nehumanost“, „islamofobiju“, „ksenofobiju“, „diskriminaciju“ i tomu sličnaliberalistička etiketiranja.

Prihvaćanjem Marakeškog sporazuma migriranje će nedvojbeno dobiti tijekom sljedećih godina nov zamah.Svakog migranta koji se domogne hrvatskog teritorija, a zacijelo i one koji hoće nezakonito prijeći hrvatsku granicu, morat će se, po svemu sudeći, početi tretirati kao „regularne“ izbjeglice. A to za Hrvatsku – koja je zatvorena žicom prema Sloveniji i Mađarskoj i ima dugačku otvorenu kopnenu granicu prema Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, te morsku prema Italiji –znači veliku realnu opasnost. A značii izlaganje velikim sigurnosnim, političkim, ekonomsko-socijalnim i drugim rizicima i ugrozama.

Hrvate koji se, dok drama s nadolaskom Afrikanaca i Azijata traje, svakodnevno iseljavaju u zapadnoeuropske zemlje moglo bi se nakon „Marakeša“ početi „nadomještati“ muslimanskim ili kojim drugim imigrantimana prethodno ispražnjenim područjima. Ako Hrvatska nekim čudom i uspije držati pod kakvom-takvom kontrolom dugačku granicu prema Bosni i Hercegovini, muslimanski migranti ostajat će, bar privremeno,nadomak njezinih granica – u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Čak i da im se spriječi ulazak u Hrvatsku, ostajat ćekao realna prijetnja, osobito Hrvatima u BiH u smislu daljnjeg njihova slabljenja, i brojčanog i političkog.

Ne treba zaboraviti ni na Tursku, koja, osim velika utjecaja na muslimane u Bosni i Hercegovini i na „Zapadnom Balkanu“, može u svakom trenutku odustati od primjene sporazuma o migrantima što ga je prije dvije-tri godine zaključila s Europskom unijom. A ako Italija još više zaoštri kontrolu svoje morske granice, Hrvatskoj bi se mogla otvoriti još jedna fronta na tisuću kilometara dugoj morskoj granici u Jadranu.

U ovom trenutku gospodarska je, demografska, politička, geopolitička i ideološka situacija u Hrvatskoj takva da je prihvaćanje Globalnog kompakta o migracijama, koji nameće svjetska globalistička mreža,nepoželjno i opasno.Hrvatske granice prema schengenskom području poklapaju se s granicama prema Mađarskoj i Sloveniji. A one su većinom zaštićene i žilet-žicom.

Vlada RH odlučila je prihvatiti sporazum te u Marakeš poslati ministra unutarnjih poslova Božinovića. To se u ovom trenutku ne može više spriječiti, unatoč činjenici da je većina srednjoeuropskih zemalja odbila prihvatiti Globalni kompakt. No ako domoljubne snage, svjesne realiteta, jednoga dana preuzmu vlast, iz sporazuma će Hrvatska isto tako i izaći kao što će sada ući.

Smatramo potrebnim reći i to da bi za prihvaćanje sporazuma te vrste inače u svakoj doista demokratskoj zemlji bio nužan širi politički konsenzus, a možda i provjera na referendumu. No glasovanje o sporazumu blokirao je već na vanjskopolitičkom odboru HDZ-ov predsjednik toga odbora. Nimalo demokratski, i nimalo „uključivo“ prema oporbi, prema drukčijim mišljenjima i prema raspoloženju većine naroda. HDZ čini što čini unatoč mogućnosti da se i njemu zbog jednoga dana dogode, kao i Macronu u Francuskoj, „žuti prsluci“.

A kada migracije postanu u praksi prevelik problem za (preostali) hrvatski narod i za hrvatsku državu, – gdje će tada biti dužnosnici i toliki oportunisti koji se sada prave kao da je sve „u najboljem redu“? Koji zabijaju glavu u pijesak pred svakom neugodnom ili prijepornom činjenicom iako znaju da već odviše toga i već predugo „nije u redu“. No dokle su na vlasti, ili pri vlasti, ili uz vlast, i dok im leđa štite brojni korisnici i dobitnici ili svakovrsne sluge ove i ovakve vlasti, svi oni mogu se zavaravati tlapnjom da će zauvijek ostati tako. A ne će ostati tako, ma što si svi oni umišljali! Ne uspije li se formirati alternativni politički pokret, dogodit će im se (ni od koga planirani) narodni pokret – što će za njih biti mnogo opasnije od uobličenog i discipliniranog političkog pokreta za hrvatsku budućnost. U svakom slučaju, čeka ih prevrat – bilo to onako kao prije desetak godina u Mađarskoj, prije tri godine u SAD-u odnosno dvije i pol u Britaniji te u Poljskoj, bilo kao ove godine u Italiji, bilo kao ovih tjedana u Francuskoj…

Poticajna skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save