DON MARINKO MLAKIĆ: Bogojavljenje – Epifanija
Ove nedjelje slavimo svetkovinu Bogojavljenja. Ovaj blagdan svoje početke ima na kršćanskom Istoku. U njemu kršćani nisu toliko slavili Isusovo rođenje već njegovo božansko očitovanje u svijetu. Bogojavljenje – Bog se javlja, objavljuje se čovjeku. Izvorni grčki naziv Epifanija preuzet je iz tadašnjeg poganskog svijeta. On se redovito vezao za izvanredne i neobjašnjive događaje u prirodi i u ljudskom iskustvu. Na njih se gledalo kao na manifestaciju božanskih sila u svijetu.
U događajima Isusova rođenja, gledano na taj način, nemamo ništa izvanredno već najobičniju redovitost. Imamo uobičajeno rođenje djeteta, njegove roditelje, štalicu, jaslice… Naizgled ništa neobično. Ali za kršćane je upravo ta običnost bila epifanija. Božansko utjelovljenje u jedan naoko najobičniji ljudski život, najveća je neobičnost. Bog nam dolazi, ali ne u slili i moći, već sasvim tiho i neprimjetno.
Toliko uobičajeno da je u to teško povjerovati. To nije epifanija Božje moći pred čijim nastupom drhte sve zemaljske i nebeske sile. To je epifanija Božje bezuvjetne i beskrajne ljubavi prema čovjeku. Ovo bogojavljanje ne plaši i ne zbunjuje već uzdiže i posvećuje.
I zaista objavljenje Isusa kao božanskog Spasitelja u svijetu fundamentalno je pitanje vjere. Najveći izazov za našu vjeru. Jednako za sve one koji su bili izravni svjedoci njegova rođenja u Betlehemu, prikazanja u Hramu, kasnijeg krštenja i javnog djelovanja, kao i za nas danas. Isusovo božansko objavljenje uvijek je pitanje vjere. I ne radi se samo o načelnoj vjeri u njegov povijesni dolazak i božansko dostojanstvo, već o vjeri u njegov dolazak u našu sadašnjost, u moj život. Vjerujem li da je on i moj Spasitelj? Vjerujem li da dolazi i zahvaća u naš svijet i u živote svakoga od nas? Najveći ispit za našu vjeru upravo je u tome da vjerujemo u Božju prisutnost u svijetu u njegovoj običnosti i redovitosti. Pozvani smo vjerovati u božanstvo Isusovo i klanjati mu se živeći svoj običan ljudski život u otajstvenom zajedništvu s njime.
U današnjem evanđelju otkrivamo dva različita odgovora na Božje objavljenje po Isusu Kristu. Prvi predstavljaju nepoznati mudraci s Istoka. Oni su Bogojavljenje prepoznali po zvijezdi. Zaključili su da ona označava novorođenog Kralja židovskog, kojeg su proroci navijestili. Ta spoznaja potpuno je promijenila njihova životna opredjeljenja. Od tog trenutka njihov najvažniji cilj je bio doći do novorođenog židovskog kralja Isusa, pokloniti mu se i dati mu najdragocjenije darove. U poklonu pred novorođenim Isusom pridružili su se Mariji, Josipu i pastirima. Svojim darovima priznaju mu kraljevsko dostojanstvo, božansku slavu i ljudsku narav.
Drugi i sasvim drugačiji odgovor evanđelje nam nudi u Herodu, svećeničkim glavarima i pismoznancima. Iako im je Isusovo rođenje najjasnije bilo objavljeno, iako su ga jako dobro razumjeli, oni Božji pohod ne prihvaćaju. Štoviše, zbog njega su se uznemirili. U strahu za svoju moć, čast i slavu, koje su posjedovali, suprotstavljaju mu se beskrupuloznom zloupotrebom svoje političke i religijske moći. Herod, da bi ga uklonio, naređuje krvavi pokolj svih dječaka do dvije godine u Betlehemu i okolici. Narodni starješine, svećenici i pismoznanci na sve to ostaju nijemi. A kasnije će i sami, odbacivši njegovo propovijedanje, u podmukloj spletki s rimskim upraviteljem Pilatom osuditi ga kao bogohulnika i prijestupnika te razapeti na križ.
Ovo nam, vjerujem, svima izgleda prilično nevjerojatno. Ljudi, čiju je vjeru tako snažno obilježavalo iščekivanje Božjeg Pomazanika, tako se nevjernički opiru njegovom dolasku. Ali nevjerojatno je samo dotle dok ne promotrimo tu stvarnost malo bolje i ne uvidimo koliko i sami znamo biti takvi. Da, moguće je, i događa se svima nama više ili manje sasvim redovito, da u življenju svoje vjere budemo tako iracionalno podijeljeni, tako neljudski dvolični, da za Bogom i njegovim otkupljenjem žudimo i istovremeno mu se svim svojim silama opiremo. Slavimo ga blagdanima i običajima ali i uklanjamo iz svojih života i javnosti. Dičimo se njegovim Imenom ali i najbesramnije ga vrijeđamo. Zazivamo ga molitvama i tražimo od njega milost ali se ne odričemo grijeha i ne kajemo se za njih. Vjersko licemjerje, prijetvornost, dvoličnost – to je najopakija duhovna bolest koja se, na žalost, danas među nama poput kuge raširila i ubija naše duše.
Današnji blagdan stavlja nam mudrace s istoka kao uzor vjernike. Promotrimo ih.
Oni su ljudi koji se ne zadovoljavaju da žive svoje živote na razini prolazne banalnosti. Ne predaju se besmislenim stvarima. Svojim životima hoće dati najdublji mogući smisao. Vjeruju da Bog stoji iza svih zbivanja u svijetu i da zahvaća u naše živote. Nije nas prepustio slijepoj sudbini. Oni žele Boga otkriti, upoznati i svoje živote prema toj najvažnijoj spoznaji oblikovati. U tome su jako dosljedni. Kada su otkrili Božje svjetlo, poduzimaju sve da mu se približe i upoznaju ga.
Nadahnimo se i mi njihovom mudrošću. Naša vjera u Boga podrazumijeva da ga neprestano tražimo, da žudimo za njegovim svjetlom i spasenjem te da poduzimamo sve što je u našoj moći da njegovo svjetlo, Isusa pronađemo, da mu se klanjamo i svojim ga življenjem darujemo.
Don Marinko Mlakić
