Ivan Ugrin: Ovo je država Hrvatska, zemlja krvlju natopljena
U našim kinima ovih dana igra film Vinka Brešana “Koja je ovo država”. Najavljuje se kao nova komedija, međutim, bolje bi mu pristajao epitet tragedije.
Tome u prilog osobito ide završetak filma kad jedan od glavnih glumaca, hrvatski general počinja samoubojstvo, a njegovim brojnim pokušajima suicida kroz snove i započinje radnja novog Brešanovog uratka. Pomoćnog biskupa prilikom blagoslova kamena temeljca novog krila zatvora ubija grom, kao da se hoće poručiti kako Crkvu treba uništiti.
Ministar policije sam je sebe zatvorio u zatvorsku ćeliju, na čelu države lik je koji neodoljivo podsjeća na zločinca Josipa Broza Tita. Premijer i Vlada prikazuju se kao skupina nesposobnjakovića, naravno korumpiranih, dok je najtragičnije u cijeloj priči koja se provlači kroz film akcija četvorice umirovljenika, koji nezadovoljni stanjem u državi i činjenicom da još nisu pronađena tijela njihovih sinova poginulih u Domovinskom ratu, iz grobnice na Mirogoju otuđuju posmrtne ostatke prvog hrvatskog predsjednika.
Bez pretenzija da bih analizirao kvalitetu novog Brešanovog filma, moj je temeljni dojam kako se ovim filmom želi poručiti kako država Hrvatska generalno ne valja. Za sve je manje više kriv Franjo Tuđman. Na njegovo se mjesto u grobnici na Mirogoju spletom okolnosti našao grobar, aluzija je kojom se Tuđmana nastoji prikazati ne samo kao nekadašnjeg predsjednika FK Partizan, već se zacijelo na svoj način htjelo poručiti kako je ne samo demontirao Jugoslaviju, nego je i kriv za sve ono što se u Hrvatskoj loše događa. To da je preko noći na njegovom nedavno podignutom spomeniku u Zagrebu osvanuo srp i čekić, ne treba nikoga iznenaditi, jer mu nekadašnji komunisti i njihovi sljedbenici nikad neće oprostiti što im je učinio.
O tome svjedoči i nedavno objavljena knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj” u kojoj autor Dragan Markovina zamjera primjerice SDP-u što je “pristao na sve tuđmanističke narative, politike i mitove, od povijesnih preko klerikalizacije društva i vjeronauka u školama…” Kao da je vjeronauk u školama najveće moguće zlo koje je moglo pogoditi našu državu i društvo.
Nitko neće otkriti toplu vodu ako ustvrdi da mnogo toga u Lijepoj našoj i nije baš toliko lijepo, zbog čega svi s pravom moramo biti nezadovoljni. Državu Hrvatsku sanjale su generacije naših predaka, za krst časni i slobodu zlatnu za domovinu se ginulo sve do nedavnog Domovinskog rata, ovo je zemlja krvlju natopljena. Zahvaljujući spremnosti naših branitelja i mudrom vodstvu predsjednika Tuđmana izašli smo kao pobjednici iz rata kojeg nam je nametnula velikosrpska ideologija, i konačno smo svoji na svome.
Po meni, ono što najviše bode oči je nepoštivanje žrtvava koje su podnesene za slobodnu Hrvatsku. Zbog toga su i mnogi branitelji na sebe podizali ruke. Nakon toga, korupcija koja se uvukla u brojne pore društva i države razočarala je mnoge koji su se nadali da će Hrvatska biti pravedna država u kojoj će se napredovati po sposobnosti a ne po podobnosti. Val iseljevanja kojem svjedočimo zadnjih godina, gdje cijele obitelji sele u zemlje Europske unije poput Njemačke ili Irske, dodatno pogoršava stanje, osobito stoga što smo ionako demografski u kritičnoj situaciji.
Ima li izlaza iz ove perspektive koja se doima nikad gorom?! Treba prije svega vjerovati da Bog uvijek može sve okrenuti na dobro. Treba kao narod pokazati da imamo dostojanstvo, da držimo do sebe, do svojih vrijednosti i da smo spremni boriti se, svatko na svome mjestu, kako bi stvari išle na bolje. Ako sve gledamo samo crnim očima, onda neka nas ne čudi da se u naciju uvukao pesimizam koji nas povlači u močvaru.
Žalosno bi bilo, da danas kad nakon više stoljeća imamo svoju državu, ili u skoroj budućnosti, izgubimo svoj identitet, ili ako nas Hrvata nestane iz zemlje koju baštinimo od stoljeća sedmog. Za to će i naša generacija odgovarati pred poviješću. Još uvijek nije kasno da ne budemo samo oni koji će širiti destruktivnu kritiku svega što je naše, već počnimo najprije od sebe voljeti svoju državu i svoj narod, i zaželimo svima nama bolje dane i prosperitet cijele nacije.
Neka Hrvatsku Gospodin blagoslovi. Neka joj daruje snagu i hrabrost, da ide svojim vlastitim putem, da traži i nađe put koji je za nju određen. Neka ju čuva i neka je štiti od svih nevolja, da se nikad ne osjeća sama i napuštena i bespomoćna pred protivštinama. Neka Bog svojim blagoslovom uvijek bude uz Hrvatsku, i zbog mnoštva onih koji su za nju položili živote kako bi mi danas živili u miru. Tako neka bude!
