DA SE NE ZABORAVI UNPROFOR u Hrvatskoj 1992.- 1995.
UNPROFOR je akronim za “United Nations PROtection FORces” (hr. Zaštitne snage UN-a). Vijeće sigurnosti OUN-a donijelo je Rezoluciju (743), 21. veljače 1992. g., o pokretanju mirovne operacije i slanju međunarodnih zaštitnih snaga u Republiku Hrvatsku za razdoblje od 12 mjeseci (u sklopu tzv. Vanceova plana za Hrvatsku). Snage UNPROFOR-a su raspoređene u 4 zaštićene zone (UNPA sektora). Sektori su bili: Sektor Istok (područje Baranje i istočne Slavonije, sjedište u Erdutu), Sektor Zapad (područje zapadne Slavonije, sjedište u Daruvaru), Sektor Sjever (područje Korduna i Banovine, sjedište u Topuskom) i Sektor Jug (sjeverne Dalmacije i istočnu Liku, sjedište u Kninu). UNPA su obuhvatile 12.554 km2 (22 % od ukupnog teritorija RH); na tom prostoru je 1991. živjelo 536.370 stanovnika, od toga 258.298 (48,2 %) Srba, 205.075 (38,2 %) Hrvata i 72.997 (13,6 %) ostalih.
Sporazum je bio nepovoljan za Hrvatsku jer prema sporazumu status zaštićenih područja ostaje isti dok se ne postigne cjelevito političko rješenje jugoslavenske krize. Prema sporazumu JNA se trebala povući iz Hrvatske što je i učinjeno ali prije povlačenja JNA je ustrojila i naoružala pobunjeničku vojsku i policiju. Tijekom cijelog rata JNA je davala svu logističku podršku pobunjeničkoj vojsci (zapovjedni kadar, oružje, streljivo i gorivo). Nakon napuštanja Hrvatske JNA je podržala pobunjene Srbe u Bosni i Hercegovini, izvršila je novu agresiju (na BiH).
UNPROFOR je u svibnju i lipnju 1992. godine preuzeo odgovornost za primirje u Hrvatskoj ali i dalje je bilo ozbiljnih incidenata (granatiranje hrvatskih gradova). Osim primirja (stanje ni rata ni mira) UNPROFOR nije ispunio postavljene zadatke: uspostavu vlasti na okupiranim područjima, razoružavanje paravojnih postrojbi, povratak prognanika, uspostava prometa Tijekom mandata UNPROFOR-a protjerano je 12.000 nesrba iz sektora koji su bili pod njegovom kontrolom i ubijeno je cca 400 osoba u području njihove odgovornosti. UNPROFOR nije spriječio pljačku i paljenje domova i kuća prognanika. Srbi su izvršili etničko čišćenje u sektorima odgovornosti UNPROFOR-a. Nikada nitko od zapovjednika UNPROFOR-a nije odgovarao za zločine (ubojstva, progon nesrba, pljačka i uništavanje imovine u UNPA područjima te za granatiranje hrvatskih gradova).
Pobunjenici su bili pod zaštitom UNPROFORA pa su njihove vojne i druge postrojbe odlazile u BiH i tako sudjelovale u agresiji. Pobunjeni Srbi i Srbija su željeli da mandat UNPROFOR-a traje što dulje, odnosno da se postojeće stanje okupacije zacementira. UNPROFOR je u sektorima svoje odgovornosti prihvatio pobunjeničku vlast koju su činili ubojice i silovatelji. Zadatak UNPROFOR-a u UNPA sektorima je bio uspostava mjesnih vlasti po načelu proporcionalne zastupljenosti nacionalnih skupina prije rata a ne prihvaćanje, legalizaciju, zločinačke vlasti pobunjenih Srba.
UNPROFOR je trebao, na području svoje odgovornosti, razoružati pobunjenike a umjesto toga je dozvolio formiranje (pod patronatom JNA) pobunjeničke vojske! Nadalje, postrojbe pobunjeničke vojske su sudjelovale u agresiji na BiH (područje Bihaća) i to sve zbog neučinkovitosti UNPROFOR-a.
Budući da UNPROFOR nije ispunio prvi zadatak a to je razoružavanje pobunjenika hrvatska strana je shvatila da se mandat UNPROFOR-a tumači u korist pobunjenika i agresora pa je diplomatskim potezima i ograničenim vojnim akcijama započela s oslobađanjem svojih okupiranih područja (Južno bojište, deblokada Dubrovnika, Miljavački plato, VRO „Maslenica“, akcija „Peruća“, Medački džep“). UNPROFOR, također, nije omogućio uspostavu hrvatske vlasti u takozvanim „ružičastim zonama“ (podučja koja su Srbi okupirali, a nisu živjeli u tim područjima) koje nisu pripadale UNPA sektorima.
UNPROFOR nije vratio niti jednog prignanika, nije otvorio blokirane prometne pravce pa su uslijedili i protesti prognanika. Na skupovima prognanika u više mjesta Hrvatske prognanici su tražili povratak na svoje ognjišta, u svoje domove. Bile su blokirane neke vojarne gdje je bio UNPROFOR jer je postojeće stanjeni ni rata ni mira bilo neodrživo.
Hrvatska vlast je u siječnju 1995. godine najavila da će otkazati mandat UNPROFOR-a zbog njegove neučinkovitost a negdje i očite pristranosti i pomaganja pobunjenika. Budući da UNPROFOR nije omogućio povratak prognanika, nije uspostavio prometnu povezanost hrvatska vlast je, unatoč silnih pritisaka, čvrsto odlučila da prekine s neučinkovitom misijom UNPROFOR-a. Vršen je silni pritisak mađunarodne zajednice na predsjednika dr. Tuđmana i hrvatsku vlast. Najavljivan je novi rat u kojem će Hrvatska doživjeti katastrofu. Dr. Tuđman je bio ustrajan jer je postojeće stanje bilo neodrživo: nemogućnost povratka prognanika, prometna blokada (koja je najviše štetila južnoj Hrvatskoj) te agresija pobunjenih Srba iz Hrvatske na BiH (Bihaćka enklava). Pad Bihaća u ruke pobunjenih Srba je bio velika strateška prijetnja Hrvatskoj. Dr. Tuđman je kazao: „Otkaz UNPROFOR-u ne znači rat. To jest korak visokog rizika, kako kažu, ali je u isto vrijeme korak koji će nas dovesti prije do rješenja okupiranih područja, do normalizacije odnosa među državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije.“
Hrvatska nije popustila pa je mandat UNPROFOR-a završio 31. ožujka 1995. godine. Nađeno je kompromisno rješenje, mandat međunarodnih mirovnih snaga je promijenjen i uspostavljen je novi mandat UNCRO koji je bio povoljniji za Hrvatsku. Sjedinjene Američke Države (SAD) su se aktivno uključile u rješavanje krize koja je nastala. Predsjednik Tuđman je u razgovorima s pomoćnikom američke državne tajnice i s američkim potpredsjednikom Al Goreom (mimo vodstva OUN-a) dogovorio da snage UN-a ostaju u Hrvatskoj (6.000 vojnika) ali s novim mandatom. Na sastanku u Kopenhagenu je postignut dogovor o preustroju UNPRPFOR-a i promjedni imena (UNCRO). Vijeće sigurnosti je donijelo Rezolociju 981. (31. ožujka 1995. g.) o promjeni mandata. Mandat je izmijenje, razdvojen je mandata za Hrvatsku od mandata za Makedoniju i BiH. Bio je to velike uspjeh hrvatskog predsjednika i hrvatske diplomacije.
U mirovnoj misiji UNPROFOR-a je sudjelovalo 39.000 vojnika iz svih zemalja svijeta. Tijekom misije je poginulo 320 vojnika. Misija UNPROFOR-a u Hrvatskoj je pokazatelj neučinkovite i licemjerne međunarodne zajednice koja ne drži do načela na kojima je stvorena Organizacije Ujedinjenih Naroda (OUN). Politički i strateški interesi moćnih zemalja svijeta su pogazili sva ljudska prava.
Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: orbis.org, DEPO
