DON MARINKO MLAKIĆ: Kušnje – težnje za Bogom
(1. kor-c, 2013.)
Korizma je četrdesetodnevni pokornički hod prema Uskrsu, ispunjen molitvom i pokorom. Biblijska podloga joj je Isusov četrdesetodnevni boravak u pustinji gdje ga je iskušavao đavao.
Korizma nam u pamet doziva također četrdesetogodišnji hod Izabranog naroda kroz pustinju na putu izlaska iz ropstva u slobodu u Obećanoj Zemlji.
Broj četrdeset simbolički predstavlja jedan ljudski naraštaj, ljudski zemaljski život.
Zato je on simbol rasta, sazrijevanja, iskušenja, pokore, čišćenja… Kušnje nas prate cijeli naš zemaljski život. To je bitno obilježje našeg postojanja. Naš zemaljski život je naš hod kroz pustinju, naše hrvanje s đavlom u napastima života na putu prema zemlji Božjih obećanja. Prepoznati iskušenja, otkriti njihov izvor, ali i smisao, proniknuti njihovu zavodljivost, imati mudrosti i snage oduprijeti im se, u tome je mudrost i snaga ne samo vjere već naprosto ljudske pameti i volje. U tome se očituje životna zrelost jedne osobe.
Tri Isusove kušnje čine sintezu cijelog ljudskog duhovnog iskustva, kroz koje je i sam Isus prošao. Prepoznajemo ih u ponudi kojom je zmija zavela Evu (Post 3,6). Apostol Ivan ih definira kao požudu tijela, požudu očiju i oholost života (1 Iv 2,16).
Kušnje propituju naša tri temeljna odnosa: odnos prema tijelu, prema drugima i prema Bogu. One su tako usmjerene na tri temeljne težnje našega bića, koje je sam Bog u nas usadio. Svi mi težimo doživjeti blaženstvo života u sreći bez patnje i boli, u slobodi i poštovanju pred drugima te u božanskoj slavi i dostojanstvu. To su duboke potrebe našega bića koje nas pokreću. Isus ih ne osuđuje niti odbacuje, zato što su od Boga. Bog ih je u nas usadio da nas po njima privuče k sebi. U temelju svih naših potreba je najdublja težnja našeg bića za božanskom ljubavlju. I samo ih ona može u potpunosti ispuniti.
Međutim, mi smo, zbog svoje grješne naravi, u trajnoj napasti da te svoje težnje pretvorimo u svoje idole, da u umjesto u Bogu blaženstvo života tražimo u pukom udovoljavanju njima. Na to nas đavao želi navesti. A kada nas zavede, kada popustimo tim napastima, ne samo da ne postižemo ono za čime težimo, nego se pretvaramo u njihovu oprjeku: u sramotu, ropstvo i nemir. Postajemo upravo ono što ne želimo.
Prva kušnja, požuda tijela, stavlja na ispit naš odnos prema našem tijelu i zemaljskim dobrima. Ona se oslanja se na potrebu našeg bića za lijepim, ugodnim, bogatim i sretnim životom. Sotona nam kao rješenje podmeće pohlepu, stjecanje bogatstva bez truda i muke, beskrajno udovoljavanje sebi i svojim nagonima, traženje zadovoljstva u prolaznim (tjelesnim) užitcima. Odavde izviru zla kao što su: nepravedno i nemoralno bogaćenje, iskorištavanje siromašnih i nemoćnih, ovisnosti o alkoholu, o narkoticima, o igrama na sreću, seksualna razuzdanost i nastranosti… U području vjere ova se napast prepoznaje u traženju površnog zanosa u molitvama, u inzistiranju na čudesima i privatnim objavama, u neprihvaćanju trpljenja i patnje, u formalizmu, u molitvama za koje mislimo da će zbog mnoštva riječi biti uslišane…
Isus, koji pozna Oca i njegovu volju za čovjeka, podsjeća nas da je samo Božja riječ hrana koja može potpuno nasititi našu dušu. Duh je onaj koji oživljuje, a ne tijelo, reći će kasnije. Riječi Božje duh su i život (Iv 6,63).
Druga kušnja, požuda očiju, stavlja na ispit naš odnos prema drugim ljudima. Odnosi se na čovjekovu potrebu za sigurnošću i zaštitom, na potrebu da bude uspješan, prihvaćen, cijenjen i poštovan. Đavao nas nagovara da sve to tražimo u vlasti, časti i slavi pred ljudima te da radi toga, ako treba, pogazimo i svoju savjest.
U napasti smo da se zbog slave u svijetu s drugima borimo, da ih shvaćamo kao suparnike koje treba svladati i njima ovladati, a nikako im služiti. Laži, spletke, licemjerja, taštine, obziri, servilnost ljudskim veličinama, borbe i ratovi… sve to ima izvor u ovoj napasti.
Isus se od ove napasti brani stavom da se samo Bogu valja klanjati i služiti. Samo Bog je vrijedan našeg klanjanja, jer je samo on izvor našeg istinskog dostojanstva i najbolje zna što je za naše dobro. Kada od nas traži da ponizno služimo jedni drugima, i to čini samo radi nas i radi našega blaženstva. Čovjek je najzvišeniji kada služi iz ljubavi. Zato samo Bogu se klanjati i njemu jedinome služiti u poniznosti srca te u vjernosti istini i savjesti, bez obzira na žrtvu koju to iziskivalo.
Treća kušnja, oholost duha, stavlja na ispit naš odnos prema Bogu. Oslanja se na našu najdublju potrebu za božanskim blaženstvom života. Sotona nas nagovara da zbog toga odbacujemo autoritete, norme i pravila, jer nam tobože oduzimaju slobodu. Ili da ih sami određujemo. Podmuklo nam podmeće potrebu da i samoga Boga sebi podložimo, kao da mi bolje od njega znamo što je za naše dobro.
Lakomislena sloboda, relativiziranje istina vjere, nemoral, obezvrjeđivanje autoriteta, izrugivanje Boga i svetinja, licemjerna religioznost, lažna prosvijetljenost, hinjeni karizmatizam i čudotvorstvo, simonija, magija… to su zla koja se rađaju kada popustimo ovoj kušnji. Ovdje valja primijetiti kako sad i đavao navodi riječi Svetoga pisma. U svojoj podmukloj lukavosti izvrće Božju riječ.
Isus nas poziva da Boga ne iskušavamo, već mu bezuvjetno vjerujemo, da u nj imamo povjerenja i onda kada su nam njegove misli i njegovi puti nedokučivi. Božja očinska ljubav temelj je našeg života. A ljubav traži slobodu i povjerenje, nikako silu, sumnju i dokazivanje. Sve što Bog hoće i što od nas traži ima za cilj naše božansko uživanje života. Ništa drugo. Vjera u beskrajnu Božju ljubav jedina je mudrost i snaga s kojom se možemo othrvati svim sotonskim napastima.
Don Marinko Mlakić
