DA SE NE ZABORAVI Pokolj hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991.
Na ulazu u Borovo Selo bila je postavljena jugoslavenska zastava što su četiri patrolna policajca osječke Policijske uprave primijetila te su 1. svibnja 1991. pokušala zamijeniti jugoslavensku zastavu hrvatskom. Nakon skidanja jugoslavenske zastave i pri postavljanju hrvatske nepoznati napadači su na njih pucali i dvojicu ranili, ali su uspjeli pobjeći automobilom. Preostala dvojica policajaca bila su zarobljena od strane srpskih terorista. Načelnici osječke Policijske uprave Josip Reihl-Kir i načelnik vinkovačke PU pregovarali su s Vukašinom Šoškočaninom, vođom borovske pobune, o puštanju zarobljenih policajaca. Nakon što pregovori nisu uspjeli, odlučeno je da se policajci oslobode policijskom akcijom.
Drugoga svibnja 1991. hrvatski su policajci došli osloboditi svoje kolege. U Borovo Selo krenuli su s dva autobusa. Na ulazu u selo izišlo je 11 policajaca koji su trebali blokirati cestovni ulaz u selo. Nakon što su autobusi ušli u selo, našli su se pod rafalnom paljbom iz više smjerova. Naoružani teroristi su s krovova kuća pucali po policajcima iz strojnica rafalnom paljbom. Bila je postavljena zasjeda koju su planirali vojni specijalci. U autobusu su teroristi ubili trojicu policajaca. Ostali su izišli iz autobusa i potražili zaklon u kafiću, ambulanti. Teroristi su ubili 12 policajaca te ranili 21 policajca. Neki od policajaca su odmah poginuli, a teško ranjene policajce su maltetrirali. Sve su policajce izmasakrirali. Postoje sudsko-medicinski dokazi. Bilo je to nezapamćeno iživljavanje nad hrvatskim redarstvenicima.
Hrvatski policajci su u kafiću zarobili desetak Srba, među njima je bio i sin vođe pobune Šoškočanina pa se tražila razmjena. Prije razmjene terorist Šoškočanin pozvao je zapovjednika policajaca Stipu Bošnjaka koji je došao automobilom i čim je izašao iz automobila, ubio ga je.
Nakon pregrupiranja hrvatskih policajaca JNA je poslala 7 vojnih transportera Dvanaeste brigade JNA iz Osijeka s ciljem da „zaštite napadnute srpske mještane Borova Sela“. JNA je napravila tampon zonu između srpskih terorista i hrvatskih policajaca. Nakon pregovora hrvatski policajci su iznijeli tijela poginulih kolega, ali im nije dopušteno napraviti istragu u selu. To što su Srbi bili do zuba naoružani vatranim oružjem, strojnicama, bilo je za JNA normalno.
Svjedočanstvo istražnoga sudca Miroslava Rošca: „Iz niza predmeta koje sam analizirao zaključio sam da su stvarni nalogodavci i organizatori bili Komanda JNA i tzv. Vojna linija MUP-a Srbije, a nikako domaći pobunjeni Srbi organizirani u TO Borovo Selo pod zapovijedanjem, danas pokojnog, VukašinaŠoškočanina“ – tvrdi Rožac, „koji je analizirao zapisnike sudskih postupaka vođenih na Međunarodnom sudu u Haagu, posebno iskaze Milana Babića, Vojislava Šešelja i Aleksandra Vasiljevića, kao i sadržaj dokumentarnog filma “Crvena beretka – Jedinica” te podatke objavljene u memoarima, knjigama i intervjuima u vezi s navedenom akcijom.“
Mnoga pitanja vezana za akciju policajaca u Borovu Selu ostala su neodgovorena. Sigurno je utvrđeno da nije postavljena policijska blokada s osječke strane i da s te strane nisu došle policijske snage kako je bilo planirano. Teroristi su bili obavješteni o dolasku hrvatskih policajaca pa su postavili zasjedu.
Hrvatski policajci ubijeni u zasjedi u Borovu Selu 2. svibnja 1991. su: Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala i Mladen Čatić.
O događajima u Borovu Selu 2. svibnja 1991. svjedočili su policajci Robert Bosak i Dinko Sabljić koji su sudjelovali u akciji.
Stevo Culej, brat ubijenoga policajca, napravio je popis od 53 Srbina iz Borova Sela koji su sudjelovali u ubojstvu. Napravio je istragu i popis s obimnom dokumentacijom i dostavio je tadašnjem predsjedniku Josipoviću i tadašnjem državnom odvjetniku Bajiću. Ubojstvo njegova brata bio je ratni zločin po Ženevskoj konvenciji jer je on bio ranjeni zarobljenik. Srbi su ga ubili udaranjem tvrdim predmetom po glavi. Također je pisao Vladi, Saboru, pravosuđu, MUP-u, ali nije ništa ozbiljno poduzeto. Za planirani i organizirani zločin u kojem je sudjelovao veliki broj pobunjenih Srba osuđen je samo Milan Marinković.
Vojni je sud u Osijeku 1993. osudio desetoricu od 51 optuženoga za masakr u Borovu Selu, no zatvorske kazne od po 20 godina nisu odslužili jer su 1996. godine amnestirani, a protiv ostalih 41-og okrivljenog, Zakonom o općem oprostu postupak je obustavljen. Drugi sudski proces vodio se na Županijskom sudu u Osijeku protiv petorice okrivljenih za zlostavljanje zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca. Od petorice okrivljenih, hrvatskom pravosuđu dostupan je bio samo Milan Marinković koji je 2014. pravomoćno osuđen na tri godine zatvora i svoju je kaznu već odslužio.
Tragedija je i sramota hrvatske države da je teroristi i ubojici Stjepana Bošnjaka (zapovjedniku policijske jedinice) na mjesnom groblju podignut “mauzolej”. Vukašinu Šoškočanin bio je vođa pobune u Borovu Selu, predvodnik zločina 2. svibnja 1991. i ubojica policajca (moguće i više policajaca). Na spomeniku su stihovi ispisani ćirilicom koji, među ostalim, govore o srpskoj zemlji u koju su pobodene srpske zastave. Sličan spomenik podignut je i zločincima iz tzv. Belih orlova, pa iako je od vlasti zahtijevano da se ovi neprimjereni spomenici uklone jer vrijeđaju osjećaje rodbine žrtava masakra u Borovu Selu, oni i danas “ponosno” stoje…
Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: spomenik u Borovu Selu (mj)
