Velečasni Sudac: Blagoslovljeno je na dar primiti kušnju da ne vidiš plodove svojih ruku
Čovjek nije stvoren samo za povijest, već primarno za Vječnost. Upravo zato, istinska povijest nikada ne dolazi do izražaja u svojim vremenskim ostvarenjima, nego u svojim velikim mogućnostima koje tek na kraju vremena postaju stvarnost.
Mnogi bi preskočili stepenice i živjeli svoje „lovorike” ne znajući kako je blagoslovljeno na dar primiti kušnju da ne vidiš plodove svojih ruku. Malo ih je koji to razumiju. Ništa od onoga što je postignuto nije apsolutno, ali apsolutno koje tek treba postići nalazi se u budućnosti, u Obećanju Onoga kome smo Život dali.
Svi rado govore o onome što je bilo, a rijetki o onome što jesu. Uglavnom vlastodršci i političari tu prednjače. Govore o prošlim vremenima da popune vrijeme, a rijetko o ovom – njihovom i našem sada. Za takve je uvijek bolje ono što je nekad bilo od onoga što je sada, a „najbolje je ono što nikad nije ni bilo” – (I. Andrić). O kad bi političari i svi takvi znali da je sadašnjost samo sazrijevanje prošlosti, bilo da se radi o našim pojedinačnim životima, bilo da se radi o društvenim gibanjima. Sve ima svoj razlog, stoga se sadašnjost može graditi samo onim kamenjem s mjesta na kojem stoji.
Svakidašnjica je naše mjesto, naš čas i naš poziv. Ona je naša šansa, naša obveza i naša sudbina. Opasno je iz nje bježati kao iz vlastite kože, u nešto drugo pa makar to bila sveta prošlost ili još svetija budućnost. Buduća sreća ne smije biti žrtvovana sadašnjosti, ni sadašnja budućnosti. Ne odlučuje se čovjekovom sudbinom ni u prošlosti ni u budućnosti, nego ovdje i sada. Upravo me stoga žaloste svi kojima je lijepo u starome jer takvi imaju strah prema novome. Tko od takvih traži da se poštuje tradicija i po njoj živi, neka ne zaboravi da ona još nije sva došla i da se od staroga moramo otisnuti prema novome da bi do nje uopće došli. A kad kao dođemo, ne da u njoj ostanemo već da je prođemo, jer Bog mijenja sve i nas i obličje ovoga svijeta.
Naše danas, u svakom pogledu, osobno i društveno, obiteljsko i vjersko, ekonomsko i nacionalno mora imati svoje Sutra. Bez toga Sutra je besmislena naša sadašnjost. Ako želimo postići nešto Sutra, moramo žrtvovati nešto Danas. Naš narod ne smije staviti na kocku svoje mjesto u povijesti. Tko nema budućnost, ne treba mu ni sadašnjost. Na putu smo prema novim izazovima svoje budućnosti. Ona je rezervirana za molitvu i rad – svidjelo se to nekome ili ne. Upravo s toga …
…„mulj stoljeća neće nam zamutiti vrela” – (V. Parun).
