DON MARINKO MLAKIĆ: Što je najbolje što možemo izabrati?
(16. nedjelja kroz godinu C)
Isusov odnos s sestrama Martom i Marijom te s njihovim bratom Lazarom, kojeg spominje evanđelist Ivan, bio je vrlo prisan. Kod njih je više puta, vjerojatno redovito, svraćao dok je boravio u Judeji.
Po svemu sudeći u njihovu domu je osjećao snažnu ljubav koja je međusobno vezala sestre i brata i koju su oni rado dijelili sa svojim prijateljima. Moguće da ih je takvima učinila obiteljska nesreća, jer su, čini se, rano ostali bez roditelja. Drugo što je Isusa moglo privući k ovim skromnim ljudima bila je njihova iskrena radost s kojom su ga primali, razgovarali s njim, vjerovali mu i učili od njega… Možemo s pravom pretpostaviti da je Isusu bio pravi užitak doći u njihov topli dom osobito nakon mučnih razgovora i prepirki koje je imao u Jeruzalemu s farizejima i pismoznancima.
Bog želi ući u naše živote, u naše obiteljske domove i odnose, u svakodnevicu, u cijeli naš život… Sa svima nama želi uspostaviti najsnažniji odnos ljubavi i prijateljstva. On čezne za našom blizinom, ali ne radi toga što bismo mi njemu trebali već zato što on nas želi obogatiti svojom božanskom ljubavlju, kako bismo živjeli kao njegovi prijatelji. U tome ga ništa ne može zapriječiti. Naime, dolaskom u dom u kojem ga prima jedna žena a druga mu kasnije sjedi do nogu, što će reći da je zauzela stav učenika, za jednog ondašnjeg učitelja vjere bilo je krajnje neprimjereno. Bavljenje Svetim Pismom bilo je pridržano za muškarce. Isus odlučno uklanja sve predrasude koje bi bilo kojem ljudskom srcu uskratile njegovu blizinu. Zato je od početka dopuštao da mu žene prilaze, prate ga, s njima razgovara, sluša njihova pitanja i pokazuje kako savršeno razumije njihove životne muke… Konačno, kao savršeni model Isusova učenika, učenika nad učenicima, evanđelja nam predstavljaju njegovu majku Mariju.
Sestre Marta i Marija predstavljaju dva načina prihvaćanja Isusa. Bez sumnje, oba su iskrena. Marta, poput najrevnije domaćice, potpuno je posvećena posluživanjem Isusa i čini sve da se on u njezinom domu osjeća dobrodošao.
Marta mu sjeda do nogu i pažljivo ga sluša. Na Martino, a vjerujem i naše, iznenađenje Isus kritizira njezin stav a hvali Marijin. Zašto?
Isus ne kritizira Martu zato što se trudi biti dobra domaćica, već zato što se pretjerano brine za ono što je manje važno a zaboravlja ono što je najvažnije. I zbog toga je napeta, tjeskobna, svadljiva… Svadljiva je do te mjere da na kraju i njemu samom prigovara kako ne mari što ju je sestra ostavila samu da poslužuje.
Jednako tako Isus ne hvali Mariju zato što je ostavila sestru da sama poslužuje, već zato što razumjela pravo zašto je on k njima došao. On nije došao zato da se dobro najede i napije, iako mu je i to bilo potrebno, već da nam dade sebe. Ne treba on Martu i Mariju i njihovu gostoljubivost, već one trebaju njega i njegovu božansku riječ spasenja. Ne treba Bog nas, našu vjeru i naše služenje, već mi trebamo njega i njegovu blizinu.
Marta je u pristupu Isusu napravila temeljnu pogrešku. Zbog silne brige za kućanske poslove i ugađanje gostima sama je sebe učinila nesposobnom da pravo čuje Isusa. Životne brige, pretjeran trud za vremenita dobra lako nas mogu do te mjere zaokupiti i iscrpsti da postanemo gluhi za Božju Riječ, nesposobni da je pravo slušamo. A ponekad je to samo izgovor da je izbjegavamo jer nismo spremni suočiti se s njezinom oštrinom i zahtjevnošću. I nije čudo da se onda poput Marte lako nađemo u sukobu sa samim Bogom. Božja riječ nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Za razliku od nje Marija je odabrala pravi stav. Isus je Riječ. Došao je k nama prije svega zato da nam saopći svoju riječ koja je put, istina i život. Riječ traži da se sluša. Zato je Marija zauzela pravi stav. Ona je pred Isusom kao učenica. Šuti i sluša ga. Upija svaku njegovu riječ. Ivan je zapisao kako je u jednom drugom susretu skupocjenom nardovom pomašću pomazala Isusu noge. Marija pušta Isusa u središte svoga života. Potpuno mu se posvećuje.
Slušanje je temeljni stav koji trebamo imati pred Isusom Učiteljem. Samo iskreno i zauzeto slušanje Božje Riječi može našu vjeru pravo oblikovati i učiniti je da nam zbilja bude svjetlo i snaga u svim životnim kušnjama i izazovima. Slušanje osmišljava djelovanje i zato mu treba prethoditi.
Don Marinko Mlakić
