Kako se oteti „izbornom inženjeringu“?

Utorak, 16 srpanj 2019 19:55
Written by: milanN

Uvod

Izraz „izborni inženjering“ odnosi se na skriveno planiranje i programiranje izbornih rezultata tako da oni ispadnu što povoljniji za onoga koji ih planira i ostvaruje polugama kojima raspolaže. „Inženjerovi“ interesi ne poklapaju se nužno s interesima onih koji su trenutno na visokim položajima. Prije će biti da se poklapaju s interesima onih koji su ih na te položaje i „doveli“.

U izbornom inženjeringu ključno je postavljanje i raspoređivanje „izvođača“ koji „inž-biroima“ stoje na raspolaganju. Slično je onomu što izbornici čine u nogometu, ali i znatno drukčije, zato

1) što su u nogometu izbornik, igrači i stožer poznati te nastupaju u istom dresu, a u političkom natjecanju to ne mora biti samo tako,

2) što u nogometu igraju istodobno dvije momčadi, dok u političkoj areni broj igrača i momčadi nije ograničen, te

3) što će pobijediti ne momčad koja je najbolja, nego ona za koju to „publika“ većinski odluči.

„Publiku“ tvore birači – „javnost“ sužena na građane koje politika zanima. Za rezultat su presudni oni koji će izaći na biračka mjesta (dopisno i e-glasovanje ne dopušta se!) – te su i glavna meta inženjeringa. Do njih se dopire najviše putem raspoloživih „medija“ („posrednika“), osobito televizije, koja ima ključnu ulogu u (pre)oblikovanju svijesti birača. Ono se postiže afirmativnim izvješćivanjem i ocjenama o jednima, koje se gura u prvi plan, te šutnjom, selektivnim ili negativnim „izvješćivanjem“ i ocjenama o drugima. Vode se po potrebi i žestoke negativne kampanje, no one mogu ponekad proizvesti i suprotan učinak.

Pred predsjedničke izbore, koji bi se trebali održati na isteku godine, već u lipnju mediji su „servirali“ glavne kandidate kako bi se većina glasača „spontano“ svrstala uz ovoga ili onoga. I to unatoč notornoj činjenici da izbori nisu raspisani, da nema službenih kandidata niti se znade koliko će ih uopće biti, čak ni tko će sve pristupiti prikupljanju 10.000 potpisa. Ukupna pozornost sužena je takvim medijskim aktivnostima na ograničen broj imena. U najuži je izbor već ušlo dvoje mogućih kandidata dviju glavnih stranaka i dvoje mogućih nestranačkih kandidata („slobodnjaka“). Time su mediji praktički suzili pogled javnosti na četiri imena. Obavili su pred-selekciju. Zacijelo po želji pretpostavljenog „inž-biroa“, u kojem moćni subjekti imaju odgovarajuće vlasničke udjele. Da nije tako, zar bi se mediji i anketari uopće upuštali u aktivnosti za koje još ne postoje ni formalni ni sadržajni preduvjeti?!

Prejudiciranje finalista po modelu „logičkog kvadrata“

Prva je i iznimno važna metoda izbornog inženjeringa, dakle, definiranje logičkog kvadrata s četiri glavne točke, koje su unaprijed identificirane kao „finalisti“, i s nekoliko sporednih. Time se stvara dojam, zapravo privid, da izvan tog kvadrata drugih spomena vrijednih točaka odnosno kandidata nema niti ih može biti. A to nije istina. Riječ je dakle o „planskom“ prejudiciranju, u velikoj mjeri i „oktroiranju“ biračkog izbora. Biračima se nudi ili im se otvoreno sugerira sužena vizura: A ili B, A ili C, B ili C, A/B/C ili D… Svatko naime na izborima – bira, pa mu treba i omogućiti pravo i osjećaj da „bira“. Pomoći mu da se svrsta, da navija, da povlači crte… ali samo kroz neku ili neke od točaka koje su unutar logičkog kvadrata već „zadane“.

U konkretnom kontekstu, javno proglašene alternativne opcije glase: 1) Ili si za kandidata SDP-a poduprtog s nekoliko ljevičarskih strančica, 2) Ili si za kandidatkinju HDZ-a (koja još nije javno ni potvrdila da će se kandidirati), 3) Ili si za kandidata desnice, koji je najednom odnekud izronio i oduševio mnoge, pa i znatan dio HDZ-ovih birača i članstva. Četvrtoj osobi, koja je bila najveće pozitivno iznenađenje izbora za EP, ne pridaje se prvorazredno značenje. „Logički kvadrat“ time je dodatno sužen na „logički trokut“ A-B-C.

Nastavak izbornog inženjeringa odvija se tako da se dozirano puštaju u javnost jake i slabe strane svakoga od prvih troje, te da se na scenu kao sporedne igrače ubacuje određeni broj onih slijeva ili zdesna koji mogu preoteti određeni postotak glasova kandidatima A, B ili C – za koje možemo očekivati da se u daljnjim anketama pokažu podjednako popularnima. Uz ostalo, i da bi ’tekma’ bila što „uzbudljivija“. – Izborni inženjeri smiješe se, trljaju ruke i zabavljaju se, znajući da će jedan od tri preferirana kandidata sigurno biti izabran. Točnije, da će – uz minimalne „intervencije“ – biti izabran baš onaj od ta tri koji je najpoželjniji većinskim vlasnicima „inž-biroa“.

„Retrogradno programsko definiranje terena“

Daljnja metoda osvajanja (biračkih) duša jest retrogradno programsko definiranje terena. Ono se u ovoj fazi poklapa s trima nominalnim programskim usmjerenjima: etablirane (kvazi)ljevice, etablirane (kvazi)desnice i neetablirane desnice. Četvrti kandidat „antisistemski“ je solist koji nastupa u duhu prosvjednih pokreta, dakle mnogo je jači u „kritici svega postojećega“ negoli u „gradnji svega novo-nastajućega“. Takav predsjednik, ruku na srce, većini sigurno nije baš poželjan za predsjednika, pojmljenoga kao „sidro stabilnosti“. A vidimo da se prosvjedno-političke zvijezde najednom gase, svađaju i razilaze i na razini Hrvatskog sabora.

E sad, zašto bi se većina birača svrstala iza bilo koga od njih? Iz mnogo razloga: od pomno održavanih ideoloških podjela među skupinama i njima (tobože) „pripadnih“ stranačkih opcija, preko opipljivih interesa pa do psihološke potrebe za identifikacijom, osobito za anti-identifikacijom.

Pristajati na izbor između unaprijed probranih kandidata znači pristajati na ponuđeni „logički kvadrat“ i time se uklopiti u plan „inž-biroa“. Ostati zatočen unutar obzora unutar kojeg se već tijekom niza ciklusa nude „jedini mogući odabiri“. Ima li izlaza ako se na takav „menu“ ne pristaje? – Ima! On bi bio u sljedećemu:

1) Razbiti i odbaciti zadani logički kvadrat. Odlučiti: Ne želim birati unutar unaprijed „zacrtanoga“ i dosad stavljenog nam pred oči!

2) Odbaciti desno-lijevi stereotip (HDZ vs. SDP), ne ostajati opet njegov talac. Otrgnuti se dvama monopolistima. Poput više od 60 posto onih koji na izborima za EP nisu glasovali za njih.

3) Uspostaviti nove kriterije za predsjednika, po novoj logici. Ona bi imala dvije ključne – i nove, neprogramirane – razlučnice odnosno kriterija:

a) Birati između svih koji se kandidiraju tek u procesu službenog kandidiranja.
b) Ne birati nikoga tko je dugo u politici, ili komu je ona profesija, ili tko je sudionik ili proizvod ili korisnik povlaštenih struktura i protežiranih snaga koje raspolažu vlašću, moću i novcem.

Drukčije postaviti temeljne dvojbe

Temeljne dvojbe mogle bi se pred birače postaviti ovako:

1) Birajte ili a) unutar zadanoga logičkog kvadrata, ili b) izvan zadanoga logičkog kvadrata!

2) Birajte ili a) najboljeg kandidata establišmenta, ili b) najboljeg kandidata ne-establišmenta!

3) Birajte ili a) političkog profesionalca, ili b) političkog ne-profesionalca!

Obrazloženje za odabire „b)“ glasilo bi ovako:

Izbor predsjednika države nije stranačka stvar; presudna je dokazana autentičnost i kompetentnost određene osobe, njezina neovisnost o bilo kojoj etabliranoj stranci ili čimbeniku.

Postojećim i dosad pokazanim i postignutim u demokratskom političkom životu nismo zadovoljni!

Birajući predsjednika Republike odlučujemo se za NEŠTO BITNO NOVO i vjerujemo da je ono moguće. I da može postati središnjom i pokretačkom točkom nove političke i moralne katalizacije i reorganizacije hrvatskog naroda i društva.