Nalazimo se uočnici blagdana zaštitnika i naslovnika naše udruge, sv. Benedikta, tako je s razlogom biran i moj  cijenjeni sugovornik, prof. dr. sc. don Mladen Parlov, jedan od utemeljitelja udruge, njezin duhovnik i član Savjetodavnog vijeća i puno toga još, lijepog i sadržajnog. Aktualni ste prodekan splitskog Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu s vrlo bogatim i zanimljivim životopisom s obzirom na Vaše godine. Mladenačke dileme, školovanje i život u rodnim Ričicama otkrili ste nam, prigodno, u nedavno objavljenom članku uz blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Zahvalni ste mu što je, uz majčine molitve,usmjerio kormilo Vaših mladenačkih zanosa. Vaš dnevni raspored je vrlo zgusnut, a godišnji kalendar, bez sumnje, već ispunjen. Profesor ste na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu od 1997., pročelnik ste katedre Povijesti kršćanske literature i nauka, predavač ste dogmatske i duhovne teologije. Magistrirali ste duhovnost na papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu 1994., gdje ste i dvije godine kasnije i doktorirali.Postigli ste i magisterij iz dogmatske teologije 1997. Autor ste petnaestak knjiga, više od šezdeset znanstvenih te više od stotinu i pedeset stručnih radova s područja teologije i duhovnosti. Glavni ste urednik teološkog časopisa i znanstvene revije „Crkva u svijetu“ koja se bavi vjerskom problematikom, crkvenim događajima i odnosom Crkve i svijeta. Aktivni ste u pastoralu mladih naše nadbiskupije. Vaše prepoznatljivo pero susrećemo u brojnim zanimljivim kolumnama u kojima, pišući, otkrivate  probleme i potrebe vjernika u aktualnom vremenu. Mariolog ste, sjećam se Vaših sjajnih tekstove u listu „Marija“, a potom ste ih sabrali i objavili u knjizi „Marija u otajstvu Krista i Crkve“. Žena po kojoj dolazi spasenje ljudskog roda, Marija Bogorodica, Nova Eva koja je ukorijenjena u nacionalnom identitetu Hrvata.

Kako u duhu Marije živjeti aktualni trenutak hrvatske stvarnosti koja je, sudeći prema javnom diskursu, u sumornim bojama, bez alternative? Je li to baš tako?

Stvarnost u kojoj živimo nije baš blistava. No, pitanje je, je li ikada i bila? Kršćani su osobe nade, osobe povjerenja u Božju providnost koja zna i iskrivljenim crtama i putovima otkati najdivnija djela spasenja. I Marija iz Nazareta je živjela u teškim vremenima, pod tuđinskom, globalizacijskom vlašću koja je htjela nametnuti neke svoje vrijednosti porobljenom narodu. Marija se uzda u Boga koji je kadar „silne zbaciti s prijestolja, a uzdići neznatne“. No, Marija shvaća i nama poručuje, kako onaj tko zaista vjeruje ne smije padati u beznađe, nego se zauzimati za bolji svijet, a sve svoje uzdanje stavljati u Boga koji u konačnici ima i imat će zadnju i najvažniju riječ. Dakle, ako stvarnost nije onakva kakvom je priželjkujemo potrudimo se od sebe dati najbolje, a najbolje dajemo kad smo u zajedništvu života s Bogom, što je temelj svakog drugog istinskog zajedništva.

Održali ste u Požegi vrlo zapaženu tribinu “Računati s Bogom u obiteljskom životu“, koja je imala veliki odjek u javnosti.  Još uvijek čitam, na društvenim mrežama, citate Vaših poruka. Koji su najčešći uzroci krize u obitelji, posebice danas?Tko su najveći stradalnici ovakvih kriza, ako uopće postoje razlike među njima?

Uzroci krize suvremene obitelji su višestruki i nije ih lako svesti pod zajednički nazivnik. Naime, obitelj se nalazi u krizi ne samo u društvima koja prolaze procese tranzicije iz jednog političkog sustava u drugi, kako je primjerice hrvatsko, nego i u izgrađenim demokratskim društvima koja su više ili manje bogata. Kriza obitelji danas je posebno teška jer je obitelj izgubila svoj identitet; naime, više nije tako jasno što je obitelj, na čemu se temelji te koja joj je društvena zadaća. U krizi je muškarac kojemu se čini da je postao suvišan. Mainstream mediji ga nastoje feminizirati, odnosno provlači se ideja da samim tim što je muško da je ujedno i problematičan, odnosno da je prijetnja za ostale članove društvene zajednice. A činjenica je da se veliki dio društvenih poteškoća koje proživljava zapadna uljudba krije u destrukciji lika oca, odnosno autoriteta koji se temelji na liku oca. U krizi je, dakako, i žena koju se pak nastoji maskunilizirati, odnosno potiče ju se da zaboravi i zanemari ono što joj je vlastito, a što crkvena tradicija naziva „ženski genij“ – što u sebe uključuje suosjećanje, ljubav, brigu za potrebite itd., a što je tako potrebno upravo današnjem društvu.U obitelji koja ne zna što je i kakvo joj je društveno (i crkveno) poslanje svi su članovi obitelji ugroženi, a posebno djeca čiji bi se identitet tek trebao oblikovati. Potrebno se je iznova vratiti kršćanskoj antropologiji u kojoj ima mjesta i za muškarca i za ženu.

Pripremajući ovaj razgovor s Vama, svidjela mi se Vaša misao napisana u jednom od objavljenih tekstova, da je žena po svojoj biti i mogućnosti bogolikija od muškarca. Znači li to da je Bog stvaranjem udijelio, ženi, majci, nositeljici života, neoborivo dostojanstvo u njezinom poslanju?

Kršćanstvo uči kako je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko te kako njih dvoje u sebedarju jedno drugome postaju Božja slika i prilika. To znači kako se čovjek, i muškarac i žena, mogu ostvariti jedino u suodnosu s drugim, u sebedarju drugome. Žena, kao ona koja prima, nosi i dariva život slika je Božje stvarateljske plodnosti te je zbog toga bogolikija od muškarca. Stoga naravno da žena, svaka žena, ima urođeno dostojanstvo koje joj nitko ne može oduzeti, ali koje, nažalost, danas rijetki znaju prepoznati i cijeniti.

Čini mi se da današnje društvo, odnosno neke civilne udruge prenaglašenom brigom o ženi ruše njezino dostojanstvo i ugled, izdvajajući je kao višepravnu u odnosu na muškarca, posebice u nekim odlukama u kojima oboje imaju jednaku odgovornost, zanemarujući da njih dvoje jednakopravnih, ali različitih, postaju jedno prema Božjem naumu.

Razni ogranci feminističkog pokreta i razne udruge civilnog društva načelno se bore za prava žena. I ne može se zanijekati kako je puno dobroga učinjeno, barem po pitanju razvijanja svijesti o jednakosti žene s muškarcem. No, dojam je kako se danas mnogi na pogrješan način bore za prava žene, hoteći je pomuškarčiti te tako zanemarujući ono što je ženi vlastito. To je posebno primjetno u borbi za pravo žene na vlastito tijelo; brani se pravo na pobačaj (kao da uzeti život nevinom djetetu uopće može biti nečije pravo!), a izbjegava se briga o ženama i njihovim traumama poslije pobačaja. Tada ih se prepušta njihovoj samoći i tuzi. Bogu hvala što postoje i drugačije udruge, one kršćanskog nadahnuća, koje u takvim bolnim situacijama pogođenim ženama priskaču u pomoć. Tako sama žena ispadne najveća žrtva borbe drugih za njezina prava.

Primjetila sam da rado citirate razmišljanja francuskog filozofa Pascala Brucknera kako suvremeni čovjek pati od društvenih bolesti kao što su: individualizam, viktimizam, infantilizam, konzumerizam i hedonizam. Što to znači za obitelj i društvo?

Da, rado čitam eseje Pascala Brucknera koji na zanimljiv i dojmljiv način detektira bolesti suvremenog društva, a što dakako ima odjeka na razmišljanja i odluke suvremenog čovjeka. Bruckner veli kako je individualizam teška bolest suvremenog čovjeka. Ako u društvu svatko gleda samo na sebe te kako postati sretan bez obzira na druge, naravno da će u takvom društvu vrlo brzo nastati veliko mnoštvo nesretnih i nezadovoljnih pojedinaca. Obitelj pak znači služenje, brigu za drugoga, darivanje, suživot, dijeljenje. Ako u jednoj obitelji svatko gleda samo na sebe, naravno da je takva obitelj osuđena na propast. I ne samo obitelj nego i društvo, kao šira obitelj. A najstrašnije je to što su najnesretniji upravo oni koji po svaku cijenu žele sreću samo za sebe. I što je više žele, to je manje imaju. Zaboravljaju kako se sreća krije u ljepoti međuljudskih odnosa, a ne količini posjedovanih stvari.

Kako preventivno djelovati da se ova „zaraza“ ne razvije ili još bolje, kako na vrijeme spriječiti da ne obolimo? Može li se, uopće, unaprijed pripremiti za život?

Za nas kršćane Isus Krist je Put, Istina i Život. On nam je vlastitim primjerom pokazao kako se put u istinski život, a to je zajedništvo života s Bogom, postiže kroz služenje braći i sestrama na istom putu prema nebeskoj domovini. Dakle, potrebno je uvijek iznova pred oči ljudi svih naraštaja stavljati lik Isusa Krista kao onoga koji je odgovor na najdublje čežnje ljudskog srca, a koji je istodobno i odgovor na tajnu koja se zove Bog. Suvremeni kršćani bi trebali iznova naučiti svjesno izabirati život u nasljedovanju Isusa Krista te tome učiti i svoju djecu. To je put obnove i ozdravljenja društva. Nije to lako, ali nikada nije bilo lako biti istinski kršćanin. U tom pothvatu obnove društva nismo sami, jer je Krist rekao da je s nama „u sve dane do svršetka svijeta“. Naše je za Kristom hoditi, Krista ljubiti te Krista drugima naviještati. Dakako, ponajprije primjerom vlastita sveta življenja.

Crkva dosta ulaže na planu  prevencije kriznih situacija u obitelji. Je li to dovoljno u našem vremenu? Je li izostala sinergija Crkve i društva? Je li moguće, u našoj domovini, postići sinergiju ovih dvaju važnih čimbenika od kojih se pomoć očekuje?

Nisam baš siguran kako je Crkva dosta učinila na planu prevencije krize u obitelji. Da, postoje zaručnički tečajevi, obiteljska savjetovališta, a ponegdje i koliko-toliko razrađen program obiteljskog pastorala. No, sve je to premalo. Pastoralni djelatnici, ponajprije svećenici, trebali bi promijeniti pastoralni pristup prema obitelji. Potrebno je da obitelj od objekta postane subjekt pastorala. A za takav zaokret potrebno je na posve nov način obavljati pastoral; manje kroz propovijedi i nagovore, odnosno kroz dijeljenje informacija, a više kroz uvođenje članova obitelji u život žive vjere, do susreta s uskrslim Kristom. Kad se roditelje dovede do živog iskustva vjere tada će oni sami vjerski poučavati vlastitu djecu te ih također uvoditi u život vjere. Svakako Crkva može, treba i mora učiniti više za obitelj. Kad je riječ o društvu, odnosno vlasti, ona čini još manje. Sve dok obitelj kao temeljna jezgra svakog zdravog društva ne postane prioritet vlasti ne će biti ozbiljnog ni demografskog ni gospodarskog pomaka. Vlast mora doći do uvjerenja kako je zdrava i zadovoljna obitelj temelj cjelokupnog razvoja i napretka svakog naroda. Prema obitelji se trebaju krojiti zakoni i propisi, a zadovoljna i stabilna obitelj daje zdrave i zrele članove društva koji potom izgrađuju društvo u kojemu žive.

Smijem li promatrati stanje u demografiji u Hrvatskoj  i Europi kao posljedicu odustajanja od kršćanstva koji je otvoren prema životu?

Nažalost, zapadna je Europa gotovo posve okrenula leđa svojim kršćanskim korijenima, odnosno vjeru u Krista više ne doživljava kao preduvjet razvoja ne samo humanosti nego i cjelovitog razvoja. Vjeru u Isusa Krista se doživljava i predstavlja kao prepreku novoj solidarnosti, novom poretku u kojem bi, valjda, ljudi trebali biti ne slični nego identični. Ako vjera ne osvjetljava naše životne putove, na čemu ćemo temeljiti životne i svake druge odluke. Na razumu? Emociji? Emocije su nestabilne i prolazne, a razum bez uporišta u transcendentnome vodi nas ugodnome i korisnome, ne pitajući za moralnost naših izbora i cijenu koju valja platiti. Demografsko stanje u zapadnoj Europi, pa i u Hrvatskoj, svjedoči o nesigurnosti i izgubljenosti suvremenog čovjeka; o strahu pred budućnošću, o strahu pred životom. A kršćanstvo donosi poruku slobode i oslobođenja. Netko reče kako je u Svetom pismu izreka: „Ne boj se!“, zapisana 365 puta; dakle po jedna za svaki dan u godini.

Kako današnji čovjek izražava i živi svoju religioznost? Deklarativno ili dublje povezano s vjerskim istinama i drugačijim životnim iskustvima?

Teško je dati odgovor koji bi u sebi sažimao sva iskustva suvremenog čovjeka. S jedne strane, istina je, suvremeni čovjek žudi za autentičnom duhovnošću koja je često u biti religioznost bez Boga. Želi se religija i osjećaj kako se je „nešto doživjelo i iskusilo“, ali se ne želi osoban i zahtjevan Bog koji poziva čovjeka na obraćenje, na promjenu, na žrtvu. S druge strane, marijanska svetišta diljem Europe puna su vjernika. Taj fenomen govori nam kako je duhovna glad danas možda veća nego ikada prije. I upravo je ta duhovna glad prilika Crkvi da iznova navijesti gdje se nalazi „izvor vode žive“ i tko je Onaj koji je „Kruh koji je s neba sišao“ i koji jedini može nasititi čovjeka.

Duhovnik ste, često ste u društvu mladih, gost njihovih tribina. Jesu li današnji mladi koji traže otvoreni prema transcendentnom ili su indiferentni, mladenački konfuzni u svijetu svojih subjektivnih snova i planova?

Nemam baš prevelik uvid u svijet mladih. Istina je da sam proteklih godina kao duhovnik pratio mlade iz „Hrvatskog nadzemlja“ od kojih sam puno naučio. Oni su iskreni bogotražitelji; spremni su biti solidarni i po cijenu osobnih žrtava; trude se rasti u vjeri te vlastitu vjeru i drugima svjedočiti. Nisam siguran trebam li i druge mlade suditi po ovima iz Nadzemlja. No, siguran sam kako i u srcu mladog čovjeka postoji duboka čežnja za transcendentnim. O toj čežnji svjedoče mjesečni susreti s mladima iz „Hrvatskog nadzemlja“, a na koje dolazi po nekoliko stotina mladih različitih uzrasta. Duboko vjerujem kako će sjeme dobrote i evanđelja, posijano na tim susretima, kad-tad niknuti i ploda donijeti.

Sekularizacija društva i procesi unutar istog fenomena doveli su do krize tradicionalne religioznosti. Je li ovo vrijeme krize duhovnih zvanja?

Najprije bi trebalo pojasniti što je tradicionalna religioznost. Ako pod tim mislimo na vjeru koja se tradicijski prenosi unutar obitelji, a bez osobnog iskustva vjere, tada je doista u krizi. No, ako pod tradicionalnom religioznošću shvaćamo neke tradicionalne oblike pobožnosti, rekao bih kako oni proživljavaju određeni revival. Danas nije rijetkost vidjeti mlade kako zajedno mole krunicu, kako hodočaste, poste itd. Ondje gdje postoji osobno duhovno iskustvo lako se rađaju i duhovna zvanja. Primjerice, franjevačka provincija u Hercegovini ima toliko zvanja da ne znaju kamo će s njima. A, prema spoznajama koje imam, najveći dio mladića dolazi iz FRAME (franjevačke mladeži), u kojoj im je omogućeno duboko osobno iskustvo vjere i molitve. Bogu hvala i naša nadbiskupija zadnjih godina bilježi porast duhovnih zvanja.

Bez sumnje, prvo sjeme duhovnog poziva posijano je u obitelji. Kako prepoznati klicu i pomoći joj da proklija? Kako Crkva pomaže Božjem nadahnuću?

Obitelj je kolijevka života, svega pozitivnog, ali nažalost i negativnog što život nosi. Božji poziv na život, na svetost te na konkretni oblik egzistencije posvećene služenju Bogu te braći i sestrama nisu stvar vremena i trenutka; Božji je poziv od vječnosti, a u vremenu se prepoznaje. Unutar obitelji roditelji su prvi most u odnosu djeteta prema Bogu. Sigurno da se u obitelji koja na svjestan i odgovoran način živi svoje kršćansko poslanje stvara ozračje koje omogućuje lakše prepoznavanje Božjeg poziva. No, Bog djeluje i izvan obitelji, jer da nije tako tada bi brojna duhovna zvanja bila izgubljena. Božji je poziv upisan u srce pozvanoga te je potrebno tražiti volju Božju, s iskrenom željom da ju se i izvrši. Kod brojnih mladih koji u obitelji nisu imali dobar vjerski odgoj, ulogu poticaja i razlučivanja znakova zvanja vrši zajednica (župna ili molitvena), pojedini izgrađeni kršćani ili svećenici.

Katolički puk  je šokiran svježom  izjavom pape Franje novinaru HRT-a, Silviju Tomaševiću  na povratku s trodnevnog  posjeta Bugarskoj i Makedoniji. Gubimo li  nadu da bi se  kanonizacija blaženog Alojzija  Stepinca  mogla ostvariti u mandatu aktualnog Petrovog nasljednika?

Bl. Alojzije Stepinac je poput svjetionika svijetlio u mraku vremena u kojima se je dogodilo strašno pomračenje uma i ljudskosti. Za sve katolike koji dobro poznaju njegov život i djelo nema sumnje kako je Stepinac čovjek iznimne svetosti. Dakako, da je važno i njegovo službeno proglašenje svetim, tako da zablista pred cijelom Katoličkom Crkvom kao Kristov svjedok. Osobno sam jako miran po pitanju njegova proglašenja svetim. Hoće li to biti ove, sljedeće ili neke dogledne godine, u biti je posve nevažno. Važno je da nastojimo slijediti Stepinčev primjer pouzdanja u Boga i vjernosti Crkvi. Valja nam trajno imati na umu kako je Božja uvijek zadnja te kako je Bog kadar sve okrenuti na dobro onima koji ga ljube i koji se u njega uzdaju. Nije dobro uz Stepinčevu kauzu vezati nikakvu politiku, koja je, očito je, ipak uspjela uplesti svoje prste u tu kauzu. Moramo naučiti razmišljati više vjernički, a manje politički.

Izjavu pape Franje mogu razumijeti, samo, u svjetlu ekumenizma i jačanju veza između katoličke i pravoslavne crkve, ali nikako u odabiru savjetnika Irineja, poglavara Srpske pravoslavne crkve. Nadam se da je papa Franjo upoznat s njegovim nedopustivim porukama nacionalne isključivosti, netolerancije  pa čak i mržnje, u neskladu s poslanjem vjere, ljubavi u istini i pravdi.

Iskreno, ne znam s kakvim informacijama o bl. Stepincu i nama Hrvatima raspolaže papa Franjo te zašto je javno istaknuo patrijarha Irineja i njegovo veličinu. Iz onoga što su objavili mediji može se zaključiti kako papa pruža ruku pomirenja i dijaloga prema svima. Ako je bl. Stepinac onaj koji bi trebao „platiti cijenu“ nekakve nove vatikanske „Ost-politik“, vjerujem kako se on osobno ne bi ni najmanje na to žalio. Stepincu je, poslije vjere u Boga, najvažnija bila vjernost Katoličkoj Crkvi. Uvijek je živio s uvjerenjem kako će Božja biti zadnja. Držim da je to nutarnji stav koji bismo i svi mi trebali imati.

Jedan ste od utemeljitelja Hrvatske udruge Benedikt, naš duhovnik od početka, voditelj vrlo zanimljivih duhovnih vježbi, voditelj naših okupljanja u kapeli Školskih sestara franjevki  na Lovretu, član ste Savjetodavnog vijeća i naš „bedem i zaštita“.Kako se rodila ideja o udruzi  i zašto baš Benedikt?

Ideja o udruzi javila se poslije dolaska na vlast Milanovićeve vlade, odnosno 2011., kad je proces tzv. detuđmanizacije i rastakanja vrijednosti koje su stoljećima davale snagu hrvatskom narodu bio u punom jeku. Pater Josip Marcelić, Branimir Lukšić (neka im Gospodin obojici udijeli pokoj vječni) i ja našli smo par puta te porazgovarali što i kako poduzeti da ljudima vratimo nadu te ih potaknemo na zauzetost za nama važne vrijednosti (Bog, Crkva i obitelj ili bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje). Ja sam predlagao udrugu koja bi bila pod zaštitom sv. Andrije, kao onoga koji je doveo brata Isusu. No, Pater je predložio da se udruga nazove po sv. Benediktu koji je, u svijetu koji mu se urušavao pred očima, uspio posijati sjeme novoga svijeta, nove europske civilizacije. To je bila i naša nakana. Dakle, ne očajavati i ne kukati, nego pokušati se boriti za očuvanje vrijednosti na kojima je donedavno počivalo naše društvo, a osobito boriti se za vlastiti duhovni rast i napredak.

Čini li Vam se da smo usporili ritam aktivnosti, iako naše  društvene  i kulturne manifestacije,čiji smo utemeljitelji, VIDIK fest i Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju, ostaju naše temeljne teme. Jesmo li se ipak  malo umorili ili  je ovo ritam koji je moguće održavati s obzirom da smo benevolentni dobrovoljci u radu i neprofitna smo udruga?

Hrvatska udruga Benedikt je od svojeg osnutka do danas učinila jako puno za grad Split, južnu Hrvatsku i brojne osobe. A na događanja Hrvatske udruge Benedikt došlo je, kroz ovih proteklih osam godina, tisuće i tisuće osoba. Bog dragi zna koje i kakvo sjeme je posijano u njihovim srcima. Nije bilo lako održati ritam koji je postojao kroz prvih pet-šest godina, kada je u prosjeku svakih pet-šest dana bilo jedno događanje. A sve to bez prave potpore od onih koji bi trebali podržati rad ovakvih udruga. Potom, usporeni ritam zadnjih mjeseci svjedoči koliko je važno da na čelnim mjestima, na svim razinama, budu prave osobe. Dok je dr. Vide Popović bio slobodniji od osobnih i obiteljskih obveza događanja su tekla kao na traci. A nije mu uvijek bilo lako uskladiti profesionalne, a potom i obiteljske obveze s događajima u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt. Svakako, dr. Popović je odradio silan posao ne samo za Udrugu nego i za promidžbu istinske hrvatske kulture i duhovnih vrijednosti kroz ovih proteklih osam godina. Na tome mu od srca hvala. Za nadati se je da će mu drugi članovi Udruge pripomoći da se ciljevi zbog kojih je Hrvatska udruga Benedikt utemeljena i dalje ostvaruju.

Hvala poštovani don Mladene na Vašem sudjelovanju  u razgovoru, Vašim odgovorima, poticajnom razmišljanju i savjetima. Želim Vam Božji blagoslov u životu i radu na njivi Gospodnjoj.

Razgovor vodila: Margita Vučetić/hu-benedikt.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save