DON MARINKO MLAKIĆ: Kristov oganj nemira i razdjeljenja
(20. nedjelja kroz godinu C)
„Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!… Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.“ Kako razumjeti ove Isusove riječi iz današnjeg misnog evanđelja?
Kako ih povezati s njegovim mirotvorstvom koje je naviještao i milosrđem koje je iskazivao prema najokorjelim grješnicima? Kako ih, na primjer, povezati s govorom o blaženstvima? Iako je temeljna nakana Isusa da donese pravdu i mir, ipak zalaganje za mir i pomirenje ne smije ići preko granice i na uštrb istine. Blaženstva jesu njegov program, ali ih nikako ne smijemo razumijevati kao poziv na popuštanje u istini i pravdi, na lažno milosrđe i dobrotu, na zatvaranje očiju pred nepravdom i neredom. Mir se treba temeljiti na pravdi, ljubav na istini i poštovanju.
Postoji lažni mir, lažna pomirenja i pravde. Treba ih se čuvati. Mir se ne može graditi na laži i nepravdi. Usiljeno a posebice silom nametnuto pomirenje koje bi iza sebe ostavljalo okus nepravde i laži nije i ne može biti temelj istinskom miru, zajedništvu i napretku. Nasuprot tomu postoje zdravi nemiri i zdrava razdjeljenja.
Njih treba zazivati. Zato je potreban oganj, oganj istine koja nikad neće ostavljati na miru ni jednu laž, nijednu nepravdu i bezakonje, ni jedno ponižavanje i zlostavljanje…
Isusov nauk mira i pravde lako može izazvati nemir i osporavanja, jer on nije bio nikakav samodopadni i slatkorječivi šarlatan-učitelj koji bi ljude zabavljao svojim sposobnostima nastojeći im udovoljiti, dodvoriti im se i pridobiti ih za sebe. Naprotiv, on je bio istinski provokator krivo shvaćene ljudske slobode i odgovornosti. Njegova mudrost, koja se sastoji od požrtvovne ljubavi do kraja, provocira ljudsko sebeljublje i sebičnost iz kojih se rađaju dvoličnost, licemjerje, polovičnost, prijevara, razuzdanost, pohlepa… Isus, upravo radi toga jer nam želi podariti istinski mir, ne želi nas ostaviti na miru nego nas poziva da duboko zađemo u svoju nutrinu te da uvijek iznova preispitujemo sebe, svoj odnos prema Bogu i vlastitom dostojanstvu.
Isusov nauk izaziva nemir i protivljenje, jer je zlo netolerantno prema dobru. Laž ne trpi istinu. Mržnja nije i ne može biti prijatelj ljubavi. Tu borbu možemo vidjeti na svakom koraku u našoj životnoj stvarnosti, u sebi i oko sebe. Oni koji imaju nečistu savjest ne podnose one koji glas savjesti poštuju kao Božji glas. Zato ih žele slomiti, prisiliti na zlo ili ukloniti. Takva zla kob pratila je proroka Jeremiju (prvo čitanje). Trpio je Jeremija strašne progone, i fizičke i psihičke. Proživljavao duboke patnje i tjeskobe duše. A sve zbog toga što je uporno pozivao nevjerni Božji narod da se odvrati od bezakonja i povrati Bogu i njegovu Savezu.
Isus traži ozbiljnu zauzetost za vrijednosti – za istinu, mir, pravdu, ljubav… Ne trpi ravnodušnost i neaktivnost. Kada govori o razdijeljenosti među članovima iste kuće želi reći da nikakvi odnosi među ljudima, niti oni najintimniji unutar jedne obitelji, ne smiju biti zapreka istini i pravdi, niti se graditi na laži i nepravdi. Zemaljske obitelji trebaju biti odraz našeg odnosa prema Bogu, koji je naš Otac. Ukoliko to nisu, nužno dolazi do nesuglasica i razmirica, jer ih izjeda sebičnost.
Razdor je zato katkada itekako potreban da bi stvari izišle na vidjelo. Kršćanin ne smije bježati od suočenja s istinom koja jedina oslobađa. On ne zatvara oči pred lažnim pomirenjima i pravdama, ne skriva se iza slatkastog i površnog milosrđa i mirotvorstva, nego ih raskrinkava i nazva pravim imenom. Radi toga je spreman trpjeti.
Isusov oganj dolazi odozgo. Bačen je baš zato da se rasplamti među nama. Da očisti ljude od svakog bludništva, svake oholosti, zavisti, sebičnosti… To je oganj ljubavi koja pridiže pale, vraća nadu očajnima, a oholice ponižava ne dajući im nadu da će kao takvi kod njega proći. Taj oganj sišao je nad apostole na dan Pedesetnice te su oni, ispunjeni Duhom Svetim, ognjem Božje ljubavi zapalili cijeli svijet.
Već za njegova zemaljskog života Isusov oganj je unio nemir u sve one koji su se uljuljali u uvjerenju da su ispravni jer vrše pravila, a milosrđe im je strano. Primjer su farizeji. Zapalio je nemir među svećenicima i pismoznancima, jer su zaboravili služiti narodu i Hramu, nego su Hram i svoju službu podredili sebi i svojoj staleškoj komotnosti. Zapalio je nemir među svojim učenicima onda kad ih je opominjao da ne očekuju biti služeni već da služe, onda kad im je postalo jasno da neće uz njega dobiti privilegije, časti i vlasti, već čašu patnju, osporavanja i progone.
Zapalio je oganj nemira svim onima koji su mislili da Bog kažnjava, a ne oprašta. Zapalio je ponajviše nemir kad je umirući kao žrtva pomirnica za naše grijehe opraštao i tako do dna uznemirio duše svih onih koji odbacuju ljubav i opraštanje kao najizvrsniji i jedini put do mira i pomirenja. Zato oganj istine jest najbolji test za ljubav, za mir.
„Krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!“, kaže Isus. Isus je spreman na nemir i razdor koji će izazvati njegov nauk. Spreman je do smrti na križu. I nama je proći njegovim putem i krstiti se njegovim krstom. Zato trebamo dopustiti da nas njegov oganj zahvati. To je muka, ali drugog puta nema! To je borba pred nama u koju trebamo postojano trčati, kako piše sv. Pavao, uperena pogleda u početnika i dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim radije je podnio križ, prezreo sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega (drugo čitanje). Nema mira u čovjekovoj duši sve dok ne dopusti da ga dotakne Kristov oganj i ne sažeže sve ono što je obeščastilo i zatamnilo iskonsku sliku Božju u nama. Čovjek je stvoren za Boga i dok god niječe Boga i svoju bogosličnost za njega će život biti muka. Bog je naš stvoritelj i naš Otac. On najbolje zna što je za naše dobro, što nas može istinski umiriti. To i čini po svome Sinu Isusu.
Don Marinko Mlakić
