Razmjena zatočenika kod Nemetina, 14. kolovoza 1992.
Slika 1. Spomen-ploča na mjestu razmjene zatočenika (Kamenjar)
- kolovoza Dan je sjećanja na zatočenike srpskih koncentracijskih logora tijekom Domovinskoga rata u Hrvatskoj (Dan logoraša).
Dana 14. kolovoza 1992. izvršena je razmjena hrvatskih i srpskih zarobljenika u Nemetinu, po principu „svi za sve“. Tog dana je oslobođeno 714 hrvatskih branitelja i civila. U Nemetinu je postavljena spomen-ploča kao spomen na taj događaj.
Tijekom 1991. i 1992. na teritoriju Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranih dijelova Republike Hrvatske bila su 64 logora i zatvora za koje se zna lokacija. Na okupiranom teritoriju Hrvatske bilo je 30 logora i zatvora. U logorima su bili zatočeni branitelji i civili (muškarci, žene, starci, djeca). Po svjedočanstvima bivših zatočenika u tim logorima provodila se tortura, ponižavanje zatočenika, a neki su tamo i ubijeni. Logori su bili u: Srijemskoj Mitrovici, Nišu, Borovu Selu, Dardi, Jagodnjaku, Vukovaru, Stajićevu, Somboru, Šidu, Begejcima, VIZ-u Beograd, Novom Sadu , Manjači, Banja Luci, Zenici, Ovčari, Staroj Gradiški, Okučanima, Bučju, Kninu i drugdje.
„Prema podacima Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kroz te je koncentracijske logore tijekom Domovinskoga rata prošlo preko 30.000 osoba (od toga 3.000 žena i 500 djece), od kojih je izravno ubijeno ili podleglo posljedicama zlostavljanja i mučenja oko 300 osoba, a oko 2.500 osoba nije ni stiglo u logor, nego su nakon zarobljavanja ubijeni ili umrli od posljedica maltretiranja. Najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala je svega 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.“
Iz 64 logora razmijenjeno je ukupno 7.666 hrvatskih branitelja i civila, dok se za 804 zatočenika ne zna mjesto zatočenja. Republika Hrvatska još uvijek traga za više od 1.600 osoba nestalih tijekom Domovinskoga rata. Do sada su postavljene tek 22 spomen- ploče na mjestima bivših logora.
Nažalost, Republika Hrvatska nije provela istrage i nije kaznila zločince već oni slobodno žive u Republici Hrvatskoj, a neki i u državnoj službi, neki s hrvatskom mirovinom. Mali je broj zločinaca pravomoćno osuđen, neki su dobili smiješno male kazne za ubojstva, mučenja zarobljenika, paljenje i pljačku domova te za širenje mržnje na nacionalnoj osnovi.
Mjesto gdje je izvršena razmjena zatočenika bilo je crta razgraničenja koju je nadzirao UNPROFOR. Na mjestu razmjene postavljena je spomen-ploča kao trajni znak sjećanja.
