DA SE NE ZABORAVI: Pokolj 68 osoba u Tovarniku, 22. rujna 1991.
Slika 1. Pokop žrtava u Tovarniku (hkv.hr)
22. rujna JNA, domaći i srbijanski četnici ubili su 68 mještana Tovarnika. Nesrpsko stanovništvo su protjerali. Preostali Hrvati u Tovarniku koji nisu ubijeni, uglavnom starci i žene, morali su nositi bijele trake kao znak da su hrvatske nacionalnosti. Istim su znakom obilježene i njihove kuće. Oštetili su više od 75% kuća i gospodarskih zgrada. Pokolj u Tovarniku bio je ratni zločin koji su počinile velikosrpske postrojbe za vrijeme Domovinskoga rata i za taj zločin nitko nije odgovarao.
Velečasni Ivan Burik ubijen je 8. listopada 1991. U podrumu župnoga ureda strijeljali su ga pripadnici četničke postrojbe “Dušan Silni”. Ubojica, četnik Kosta Gvozdenov iz Vršca, hvalio se po Lovasu kako je ubio „ustaškoga popa”. Nosio je Burikovu kapu, svećenički biret.
Tovarnik se našao na putu srpskih tenkova koji su krenuli prema Vukovaru. Nije ih dočekao cvijećem već otporom. Nakon što je agresor ušao u Tovarnik, slijedila je osveta zbog lošega dočeka.
Poslije okupacije sela mnogo je ljudi mučeno i barbarski ubijeno, žene su silovane, veliki broj mještana odveden je u srpske koncentracijske logore, mnoge kuće porušene su i spaljene. Porušena je i crkva Sv. Mateja, apostola i evanđelista. Srpske su osvajačke snage protjerale više od 95 % od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata bilo u Tovarniku te srušile ili oštetile više od 70 % mjesnih kuća i gospodarskih zgrada.
U kući (logoru) doktora Đorđa Cvejića vršili su mučenja, premlaćivanja i ubijanja. Kroz kuću-logor prošlo je najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila. Ubijeni su i bacani u masovnu grobnicu.
Nakon povratka iz progonstva 1997. godine, iz masovne grobnice ekshumirane su 53 tovarničke žrtve, a ostale žrtve su ekshumirane iz sekundarnih grobnica i zajednički ispraćene na posljednje počivalište na groblju u Tovarniku 31. siječnja 1998. godine. U spomen na taj tužni događaj, 31. siječnja u Tovarniku se obilježava kao “Dan kada je Tovarnik plakao”.
U Tovarniku je ubijeno 75 osoba. Njihova imena su na spomen obilježju. Još uvijek se traga za četvero Tovarničana.
Dr. Vojislav Stanimirović i njegova supruga dr. Ljeposava Stanimirović bili su suučesnici zločina u Tovarniku prema svjedočenju Slavice Popović. Dr. Stanimirović je poslao miliciju po njezinoga ranjenog muža (hrvatskog branitelja) i od tada mu se gubi svaki trag.
„Vojislav Stanimirović je sudjelovao vrlo aktivno kao pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA na dužnosti „komandata saniteta i organizator zdravstva zapadnog Srema“ 1991. godine zajedno s četnicima u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku i bio je nadležan svojoj supruzi dr. Ljeposavi Stanimirović i dr. Draganu Martinoviću, koji su u listopadu i studenom 1991. godine, kako bi zataškali pokolj civila u Tovarniku, izdavali lažne potvrde o načinu smrti mučki ubijenih mještana i to naknadno, bez pregleda tijela ubijenih.“
„Njih troje su u svojstvu svjedoka 2011. godine u postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Vukovaru, za pokolj i ratni zločin počinjen u Tovarniku 91. godine, dali lažne iskaze.“
„Vijeće za ratne zločine Županijskoga suda u Vukovaru 23. travnja 2012. objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu kojom su za počinjenje ratnoga zločina 1991. godine u Tovarniku osuđeni ukupno na sramotnih 42 godine zatvora: na trojicu okrivljenika primijenili su Zakon o općem oprostu, četvoricu okrivljenika oslobodili su optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca osudili su na neprimjereno blage kazne koje se uobičajeno izriču kradljivcima ili pljačkašima, a ne monstruoznim ratnim zločincima. No, najgore je što se nikome od neprovomoćno osuđeni na teret ne stavlja niti jedno ubojstvo u Tovarniku, a nalogodavci tih zločina i danas šeću slobodni.“
Optužnica za ratni zločin u Tovarniku namjerno je izostavila nalogodavce, zapovjednike JNA i funkcionere srpske paradržave (generala Dušana Lončara, Borislava Bogunovića, Ljubomira Jorgića, Savu Ivanovića, Željka Krnjaića, dr. Vojislava Stanimirovića, dr. Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin.
Oslobađajuće presude suda su sramotne jer se za ratni zločin primjenjuje Zakon o općem oprostu kao i oslobađajuće presude zbog nedostatka dokaza.
