DON MARINKO MLAKIĆ: Svemoć milosrđa i praštanja
Radi nemoći da do kraja pronikne u dubine Božjega bića, čovjek lako padne u napast da Boga svodi na svoje misli i mjerila. Tada Bog više nije svet i uzvišen, dobar i milosrdan; nije onaj komu se klanjamo i slušamo ga kako bismo po njegovoj riječi oblikovali svoj život. On tada postaje bog stvoren na ”sliku čovjeka”, ”ljudskih ruku djelo”. To je idolatrija (odnosno idolopoklonstvo).
Prvo čitanje iz Knjige Izlaska opisuje ponižavajući čin idolatrije u koju su zapali Izraelci u pustinji. Umorili su se od vjernosti Gospodinu. Zaboravili su kako ih je čudesno izveo iz ropstva po sluzi svome Mojsiju. Zaboravili su biti mu zahvalni. Salili su sebi zlatno tele po uzoru na egipatska božanstva, koja je Gospodin tako silno ponizio, i tom su zlatnom teletu pripisali milost oslobođenja iz ropstva!? Zlato su dobili od Egipćana pri odlasku kao popudbinu, nakon što su se Egipćani kroz silna čudesna djela uvjerili u snagu koju ima Bog Izraelov. Umjesto da ih ono podsjeća na Gospodinovu silu i slavu slavu, oni su ga pretvorili u predmet obožavanja. Gledajući ovaj prizor čovjek se ne može načuditi ljudskoj ludosti i sljepoći. Međutim kada malo dublje proniknemo u narav idolatrije, otkrit ćemo da ovo nije bio samo jedan izdvojen događaj u starozavjetnoj povijesti Izraela, nego je to slikovit prikaz stanja u koje je Izabrani narod često upadao. Ujedno ćemo lako uvidjeti da se prizor sa zlatnim teletom na različite načine stalno ponavlja u životima nas ljudi.
Evanđelje nam pokazuje kako su u idolopoklonstvo pali farizeji i pismoznanci. Oni nisu htjeli prihvatiti da je Bog u svom milosrđu beskrajno velik, daleko veći od uskogrudnog ljudskog srca, od sitničavih i licemjernih ljudskih sudova koje su oni drugima nametali kao Božju volju. Osuđivali su Isusa što okuplja carinike i grješnike. A Isus, kako bi im odgovorio, ispričao im je tri prispodobe o Božjem milosrđu: o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi i o izgubljenom sinu.
U idolopoklonstvo, jednako onom farizejskom ili onom Izraela u pustinji, padamo i mi svaki puta kada ne prihvaćamo pravoga Boga kakav on uistinu jest, kada odbacujemo njegove zakone koje je upisao u našu savjest i objavio ih po Svetom pismu. Idolatrija nije samo hotimično i svjesno štovanje ispraznih idola. Ona je svaki oblik (ne)vjere u kojem čovjek, svjesno ili nesvjesno, sam oblikuje ”boga” po svojim željama i prohtjevima. U idolatriji čovjek Boga promatra kroz vlastita ograničenja i strahove. Pripisuje mu svoje misli i sudove. Hoće ga uklopiti u svoje norme ponašanja, sam mu određivati granice i ulogu koju će imati u njegovom životu. Korijen idolatrije je u ljudskoj sklonosti da gospodari svime: svojim životom, životima drugih ljudi, zemaljskim i nebeskim silama, te u konačnici i samim Bogom. Čovjek je sklon radije mijenjati bogove po svojim mjerama, nego li sebe mijenjati po mjeri pravoga Boga, na čiju smo sliku stvoreni. Idolopoklonstvo je ropstvo, silno i tragično ropstvo. Ono nas posebno čini slijepima da upoznamo Božju dobrotu i milosrđe.
Prispodobe o Božjem milosrđu, napose ona o izgubljenom sinu, trebaju nam pomoći da ne padnemo u zabludu idolopoklonstva, odnosno da ne stvaramo u svome srcu nakaradne slike o Bogu. Mi smo stvoreni na Božju sliku. Ako u sebi nosimo krivu sliku o Bogu, tada nužno na iskrivljen način vidimo i sebe i druge oko sebe.
Isus nas uči da je Bog iznad svega naš dobri Otac, upravo onakav kakvim nam ga prikazuje u liku dobrog oca. Jedino što on želi, to je da živimo s njime u njegovu domu. Očev dom slika je nebeskog zajedništva čovjeka i Boga. Ponesena upravo ovakvom slikom Boga dobrog Oca, Crkva u liturgiji zahvalno moli: „Bože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem. Budi nam uvijek milostiv da težimo za obećanim dobrima i uđemo u vječno zajedništvo s tobom“ (zborna molitva 26. NKG). A mi smo poput jednog ili drugog sina. Mislimo da nas život u očevoj kući sapinje, da nam sam Bog priječi da živimo slobodno i radosno te da će nam bolje biti daleko od njega. Kako teško shvaćamo da je Božja dobrota izvor radosti i mira? Mlađi je to shvatio tek kada je zaluđen otišao i do kraja se ponizio u zabludama grijeha. Stariji, koji je tijelom ostao u kući, u srcu to još uvijek ne shvaća.
Prispodoba ostaje nedovršena. Ona se događa u životu svakog od nas. Mi smo njezini sudionici i trebamo je dovršiti, svatko za sebe. Ako sam otišao daleko, trebam priznati zabludu i vratiti se. Ako sam u kući, ali nezadovoljan, trebam se zapitati otkud takva gorčina prema dobrom Bogu u mom srcu. Je li zbilja moguće da je on i njegovo milosrđe zapreka mojoj sreći?
Čisto srce i raskajano, duh raskajan i ponizan, o kojima pjeva psalmist, otvaraju nas beskrajnoj Božjoj dobroti. Poniznost pred Bogom najbolji je lijek protiv idolatrije. Tako sv. Pavao sam sebe gleda kroz iskustvo oproštenja što ga je doživio u obraćenju. „Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja“, piše on Timoteju.
On nama kao i Timoteju poručuje: Kralj vjekova, besmrtni, nevidljivi i jedini Bog došao nam je i pokazao svoju ljubav po svome Sinu Isusu Kristu. On nas jedini može pravo poučiti što i kako o njemu misliti, govoriti, kako ga častiti i slaviti, sada i u vječnosti.
Don Marinko Mlakić
