HRVATSKA BAŠTINA – Franjevci u Hrvatskoj
Slika 1. Samostan sv. Frane u Splitu (MJ)
Franjo Asiški (1181. – 1226.), pravim imenom – Giovanni Francesco Bernardone, utemeljitelj je franjevačkog reda ili Reda manje braće, suutemeljitelj reda klarisa ili Reda siromašnih gospođa, a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red.
Franjevačko geslo je: Mir i dobro, lat. Pax et Bonum.
Prvi red ili franjevci u užem smislu, muški je red koji je odobrio 1209. papa Inocent III., a konačno pravilo potvrdio 1223. papa Honorije III. Uz tri uobičajena zavjeta (siromaštvo, čistoću i poslušnost), posebno ističu »opsluživanje evanđelja Gospodina našega Isusa Krista«, strogo odricanje od svakog imutka te život od darova i vlastitoga rada. Danas franjevci nose smeđi habit s kukuljicom i bijeli pojas sa tri čvora na kojem visi krunica).
Slika 2. Spomen ploča u samostanu sv. Frane u Splitu (MJ)
Službeni naziv reda glasi Ordo fratrum minorum (Red manje braće). Godine 1517. došlo je do podjele reda na konventualce ((lat. Ordo Fratrum Minorum Conventualium, akronim OFMConv, bili su za ublažavanje pravila o siromaštvu) i opservante (koji su zadržali zahtjev za strožim siromaštvom). Godine 1525. od opservanata su se odvojili kapucini (zbog još strožeg zahtjeva za neposjedovanjem materijalnih dobara). Konventualci nose crni habit s dugom kukuljicom i bijeli pasac. Dali su mnoge biskupe i kardinale, od kojih je najpoznatiji papa Siksto V. Drže poznata svetišta sv. Franje u Assisiju, sv. Antuna u Padovi i druge stare franjevačke bazilike; posjeduju stari arhiv prije podjele reda. U Hrvatskoj djeluju u Hrvatskoj provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca.
Slika 3. Samostan sv. Ante u Splitu (Poljud) (MJ)
Franjevački svjetovni red, (treći red, trećoreci), članovi mogu biti i žene i muškarci, mogu posjedovati imovinu, stupati u brak i uopće živjeti svjetovnim životom.
Godine 1212. Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda – klarise (lat. Ordo Sanctae Clarae).
Samo dvije godine (1228.) nakon svoje smrti Franjo Asiški proglašen je svecem i pokopan u bazilici svetog Franje u Asizu.
Zbog zaljubljenosti u prirodu ekolozi su ga izabrali za svog sveca zaštitnika, a u svijetu se prepoznaje kao svetac mira.
Red što ga je Franjo utemeljio vrlo se brzo proširio Europom, a potom i svijetom Franjevci su se posebno bavili gradskim apostolatom, propovijedanjem, misijama te radom na sveučilištima (franjevačke škole). U rodnome mjestu sv. Franje Assisiju razvila se, u samostanu, središnja knjižnica reda koja je potkraj XIV. st. imala 718 kodeksa. Velike knjižnice imali su u XIV. i XV. st. samostani u Padovi, Sieni, Firenci i drugdje.
Franjevački red danas ima oko 2.000.000 pripadnika, i ima svoje sjedište u Rimu.
Slika 4. Oltar u crkvi sv. Ante u Poljudu (MJ)
Franjevci u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
U hrvatske krajeve franjevci (prvoga reda) dolaze vrlo rano. Prvi franjevački samostan kod nas bio je u Trogiru, ujedno prvi izvan Italije.
Hrvatska provincija je bila pod imenom »Hungariae« (zbog personalna unija Hrvatske s Mađarskom). Fra Ilija, generala Reda 1232., podijelio je provinciju zvanu »Hungariae« na dvije: u južnim, primorskim krajevima, nazvao je »Provincia Dalmatiae«, a onoj na sjeveru Hrvatske ostavio je naziv »Hungariae«.
God 1232. spominje se Provincia Sclavoniae sa sjedištem u Splitu ili Zadru, a pripadali su joj svi samostani od Istre do Drima i od mora do Drave; poslije se nazivala Provincia Dalmatiae; tek samostani u donjoj Slavoniji i Srijemu pripadali su ugarskoj provinciji (Provincia Hungariae). God. 1340. osniva se Bosanska vikarija (od 1517. provincija), koja se u doba turskih osvajanja proširila od Budima i Jadrana do Carigrada i Crnoga mora, a poslije će postati majkom mnogih novih hrvatskih kustodija i provincija: Dalmatinske provincije sv. Jeronima (1517.), Dalmatinske provincije Presvetoga Otkupitelja (1735.), Ugarsko-hrvatske provincije sv. Ivana Kapistrana (1757.) i dr.
Na području između Drave i Save organizira se zagrebačka kustodija, koja se spominje 1260., a pripadaju joj samostani u Zagrebu, Virovitici (prije 1280.), Varaždinu (1292.).
“Na generalnom kapitulu 1393. određeno je da Sklavonska (ili Slovinska) provincija mora svojeg zaštitnika (sv. Serafina, tj. sv. Franju) prepustiti Serafskoj provinciji u Umbriji, a za zaštitnika treba uzeti sv. Jeronima Dalmatinca. Isto tako određeno je da se umjesto naziva »Sklavonska« uvede »Dalmatinska«, s čime se braća naše Provincije nisu baš složila, ali nakon duljeg otpora, ipak je 12. travnja 1398. papa Bonifacije IX. odredio da treba usvojiti novi naziv, pa od te godine imamo Dalmatinsku provinciju sv. Jeronima. Zanimljivo je da često susrećemo kolebanja u nazivu, pa ponekad susrećemo uz Dalmaciju i Istru, čak u službenim dokumentima do 18. st.”
“Kroz svoju dugu povijest Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca dala je brojne svete, učene i sposobne ljude. Spominjemo samo najvažnije: bl. Oton iz Pule (prva polovica 13. stoljeća), prvi naš fratar kome se iskazuje štovanje do danas, sv. Nikola Tavelić, iz Šibenika, (jeruzalemski mučenik potkraj 14. stoljeća, prvi hrvatski proglašeni svetac), fra Ivan Lukačić iz Šibenika, jedan od prvih hrvatskih glazbenika (prva polovica 17. stoljeća), fra Ljudevit Traversari iz Pirana, teolog u Padovi, potom biskup i istaknuti propovjednik crkvenog jedinstva na saboru u Firenci (sredinom 15. stoljeća), fra Mate Ferkić iz Krka, službeni teolog skotist u Padovi, pisac raznih bogoslovnih djela (potkraj 17. stoljeća), fra Antun Marcello Petris iz Cresa, vrhovni poglavar Reda (prva polovica 16. stoljeća), fra Bonaventura Soldatić iz Cresa, vrhovni poglavar i veliki obnovitelj Reda franjevaca konventualaca (potkraj 19. stoljeća).”
Crni fratri žive u 12 samostana u Hrvatskoj. Polovica samostana je uz more, a pola u kontinentalnom dijelu zemlje. Djeluju unutar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Središte Provincije nalazi se u Zagrebu, gdje se osim samostana Svetog Duha nalaze sjedište provincijske uprave. Među njihovim samostanima u Hrvatskoj najpoznatiji su: samostan Svetog Duha u Zagrebu, samostan sv. Frane u Splitu, samostan sv. Frane u Šibeniku, samostan sv. Jere na Pirovu u Visu, Samostan na Cresu i drugi.
Poznati hrvatski konventualci su: fra Placido Cortese, fra Jeronim Mileta, fra Matija Ferkić, fra Celestin Tomić, fra Špiro Marasović, blaženi Ivan iz Francuske, fra Josip Milošević…
Hrvatski sveci franjevci su sv. Nikola Tavelić i sv. Leopold Mandić.
Među franjevcima u hrvatskoj prošlosti poznati su filozof Juraj Dragišić, pisci Matija Divković, Andrija Kačić-Miošić, Matija Petar Katančić, leksikograf Dragutin Antun Parčić i dr.
Matija Petar Katančić (1750. – 1825.), hrvatski književnik i latinist, sveučilišni profesor poetike, arheologije i numizmatike te knjižnički kustos. Prevoditelj je prvog cjelovito tiskanog Svetog pisma na hrvatski jezik. Prijevod je prvi put objavljen 1831. Tvorac je prve arheološke rasprave u Hrvata, Rasprava o miljokazu (Dissertatio de columna milliaria), u kojoj opisuje rimski miljokaz pronađen kod Osijeka.
Hrvatski franjevački pisci budimskog kruga pridonijeli su razvitku kulture Hrvata u Ugarskoj u 18. i 19. stoljeću: Matija Petar Katančić, Marijan Jaić, Mihovil Radnić, Lovro Bračuljević, Grgur Ćevapović, Grgur Peštalić, Emerik Pavić, Stjepan Vilov i ostali.
Velika je uloga franjevaca u Bosni i Hercegovini. U Bosnu su došli 1291. i ostali do današnjih dana. Franjevačka provincija Bosna Srebrena neprekidno djeluje od srednjeg vijeka do današnjih dana. Veliku ulogu imali su franjevci u kulturnom i znanstvenom životu. Najistaknutiji franjevci Bosne i Hercegovine jesu: Matija Divković, Nikola Lašvanin, Ivan Franjo Jukić, Filip Lastrić, Grga Martić i mnogi drugi.
Prvi samostan klarisa nastao je u Zadru u XIII. st., od XIII. st. u Dalmaciji (Zadar 1260.) i Istri djeluju samostanski trećoredci, poznati tijekom stoljeća kao glagoljaši.
Danas u Hrvatskoj franjevci (Mala braća) djeluju u tri provincije s oko 550 članova.
Knjižnice.
U Hrvatskoj se u novoosnovanim samostanima formiraju knjižnice koje danas predstavljaju neprocjenjivo kulturno blago hrvatskog naroda. Za spomenuti je knjižnice u samostanima: Male Braće u Dubrovniku, konventualaca u Šibeniku, sv. Frane u Zadru, Sv. Ante u Splitu, Sv. Frane u Splitu, u Sinju i drugdje.
Slike 5., 6. i 7. Knjige u muzeju samostana sv. Ante u Poljudu (MJ)
U knjižnici samostana sv. Ante u Poljudu (Split) sredinom travnja 2019. franjevci opservanti su u samostanskoj knjižnici pronašli trideset knjiga Marka Marulića, među njima i inkunabule (tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića, s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija. Među knjigama je i Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine. Nađeno je trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različitog sadržaja: nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine i dr. U skromnom rukopisnom fondu najvrijedniji je Gospin plač iz XV. stoljeća.
Danas u Hrvatskoj ima 21 franjevački samostan.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
