HRVATSKA BAŠTINA – Kazališta u Hrvatskoj
Slika 1. HNK u Zagrebu (MJ)
Početci kazališne prakse, u srednjem vijeku, bili su u liturgijskim dramama, prigodnim svjetovnim predstavama koje su izvodile putujuće družine ili pojedinci prigodom crkvenih blagdana, svadbi, krunidbi, pokladnih događanja.
No svjetovno se kazalište pojavilo već početkom 14. st. u Dubrovniku, koji će i u sljedećim stoljećima kao glavno književno središte biti i najveća hrvatska pozornica. Osobito je to došlo do izražaja u visokorazvijenim kazališnim oblicima 16. i 17. st., u kojima dominiraju autorsko komediografsko kazalište Marina Držića te različiti dramski oblici izrazito baroknih obilježja (Ivan Gundulić, Junije Palmotić).
To je i razdoblje u kojem se kazališnomu životu snažnije priključuju i druga hrvatska središta – ona dalmatinska (Hvar, Zadar) i osobito kontinentalna (Zagreb, Varaždin, Osijek), u kojima su najbitniju ulogu imale isusovačke školske priredbe, a predstave se s javnih prostora postupno sele u dvorane. Hvarskog kazališta osnovano je 1612., bilo je prvo javno kazalište u Europi otvoreno svim staležima.
Obično su predstave bile na latinskom jeziku, a kasnije na njemačkom. U doba renesanese pisali su dramske tekstove Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Marin Držić, Hanibal Lucić, Martin Benetović i mnogi drugi. Njihov rad bio je pod snažnim utjecajem talijanskog kazališta.
U vrijeme baroka na cijelom području Hrvatske igrale su se kazališne predstave (drame, komedije, pastirske igre, glazbeni pastorali). U tim predstavama je glazba imala vrlo veliku ulogu.
Povijest zagrebačkih scenskih prostora započinje u srednjovjekovlju, kada su se od 11. st. kao i u zapadnoj Europi, liturgijske drame izvodile u katedrali (Uskrs, Bogojavljenje), a profane pokladne igre na javnim gradskim prostorima u nas od sredine 14. st. U 16. stoljeću izvode se predstave u kaptolskoj Katedralnoj školi. Tek isusovci od 1607. u svojoj gimnaziji kontinuirano igraju, na latinskom a kasnije i na hrvatskoj kajkavštini: do 1772. scenski izvode 400 djela, ekskluzivno ali i javno, na desetak gradskih lokacija. Nakon ukinuća isusovačkoga reda, daleko rjeđe od njih ali ipak kontinuirano, od 1791. pa do 1834. igraju se u kaptolskom sjemeništu kajkavski prijevodi i adaptacije komedija i igrokaza. U Zagreb krajem 18. stoljeća započinju dolaziti njemačke družine – igraju na Harmici (danas Trg bana Jelačića) i u gostionicama, a povremeno i u gornjogradskim plemićkim palačama. Prva zagrebačka javna dvorana nalazila se u preuređenoj blagovaonici samostana klarisa (danas Muzej grada Zagreba, Opatička 20).
Jedna od prvih predstava koja je izrjekom izvedena na hrvatskome jeziku, bila je »Cyrus in solium vocatur« (Cir pozvan na prijestolje), 1766. godine.
Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće događa se i procvjat dramske produkcije na kajkavskom jeziku pri čemu je najznačajniji autor Tituš Brezovački čija se djela učestalo tiskaju i izvode.
Prvi javni kazališni prostor u Zagrebu
Prva javna kazališna dvorana u Zagrebu smještena je u plemićkoj palači i ima obilježja javnoga kazališta (cedulje, ulaznice): tzv. Pejačević-Amadéovo kazalište (danas zgrada Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, Demetrova 1) djeluje od 1797. do 1834., a nazvano je tako po posljednjem vlasniku palače (nakon obitelji Kulmer-Pejačević), grofu Antunu Amadéu de Várkonyju, velikom županu zagrebačkom. Amadéovo kazalište vlasnik iznajmljuje isključivo njemačkim družinama, ali 1832. i 1833. njemački glumci izvode i nekoliko predstava na kajkavskom.
Prvi javni kazališni prostor izgrađen je na Markovu trgu i otvoreno 4. listopada 1834. godine. Zagrebački trgovac i poduzetnik Kristofer Stanković dobio je na bečkoj lutriji 30.000 dukata i taj novac dao za izgradnju kazališne zgrade. Gradske vlasti su poklonile zemljište, projekt Stankovićeve kazališne zgrade izradili su Christofor i Anton Cragnolini, arhitekti talijanskog podrijetla, u neoklasicističkom stilu. Zgrada je mogla primiti više od 750 posjetitelja, imala je i plesnu dvoranu. Na svečanom otvaranju je izvedena predstava na njemačkom jeziku Niklas Graf von Zriny Theodora Körnera.
U kazalištu su gostovale njemačke družine i izvedbe su bile na njemačkom jeziku. Dana 10. lipnja 1840. „junačkom igrom“ Ivana Kukuljevića Sakcinskog Juran i Sofija ili Turci kod Siska u izvedbi novosadskog Domorodnog teatralnog društva svoju djelatnost započinje Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Prva opera na hrvatskom jeziku (Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskoga) izvedena je 1846.
Od 1860. su izvođene predstave samo na hrvatskom jeziku a kazalište dobiva ime Zemaljsko kazalište. Riječ je, dakako, o 24. studenome 1860. godine kada je prekinuto izvođenje predstava na njemačkome jeziku i gostovanje njemačkih kazališnih družina u Zagrebu i kad je uspostavljeno stalno profesionalno hrvatsko kazalište za što su zaslužni Dimitrije Demeter, August Šenoa, potkraj 19. st. Stjepan Miletić i drugi.
Na inicijativu bana Josipa Jelačića, 1851., zgradu kazališta otkupila je hrvatska vlada. Zgrada je bila oštećena u velikom potresu 1880. pa je u Hrvatskom saboru prihvaćen zakon o gradnji novog kazališta. Posljednja predstava u staroj zgradi održana je 16. lipnja 1895. i kazalište seli na Sajmište (Kazališni trg) gdje se nalazi i danas.
Slika 2. i 3. Zgrada prvog javnog kazališta u Zagrebu (MJ)
Nova zgrada Narodnog zemaljskog kazališta podignuta je i uređena za samo 16. mjeseci. Zgradu su, u neobaroknom stilu, projektirali poznati bečki arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer. Slikarske radove na stropu gledališta izveo je bečki slikar i dekorater Alexander Demetrius Goltz. Na stropu foajea na prvom katu autor slika je Ivan Tišov. Na prijedlog intendanta Stjepana Miletića svečani zastor za novo kazalište izradio je Vlaho Bukovac – Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti, danas poznat pod imenom Hrvatski preporod. Novu zgradu je svečano otvorio car i kralj Franjo Josip I. 14. listopada 1895. simbolično izveo zadnji udarac srebrnim čekićem što ga je za tu prigodu izradio kipar Robert Frangeš Mihanović.
Prva svečana predstava, također u nazočnosti cara i brojnih uzvanika, u novoj je zgradi održana navečer u sedam sati – Slava umjetnosti, alegorijski „scenski prolog u tri slike“ Stjepana Miletića uz glazbu Ivana pl. Zajca, u kojem su nastupali prvaci Drame i Baleta, te osma slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski.
Mnogi od ponajboljih hrvatskih umjetnika radili su u HNK-u. Ivan Zajc bio je prvi dirigent kazališta. Jakov Gotovac bio je dirigent opere kazališta od 1923. od 1958. Poznati hrvatski redatelj Branko Gavella ovdje je počeo svoju briljantnu karijeru, kao i prva hrvatska primabalerina Mia Čorak Slavenska.
Kazališne zgrade u Hrvatskoj
U Hrvatskoj su nove kazališne zgrade podignute u Zadru (1865.), Dubrovniku (1865.), Osijeku (1866.), Šibeniku (1870.), Varaždinu (1873.), Rijeci (1885.), Karlovcu (1892.) i u Splitu (1893), u Zagrebu 1895. te u Zadru, Subotici, Mostaru te Hrvatsko kazalište Pečuh.
Kazališta u južnoj Hrvatskoj (Dalmaciji), Slavoniji, Hrvatskom primorju, Istri i sjevernom području imalo je veliku ulogu pri nacionalnom osvještavanju puka, promicanju hrvatskog jezika, hrvatskih pisaca i povjesnica. Austro-Ugarske i talijanske vlasti su zatirale hrvatski jezik čemu su se suprostavili narodnjaci. Preko kazališta se budila nacionalna svijest i vršilo osvještavanje puka.
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci
Prvo kazališno zdanje u Rijeci podignuto je 1765. godine, no krajem 18. stoljeća započinje gradnja novoga kazališta kojega 1805. otvara ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić.
Slika 4. HNK u Rijeci (MJ)
Godine 1883. riječka gradska uprava, na čelu s gradonačelnikom Giovannijem Ciottom, unukom Ljudevita Adamića, donijela odluku da se podigne nova kazališna zgrada. Nakon dvogodišnje gradnje 3. listopada 1885. otvoreno je novo Općinsko kazalište (Teatro Comunale).
Zbog povijesno-političkih okolnosti hrvatska riječ ni hrvatski kazališni umjetnici nisu imali pristupa teatru, i to sve do potkraj 1945. kada je osnovano stalno Narodno kazalište u Rijeci, (s Hrvatskom dramom, Talijanskom dramom, operom i baletom). 4. siječnja 1946. imenovana je i prva uprava na čelu s intendantom dr. Đurom Rošićem.
Na sceni riječkog kazališta po prvi put je igrala predstava na hrvatskome jeziku 20. listopada 1946.! Bila je to Dubravka Ivana Gundulića, u režiji dr. Matka Foteza i s Marijom Crnobori u ulozi Dubravke. Uskoro je uslijedila i prva predstava Opere i baleta – Zajčev Nikola Šubić Zrinjski, 2. studenoga 1946.
Od 1991. riječko kazalište dobiva status nacionalnog kazališta, a 1994. godine svoj današnji naziv – Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.
Hrvatsko narodno kazalište u Splitu
Hrvatsko narodno kazalište u Splitu utemeljeno je 6. svibnja 1893. godine i nalazi se na Trgu Gaje Bulata u Splitu. Kazalište u Splitu je sagrađeno prilogima puka za samo dvije godine. Gledalište je moglo primiti cca 1000-1100 ljudi.
Splitski HNK središnje je splitsko kazalište i najznačajnija kazališna ustanova u Dalmaciji. Isprva nije postojao stalni umjetnički ansambl, nego su programe u njemu održavale uglavnom putujuće kazališne operne trupe, među kojima su dominirale one iz Češke i Italije, te Zagreba, Osijeka i Beograda. Između dva svjetska rata u Splitu su gotovo svakoga svibnja gostovale Ljubljanska i Zagrebačka opera, dajući pregršt predstava tijekom svibnja.
Slika 5. HNK u Splitu (MJ)
Godine 1922. osnovan je vlastiti ansambl, koji je davao predstave u svojoj organizaciji. Dio ansambla bili su profesionalci, dio su bili amateri. Veliki zaokret ostvario se animiranjem maestra Ive Tijardovića, koji je svojim operetama “Mala Floramye” (1926.) i “Spli’ski akvarel” (1928.) obilježio i grad i građane, kao i navike života u toj sredini. Prvi intendant kazališta bio je Ivo Tijardović.
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku
Prije osnutka kazališta, prva predstava održana je 1735. u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji. Tek 31. prosinca 1866. otvorena je kazališno projektirana zgrada, u kojoj se HNK i danas nalazi. Projektirao ju je Karlo Klausner, a krase je odlike historicizma s dodatnim elementima maurske arhitekture. Gledalište je u baroknom tlocrtu.
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku (HNK) osnovano je 1907. godine.
Slika 6. HNK u Osijeku (MJ)
Zgrada HNK-a nekoliko je puta obnavljana i dorađivana, vrlo detaljno 1985. godine. Međutim, tijekom srpske opsade Osijeka u Domovinskom ratu teško je stradala, kada ju je 16. studenog 1991. srpsko topništvo iz okupirane Baranje namjerno gađalo zapaljivim fosfornim projektilima, što je uzrokovalo urušavanje krovišta u gledalište. Svečano otvorenje obnovljene zgrade kazališta bilo je u vrijeme Domovinskog rata, 27. prosinca 1994.
Kazališni život u 20. stoljeću
Kazališni život između Prvog i Drugog svjetskog rata trpio je uplitanje politike. Unatoč tome kazališta su uspjela djelomično sačuvati svoju samostalnost i ostvariti visoke umjetničke domete.
Nakon 1945. politika je imala još veći utjecaj na repertoar kazališta. Osnovana su nova profesionalna kazališta i scenski amaterizam. Začeti su festivali ambijentalnoga kazališta, Dubrovačke ljetne igre (od 1950.) i Splitsko ljeto (od 1954.).
Godine 1954. počelo je djelovati Dramsko kazalište “Gavella”. U okviru Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu osnovano je novo kazalište 1962. Koje od 1966. Nosi naziv Teatar &TD.
Amaterske skupine promiču najraznovrsnije kazališne oblike: Teatar u gostima, Histrioni, Pozdravi, Coccolemocco, Kugla-glumište, Montažstroj. Djeluju specijalizirana kazališta: Zagrebačko kazalište lutaka; Zagrebačko kazalište mladih; Komedija; Satiričko kazalište Kerempuh.
Održavaju se kazališne smotre: Dani satire Fadila Hadžića (Zagreb), Marulovi dani (Split), Festival malih scena (Rijeka), Festival djeteta (Šibenik), PIF (međunarodni lutkarski festival, Zagreb), Eurokaz (smotra avangardnoga i eksperimentalnoga teatra, Zagreb) i druge.
U Hrvatskoj djeluje 60 profesionalnih kazališta i 7 stalnih scena, u kojima je u 2012. održano 8733 predstave, s više od 1,7 milijuna gledatelja. Uz to je u profesionalnim kazalištima za djecu održano preko 2800 predstava, a u amaterskim kazalištima oko 1100 predstava
Kroz povijest kazališta u Hrvatskoj može se izučavati imperijalistička politika Austrije, Ugarske, Italije i Srbije. Također se može izučavati borba za hrvatski jezik i nacionalnu svijest na kazališnim daskama koje život znače.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
