Nikola Bašić: Bura ili drama oko predstavljanja knjige na zadarskom Sveučilištu “Pobačaj – drama savjesti”
„Članovi Sveučilišta u Zadru poslali su anonimno pismo u kojem upozoravaju kako se u srijedu održava predstavljanje knjige dr. sc. Tončija Matulića „POBAČAJ-drama savjesti“ u organizaciji Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru i Zadarske nadbiskupije u Svečanoj dvorani fakulteta, a koje je, prema njihovim tvrdnjama, protivno Statutu i Etičkom kodeksu Sveučilišta“.(Portal Slobodna Dalmacija od 4. listopada 2019.) A službeno očitovanje Sveučilišta u Zadru djelom, citiram iz članka na portalu (Bura na zadarskom sveučilištu…), izgleda ovako:-„ Autor knjige redoviti je profesor Sveučilišta u Zagrebu, a na predstavljanje koje je javno može doći tko god zaželi i u akademskom duhu nakon predstavljača ima pravo iznijeti svoje stavove koji se ne podudaraju s autorovim stavovima i stavovima predstavljača, stoji u odgovoru koji je došao iz Kabineta rektorice u kojem također ističu kako je jedna od društveno odgovornih uloga svakog sveučilišta da bez tabua o različitim društvenim temama bude platforma za raspravu, uvažavajući pri tome standarde akademskog pluralizma mišljenja i čestitosti.
– U skladu s time znanstvenici, studenti i drugi dionici na Sveučilištu u Zadru imaju mogućnost posve legitimno i slobodno iznijeti različite pristupe i stavove koji se odnose na život i djelovanje čovjeka. Nismo u mogućnosti unaprijed donositi bilo kakvu osudu ili prosudbu o predstavljanju knjige koje je anonimnim prijaviteljima sporno, a kamo li na temelju naslova knjige koja će se predstaviti utvrditi da su prekršeni akti Sveučilišta u Zadru, odgovorili su iz Kabineta rektorice“. Korektno iz kabineta rektorice. Ali i međutim meni je uvijek burno kad netko sa akademskog nivoa hoće da se zakonom zabrani pobačaj ovim riječima ili izjavom na portalu Prolife.hr:„Donijeti zakon kojim bi se zabranio pobačaj značilo bi pokazati da smo opredijeljeni za život, da dostojno branimo ustavno načelo koje brani pravo svakoga ljudskog bića na život…“.(autor knjige za promociju). Pitam, bilo kojeg umnika u javnom životu, da li zamišlja kako bi se mogao donijeti zakon o zabrani ubojstva čovjeka bilo koje dobi, ili pak o zabrani silovanja žena bilo koje dobi, o zabrani razbojstava, pljačke, laži, otimačina, prostitucije, krivotvorenje potpisa, o zabrani prava na izbor dobra ili zla, pravo na preljub, zabrana otmica, terorističkih čina i što sve ne? Ne, ne treba donositi bilo koji zakon o zabrani od gore navedenih slučajeva, jer sve je ovo osmišljeno ili donešeno u Kaznenom zakonu. On nas štiti od ubojstava, krađa, silovanja i kako smo naveli.
Članovi Sveučilišta u Zadru (iz anonimnog pisma) upozoravaju na ugrozu prava žena da odlučuju svojim vlastitim tijelom i na zdravstvenu mjeru prekida trudnoće i tako redom prava iz našeg Ustava, koji kao štiti pravo na život samo rođenih. A je li tome tako? Što kaže Ustav RH po svom članu 21. Ima dva stavka pa se uvjerimo: (1) Svako ljudsko biće ima pravo na život. (2) U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne.A što kaže svjetski poznati embriolog kad je u pitanju začetak čovjeka odnosno embrij?„Čovjek ne postaje čovjekom, već jest čovjek u svakoj fazi svoga razvoja, već od same oplodnje.” (prof. dr. med. Erich Blechschmidt, svjetski poznati embriolog, Göttingen) Izvor: https://book.hr/jesam-li-ziv-a-samo-zato-sto-su-drugi-umrli-umjesto-mene/ Pitam: može li netko biti ljudsko biće, čak i Ustavom zaštićeno, a da nije čovjek? Tražiti od države da to svoje neko pravo ostvari zakonskim putem, tj. pravo na „zdravstvenu mjeru“ prekida trudnoće, ali to nije zdravstvena mjera nego ubojstvo čovjeka koji je nastao u trenutku oplodnje, kako kaže E. Blechschmidt. To je antizdravstvena mjera, tj. nema veze sa zdravljenjem u prekidu(ubojstvu) trudnoće nego oduzimanju života djeteta i trajnog oduzimanja pshofizičkog zdravlja majke A ako kod nas, u Lijevoj našoj( kako se u svojoj kolumni izražava gospodin Zvonimir Hodak), ne znamo hodati ili živjeti bez zakona, kada nas, kao društvo nešto do kraja maltretira onda sam ja, za, da se donese zakon o pobačaju, kako sam ga definirao u svom članku pred nešto manje od 20 godina u Glasu koncila pod naslovom: Deklaracija o pravima djetetate bi izgledao ovako:
Zakon o pobačaju
Članak 1. Temeljem, evidentnog poretka prirode i života, činjenica, spoznaja i znanstvenih viđenja svako začeto dijete ima pravo na život. Prestupnik prava, iz stavka jedan ovog članka, čini kažnjivo djelo.
Članak 2. Okolnosti, uzroke i namjere prestupnika, iz članka jedan ovog zakona, kao i narav kazne utvrđuju se i izriču po odredbama postojećeg Krivičnog odnosno Kaznenog zakona.(GK* broj 17 Uskrs 2000.).
Ovdje se ne iščitava da je pobačaj zabranjen nego da je kažnjiv. Iz članka 2. je vidljivo da se zbog okolnosti, uzroka i namjera može utvrditi da svaki pobačaj i ne mora biti kažnjiv. U više svojih(objavljenih) članaka sam navodio primjer događaja u rajskom vrtu Eden; naime Adamu i Evi je zapovjeđeno od Jahve da ne jedu voće(jabuku) sa drveta spoznaje jer da će slijediti kazna smrću i drugo još, a ne da je zabranio. Dakle naglasio je kako će biti kažnjeni. Da je Jahvi bila draža ili bliža zabrana od zapovjedi onda ju možda ne bi ni izricao nego bi jednostavno bez upozorenja odgurnuo ruku Eve ili nju samu od jabuke da ju ne ubere. Eva se našla pred slobodnim izborom, tj. svojom voljom je prekršila Božju zapovijed. Tako i današnje Eve, promicateljice „prava na izbor“ oko pobačaja, imaju pravo na izbor, kao i Eva u Edenu, tj. da upotrijebe svoju slobodnu volju, ali se moraju suočiti i s posljedicama odnosno sankcijama kao i silovatelj nad ženom ili bilo koji prestupnik gore navedenih kažnjivih djela. Izaraz“zabraniti pobačaj“ zamagljuje put pravilnog postupanja kod prava nerođenih na život. Prestupnici članka 21. našeg Ustava traže da se izglasa nadzakon ili nešto što je jače od Ustava i to da pobačaj vrše oni koji su prisegnuti liječiti od začetka pa do prirodne smrti. Apsurd i kaos da ne može biti veći, jer se korijenito remeti poredak prirode i života. Kako će budući naraštaji gledati na ovu raspamećenu civilizaciju? E onda se, poslije svega, javljaju i oni ili one koje bi zapovjedili izvršenje pobačaja za silovane žene. Za čas zaboravljaju da svako začeto dijete ima pravo na život iako nije nastao iz ljubavi dvoje po kojima nastaje život u utrobi žene. To možemo izreći i na ovaj način: silovanjem se dogodio“nasilan život“ kao i što po našim cestama, a i ne samo tu, imamo „nasilne smrti“, ali nije se čulo da se žrtvu (umrlog) na cesti ostavilo pa da taku smrt iz njegove obitelji ne priznaju i ne prihvaćaju te ga prepuštaju lešinarima da ga prožderu. Dapače, svi se u kući, još većma potrude da ga uz najveće dostojanstvo i počast sahrane. Ako se tako postupa sa nasilno umrlima, zar nasilno živima treba nanijeti još veće nasilje; legalno ga pogubiti, a da je bez ikakve krivice, a i dalje po Ustavu nema smrtne kazne?
Nikola Bašić, Vis
