HRVATSKA BAŠTINA – Hrvatski nobelovci
Slika 1. Memorijalna soba u HAZU (MJ)
Hrvatski nobelovci: Lavoslav Ružička, Vladimir Prelog, Ivo Andrić
Lavoslav Ružička (1887. – 1976.)
Lavoslav (Leopold) Ružička dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju te je prvi dobitnik te nagrade iz Hrvatske. Nositelj je osam počasnih doktorata (četiri za znanost, dva za medicinu te po jednog za prirodoslovne znanosti i pravo).
Školovao se u Osijeku (osnovna škola i klasična gimnazija), na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu u Njemačkoj. Doktorirao je 1910., a Nobelovu nagradu dobio je 1939.
Zbog znanja iz područja terpena, 1918. postaje izvanredni profesor, a 1923. i počasni profesor na ETH-u (Eidgenössische Technische Hochschule) i na Sveučilištu u Zurichu. Godine 1927. postaje profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj. Nakon tri godine vraća se u Švicarsku gdje postaje vodeći stručnjak na području kemijske industrije.
Postao je profesor i predstojnik Laboratorija za organsku kemiju na Saveznoj tehničkoj visokoj školi (Eidgenössische Technische Hochschule, ETH) 1929.
Slika 2. Lavoslav Ružička (MJ)
Istraživao je terpene i steroide. Nakon uspješne sinteze spolnih hormona (androsterona i testosterona), njegov laboratorij postaje vodeći na polju organske kemije. Za svoja istraživanja polimetilena i viših terpena dobio je 1939., s njemačkim kemičarom A. F. J. Butenandtom, Nobelovu nagradu za kemiju. Zbog ratnih prilika nije bio na dodjeli nagrade u Stockholmu već mu je nagrada uručena u Švicarsku na posebnoj svečanosti u ETH-u.
Prihvatio je poziv Hrvatskog kemijskog društva i 16. ožujka 1940. održao predavanje u Zagrebu pod naslovom Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona.
Pozvao je Vladimira Preloga u svoj laboratorij u Zurichu. Nakon umirovljenja (1957.) Lavoslav Ružička je svoj laboratorij ostavio Vladimiru Prelogu.
Ružička je objavio 582 rada.
Osim Nobelove nagrade za kemiju (1939.), Ružička je dobio Nagradu Švicarskoga kemijskog društva (1918.), Wernerovu nagradu i medalju Švicarskoga kemijskog društva (1923.), Le Blancovu medalju (uz počasno predavanje) Francuskoga kemijskog društva (1928.), Pedlerovu medalju (uz počasno predavanje) Engleskoga kemijskog društva (1931.), Medalju (uz počasno predavanje) Industrijskoga društva iz Mulhousea (1935.), Cannizzarovu nagradu Akademije Lincei (1936.), Lavoisierovu medalju (uz počasno predavanje) Francuskoga kemijskog društva (1937.), Nagradu Marcel-Benoist Švicarskoga kemijskog društva (1939.), Medalju (uz počasno predavanje) Sveučilišta u Liegeu (1940.), Nagradu Donegani Akademije Lincei (1948.), Faradeyevu medalju (uz počasno predavanje) Engleskoga kemijskog društva (1958.) i Hanušovu medalju Čehoslovačkoga kemijskog društva (1966.).
Bio je izabran za počasnoga člana JAZU i počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu te za počasnoga člana Hrvatskoga kemijskoga društva, Hrvatskoga prirodoslovnoga društva i Hrvatskoga liječničkoga društva. Ružička je bio i počasni član Matice hrvatske, a proglašen je i počasnim građaninom Vukovara. Bio je počasni doktor i većega broja svjetskih sveučilišta i član mnogih učenih društava i akademija. Osim kemijom, Ružička se intenzivno bavio i uzgojem cvijeća i alpskih biljaka; zanimao se za slikarstvo, posebno nizozemskih majstora XVII. st. Svoju kolekciju umjetničkih slika darovao je Kunsthausu u Zürichu.
Dio ostavštine s osobnim dokumentima, medaljama i poveljom o dodjeli Nobelove nagrade pohranjen je u HAZU. U Vukovaru je 1965. na njegovoj rodnoj kući bila postavljena spomen-ploča, a 1977. u njoj je bio otvoren i spomen-muzej. Kuća je uništena 1991. u Domovinskom ratu, a na poticaj HAZU i uz pomoć Zaklade Kuća Ružička obnovljena je i dograđena te na 120. obljetnicu Ružičkina rođenja predana na uporabu gradu Vukovaru. Ružički u čast kemičari, kemijski inženjeri i tehnolozi organiziraju od 1978. u Vukovaru redovite smotre znanstvene i stručne djelatnosti, u pravilu svake druge godine, pod naslovom Ružičkini dani.
Švicarsko državljanstvo dobio je 1917. godine. Umro je u švicarskom mjestu Mammernu, 26. rujna 1976. i sahranjen u Zurichu.
Vladimir Prelog (1906. – 1998.)
Hrvatski i švicarski znanstvenik, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju. Po nacionalnosti je bio Hrvat i naturalizirani švicarski državljanin od 1959. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Osijeku, a diplomu inženjera kemije stekao je na Tehničkoj visokoj školi u Pragu, 1929. Doktorirao je na Češkoj visokoj tehničkoj školi, na Kemijsko-inženjerskom odjelu.
Godine 1935. prihvaća mjesto docenta na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje preuzima nastavu organske kemije. Surađujući s tvrtkom Kaštel (preteča Plive), unaprijedio je hrvatsku farmaceutsku industriju i utemeljio Zavod za organsku kemiju. Prelog se u svojemu radu orijentirao na organsku sintetsku kemiju tragajući za novim spojevima koji bi bili temelj za proizvodnju lijekova, ali i bojila i drugih proizvoda. Prelog utemeljuje istraživački rad u tvornici Kaštel, današnjoj Plivi. U sklopu te suradnje razvija sinteze sulfonantibiotika, kemoterapeutika koji su do pojave antibiotika bili čudotvorni lijekovi protiv niza infektivnih bolesti. Ta istraživanja bila su na najvišoj svjetskoj razini i bila su dragocjena osnova za poslijeratni (nakon 1945.) razvoj proizvodnje niza sulfonamida u Plivi.
Slika 3. Vladimir Prelog prima Nobelovu nagradu (MJ)
Na poziv nobelovca Lavoslava Ružičke odlazi u Zurich. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, triterpena, kinina, strihnina, solanina i drugih alkaloida. Proučavao je odnos strukture i reaktivnosti organskih spojeva. Sustavnim studijem asimetrične sinteze došao je do empirijskoga pravila koje određuje odnose reaktanata i produkata (Prelogovo pravilo). Odgojio je mnoge naraštaje kemičara, u svoj laboratorij pozivao je na usavršavanje organske kemičare iz Plive, Sveučilišta i Instituta Ruđer Bošković pa su iz njegove škole proizišli mnogi poznati hrvatski i svjetski kemijski stručnjaci. Naslijedio je nobelovca Ružičku na mjestu predstojnika Laboratorija za organsku kemiju u Zurichu.
Slika 4. Soba nobelovca Vladimira Preloga – HAZU (MJ)
Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1975. za istraživanja stereokemije organskih molekula i reakcija (podijelio ju je s britanskim znanstvenikom J. W. Cornforthom). Godine 1976. otišao je u mirovinu.
Objavio je više od 400 znanstvenih radova, dobitnik je mnogih međunarodnih nagrada i priznanja. Zbog svojih znanstvenih dostignuća izabran je za člana Kraljevskog društva u Londonu, Nacionalne akademije za znanost Sjedinjenih Država (1961.), Američke akademije znanosti i umjetnosti (1960.), Američkog filozofskog društva, Irske kraljevske akademije (1971.), Sovjetske akademije znanosti, talijanske Accademia dei Linzei te za člana njemačkog društva Leopoldina. Postao je i počasni doktor znanosti sveučilišta u Zagrebu, Parizu, Liverpoolu, Bruxellesu, Cambridgeu i Manchesteru. Godine 1965. nagrađen je medaljom Marcel Benoist, najvećim znanstvenim priznanjem u Švicarskoj.
U vrijeme najžešćih napada na Hrvatsku 1991. godine Prelog je inicirao i potpisao Apel za mir u Hrvatskoj, koji je potom potpisalo više od stotinu nobelovaca (114).
Preminuo je 7. siječnja 1998. u Zürichu u 91. godini. Njegovi posmrtni ostaci pokopani su na zagrebačkom groblju Mirogoj 27. rujna 2001. u grobnicu HAZU-a. Sedam godina kasnije (2008.) u Pragu mu je podignut spomenik.
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti otvorena je 21. travnja 2015. Memorijalna soba nobelovaca Ružičke i Preloga.
Ivo Andrić (1892. – 1975.)
Ivo Andrić, hrvatski pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine. Radeći u diplomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije Ivo Andrić se identificirao kao Srbin.
Slika 5. Ivo Andrić (Wikipedija)
Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj obitelji sudskog podvornika Antuna Andrića i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu.
Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu.
Kasnije studira u Beču i Krakovu. U Krakovu je učio poljski jezik, ali nikada nije završio studij. Bojeći se da će izgubiti posao u ministarstvu, upisao je 1923. Filozofski fakultet u Grazu, a 1924. obranio doktorski rad “ Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine”.
U diplomatskoj službi je brzo napredovao i postao pomoćnik ministra vanjskih poslova te poslije izvanredni poslanik i opunomoćenik ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.
Nobelovu nagradu za književnost, za cjelokupno životno djelo, dobio je 1961. godine.
Pronađeni dokumenti iz njegovih studentskih dana govore o njegovom hrvatstvu. Postoji slika prijavnice za upis u prvi semestar Mudroslovnog fakulteta (Filozofski fakultet) u Zagrebu 14. listopada 1912. godine u kojoj se jasno vidi da je Andrićev materinji jezik – hrvatski jezik. Kada je pohađao sveučilišta u Krakovu i u Poljskoj, također se izjasnio da je Hrvat, odnosno katolički Hrvat iz Bosne. Andrić je Hrvat koji je bio zagovornik jugoslavenske ideje pa se nakon nastanka nove zajedničke države počinje identificirati kao Srbin što se može povezati s njegovim poslom državnog službenika i veleposlanika u Berlinu. Početkom listopada 1919. započeo je raditi kao službenik u Ministarstvu vjere u Beogradu, ubrzo je započela njegova diplomatska karijera (službovao je u veleposlanstvu pri Državi Vatikanskog Grada, konzulatu u Bukureštu, konzulatu u Trstu, Grazu, pa veleposlanik u Berlinu). Uspostavio je suradnju sa srpskim književnim krugovima i oni su mu objavljivali njegova književna djela. Njegovo životno i radno okruženje bilo je srpsko, njegov politički profil je bio upitan pa ne iznenađuje da se pedesetih godina prošloga stoljeća izjašnjavao kao Srbin. Zanimljivo je napomenuti da se 1941. nudio vlasti NDH za diplomatsku službu (pa svojevoljno odustao) te da je za vrijeme Drugog svjetskog rata živio u Beogradu i da tijekom 4 godine rata nije izišao iz kuće.
Aleksandar Stipčević, povjesničar knjige i informacijske kulture, ocijenio je Andrićev elaborat o Albaniji iz 1939. godine riječima: „…Ono što je Andrić predlagao savršeno se uklapalo u rasističke teorije koje su u to vrijeme bile u modi u nekim zemljama Europe, posebice u Hitlerovoj Njemačkoj, čiji je poklonik, inače, Andrić bio. Ta ocjena ne osvjetljava ponajljepšim svjetlom Andrićev politički profil“; Aleksandar Stipčević, »Albanologija u Hrvatskoj : prilog njezinu povijesnom razvoju« // Historijski zbornik, br. 45., god. 1992., str. 219. — 236., citat sa str. 230. (Aleksandar Stipčević, Radovan Pavić Bogdan Krizman).
U svijetu je Ivo Andrić poznat po dva romana: „Na Drini ćuprija“ i „Travnička kronika“. Objavio je više djela, primio više socijalističkih priznanja, odličja i ordena (kao diplomat): Orden časnika obnovljene Poljske (1926.), Orden Crvenog križa (1936.), Orden velikoga zapovjednika obnovljene Poljske (1937.), Veliki časnik Legije časti (1937.), Veliki križ Reda njemačkoga orla (1937.) te više jugoslavenskih odlikovanja. Bio je simpatizer Komunističke partije Jugoslavije, a od 1954. i član.
O Andrićevom književnom opusu postoje oprečna mišljenja. Andrić je bio državni pisac pa je objektivna književna kritika bila utišana za vrijeme Jugoslavije. Neke zamjerke su opravdane, neke nisu pa je nužno vrijeme za objektivnija, stručna mišljenja.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
