DA SE NE ZABORAVI: Domovinski rat i hrvatske majke
Slika 1. Naslovnica knjige „Gdje su naši najmiliji?“ (mj)
Imperijalistička srbijanska politika pokrenula je agresiju na Republiku Hrvatsku, napravila mnogobrojne zločine, razaranja i izazvala patnju naroda i pojedinaca. Hrvatske majke su vidjele svoju ubijenu i iznakaženu djecu, vidjele njihove posmrtne ostatke, a nekoliko stotina majki ne zna za sudbinu svoje djece, ne znaju gdje se nalaze njihovi posmrtni ostatci, a znaju da su mučki ubijeni.
Žene u crnini, s maramom ili bez nje, žive u svojoj tuzi sjećajući se svojih ubijenih ili nestalih sinova koji su ubijeni samo zato što su branili svoje ognjište ili pak samo zato jer su bili Hrvati (odvedeni iz svog doma u nepoznato, na stratište). Tužne li sudbine!
Sudbine Kate Šoljić, Marije Došen i Eve Šegarić su simbol patnje, hrabrosti i dostojanstva majki hrvatskih branitelja.
Slika 2. Kata Šoljić (Hrvatski fokus)
Kata Šoljić, majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja i junaka Vukovara
Strašna je sudbina Kata Šoljić. Izgubila je četiri brata u pokoljima komunista nakon II. svjetskog rata. U Domovinskome ratu izgubila je četiri sina.
- Najstariji sin Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici. Za njim ostala tri sina sa svojim obiteljima.
- Mijo je ubijen u kukuruzištu, u Srijemskim Čakovcima od „komšijine“ ruke čovjeka s kojim je radio.
- Ivo, zapovjednik Mitnice, nestao je u proboju u Dunavu. Za njim je ostalo troje malodobne djece.
- Mato je ubijen u napadu na vojarnu.
Tražila je svoje sinove, njihove posmrtne ostatke i tek nakon 12 godina je dočekala da se nađu posmrtni ostatci najstarijeg sina Nike. Tada je tiho kazala: „Moja je potraga završena.” Imala je mjesto gdje će zapaliti svijeću i pustiti suzu. O patnji je kazala: „Kako majka pati i kako majku boli, samo majka može znati.“
Svi članovi obitelji Šoljić sudjelovali su u obrani Hrvatske: kći Marija i zet Stjepan Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kći Marija sa svojom obitelji prošla je teško zatočeništvo Srijemske Mitrovice. Drugog zeta zahvatila je smrt u proboju. Kći Ana ostala je sama s dva sina.
Kata Šoljić bila je hrvatska majka hrabrosti. „Bila se simbol patnji i hrabrosti svih hrvatskih majki koje su dale svoje sinove za slobodu hrvatskog naroda u Domovinskom ratu i drugim ratovima za Hrvate nesretnog 20. stoljeća.“
Marija Došen je u Domovinskome ratu izgubila tri sina.
Marija Došen je u Domovinskome ratu izgubila tri sina – branitelja i trudnu kćer. U Vukovaru su joj ubijena i dva unuka. Nije joj se ostvarila želja, prije smrti 2002. , da dostojno sahrani posmrtne ostatke svojih sinova.
Slika 3. Marija Došen (direktno.hr)
„Sva tri sina nakon sloma obrane grada odvedena su iz bolnice i mučki ubijena, mlađa kćer je poginula pri granatiranju sa suprotne strane Dunava tjedan dana prije termina poroda. Jedinoj preživjeloj kćeri, zajedno s njenom braćom, odveden je i ubijen stariji sin, Martin Jakubovski Došen. Kada je ubijen, imao je samo dvadeset godina. Drugi unuk Marije Došen, posinak njenoga najstarijeg sina Tadije, također dvadesetogodišnjak Velibor Vojvodić, poginuo je pogođen snajperskim metkom u centru grada, u blizini zgrade današnje Županije.“
„Mirjana Došen poginula je u centru grada 6. studenoga 1991. , tijekom minobacačkog napada sa suprotne strane Dunava. Zbog neprestanoga granatiranja i nemogućnosti prilaska, njeno tijelo ležalo je na ulici dva dana. Kada je ubijena, bila je trudna devet mjeseci, a iza nje je ostalo još dvoje malodobne djece, četverogodišnji Igor i sedmogodišnja Jelena. Imala je trideset i pet godina.“
„Ružica Jakubovski, starija sestra, jedino preživjelo dijete Marije Došen, rođena je 21. srpnja 1954. godine. Iz kruga bolnice odveden i ubijen joj je stariji sin, pripadnik 4. bojne 3. gardijske brigade, tzv. Opatovačke bojne, Martin Jakubovski Došen. Dva puta je teško ranjen, a kada je ubijen imao je samo dvadeset godina. Ružica Jakubovski umrla je 15. siječnja 2012. godine.“
„Broj poginulih i ubijenih u užoj obitelji Došen, računajući dvoje nerođene djece, penje se na dvanaest, od kojih je čak devet živo dočekalo okupaciju grada te potom na najsuroviji način pogubljeno.“
„Za Mariju Došen osim njezinih sugrađana gotovo nitko nije čuo. Kada je umrla, sahranjena je tiho kako je i živjela u grobnicu koju je sama kupila u Vinkovcima i nakon toga, osim svojih najbližih, potpuno zaboravljena.“ (Autor Tanja Belobrajdić)
Eva Šegarić u jednom je danu izgubila supruga i trojicu sinova u strašnom pokolju u Škabrnji.
Sudbina Eve Šegarić također je tužna. U Drugome svjetskom ratu ubili su joj dvojicu braće. Tijekom zločinačkoga pokolja u Škabrnji, 18. studenog 1991., ubili su joj supruga Vicu i tri sina: Miljenka, Budu i Ivicu. Zločinačka ruka agresora umorila je njezina šogora Krstu, njegovu ženu Lucu i nećaka Marka.
Majke ubijenih i nestalih hrvatskih branitelja žive svoje živote: skromno, neupadljivo, nenametljivo sa suzom u oku, grčom u želucu i stiskom u grlu. Nose svoju crninu ponosno, dostojanstveno, hrabro i tiho. Dan im završava i počinje mišlju na najmilije. One koje su sahranile svoje najmilije odlaze na groblje, pale svijeću i „razgovaraju“ sa svojima. One koje nemaju groba i spomena odlaze na spomen obilježje nestalim i poginulim s nadom da će ipak naći posmrtne ostatke i dostojno sahraniti svoje najmilije.
Slika 4. Spomen-ploča u krugu Veleprometa (mj)
Udruge za traženje zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila
Dvadeset sedam godina tuge i nade da će se konačno otkriti istina, otkriti tužna sudbina i izvršiti dostojna sahrana sina, brata, oca ili člana obitelji. Mnoge majke nisu dočekale, a one koje čekaju istinu gube nadu jer je bezosjećajnost okoline i svijeta neizmjerna i ne žele im pomoći da nađu svoj mir.
Prva udruga za traženje zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila nastala je u Vinkovcima 12. listopada 1992., udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja „Hrvatska majka” Vinkovci. Udruga je na početku tražila 120 nestalih, sada traži još 33 osobe. Poslije su osnovane i druge udruge koje su formirale Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja (SUOZNHB)
Članice SUOZNHB su:
- UDRUGA ZATOČENIH I NESTALIH HRVATSKIH BRANITELJA “HRVATSKA MAJKA”, VINKOVCI
- UDRUGA RODITELJA I OBITELJI ZAROBLJENIH I NASILNO ODVEDENIH HRVATSKIH BRANITELJA “VUKOVARSKE MAJKE”, ZAGREB
- UDRUGA OBITELJI NESTALIH I NASILNO ODVEDENIH BRANITELJA DOMOVINSKOG RATA OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE, OSIJEK
- UDRUGA OBITELJI ZATOČENIH I NESTALIH HRVATSKIH BRANITELJA VARAŽDINSKE ŽUPANIJE, LUŽAN BIŠKUPEČKI
- UDRUGA OBITELJI ZATOČENIH I NESTALIH HRVATSKIH BRANITELJA “HRVATSKI FENIKS”, ZAGREB
- UDRUGA OBITELJI ZATOČENIH I NESTALIH HRVATSKIH BRANITELJA MEĐIMURSKE ŽUPANIJE, ČAKOVEC
Na prostoru Vukovarsko-srijemske županije do sada su pronađene 54 masovne grobnice, ekshumirano je 2.076 posmrtnih ostataka; od toga je identificirano 1.864. Nažalost, još uvijek se traga za 403 nestale osobe.
Republika Hrvatska putem Ministarstva hrvatskih branitelja (Uprave za zatočene i nestale) još uvijek traga za 1.509 nestalih osoba te 414 smrtno stradalih osoba za koje je nepoznato mjesto ukopa, što ukupno čini 1923 neriješene sudbine iz Domovinskoga rata.
Potrage za nestalim ne napreduju jer srpska strana ne želi dati podatke, informacije o ubijenima, nestalima iako ih imaju. Susjedi Srbi, svjedoci i počinitelji, ne žele otkriti istinu, ne žele otkriti gdje su posmrtni ostatci ubijenih, nestalih, iako to mogu napraviti anonimno…
Vlasti Srbije ne žele vratiti medicinsku dokumentaciju vukovarske bolnice, ne žele priznati zločine u koncentracijskim logorima, ne žele otkriti gdje su grobnice, gdje su premjestili posmrtne ostatke. Oni imaju protokole nestalih, ali ne žele ih dati, a hrvatska vlast na tome ne inzistira dovoljno. Srbija hoće ući u EU prikrivajući i opravdavajući počinje zločine, hoće usporediti sporadične zločine s hrvatske strane sa svojim sustavnim zločinom.
Ne zaboravimo hrvatsku tragediju i patnju hrvatskih majki.
„Kako majka pati i kako majku boli, samo majka može znati.“( Kata Šoljić)
