Dr. Zdenka Čorkalo: “Čovjek stvori hrđu, hrđa stvori čovjeka”
U novom, dograđenom dijelu naše bolnice, bolesničke sobe su prozračne, u svakoj su dvije postelje i svaka ima izlaz na balkon. Namjera graditelja je bila dobra ali su bolesti bez milosti povećavale potrebu smještaja, pa bi se, među te dvije postelje često uguralo i treću, tako je,malo po malo, stanje u sobama postalo kao i prije obnavljanja i dogradnje. Najteži bolesnici se nisu žalili, njima do toga nije ni bilo, život im je ležao u postelji od ljekovitih ruku i riječi koje su pomicale ljudske granice prema ozdravljenju. Zna se da bolesniku sunce ulazi na vrata i uvijek zalazi njihovim zatvaranjem.
Nedjelja je, putem do bolnice mislim o jutrošnjoj propovjedi mladog svećenika koji je, gledajući pred sobom ljude na koljenima, pune molitve, skrušenosti i predanja, na kraju jednostavno poručio: “Čekam te vani. Tamo su megdani“.
Čim sam stupila nogom na odjel dovode bolesnicu koja ide sutra na zahtjevnu operaciju tumora u glavi. Žena ima pedeset godina, izgledom i ponašanjem je blaga, mirna, smjerna. Skoro temeljito upoznata što joj je, gdje se teška bolest proširila, o čemu ovise tehničke mogućnosti operacije, koje su poznate a koje nepoznate i neželjene komplikacije.Da nisam to što jesam, gledajući i slušajući njezinu razložnost, moglo bi me zanijeti kako je u nje sve riješeno bez brige, straha i bez sumnji, i kako ona priprema mene a ne ja nju. Sigurnost se samo malo zaljuljala kad je zamolila odgodu operacije za jedan dan. Treba joj nekoliko jutarnjih sati radnog dana, a to je sutra. Nisam pitala o razlozima ništa,a ni ona nije bila razgovorljiva o toj temi. Pristajem, založit ću se, govorim joj kako o operaciji ne odlučujem samo ja, moram reći kirurgu – operateru da za odgađanje nisu u pitanju medicinski razlozi. Na to žena živahno doda: „Ne, nisu medicinski razlozi, ali ću ja poslije toga biti zdravija.“
Operacija je prošla dobro, samo je nalaz bio lošiji nego smo očekivali. Na čuđenje medicinskog i nemedicinskog bolničkog osoblja, žena se poslije operacije ponašala kao kuharica u luksuznom restoranu, ni traga pitanjima o operaciji, kemoterapiji, zračenju, dodatnim mukama, planovima u drugoj liniji obrane. Ništa. Na odjelu se najviše propitkivalo mene kako je moguća njezina nezainteresiranost, a ja sam svjedokom da je žena znala gdje je i zbog čega. Nisam se upuštala u pogađanja, pitanje je što se dogodilo onog radnog jutra kad je tražila na kratko odgodu operacije?
Nakon jednog tjedna izgubila sam ju iz vida. Samo ponekad, u svojim danonoćnim posustajanjima, pred očima bi mi se ukazalo njezino lice, kao ptica u preletu. A onda sam, na bolničku adresu od nje dobila pošiljku u veličini male bilježnice. Bila sam sigurna da je to njezina medicinska dokumentacija skupljena na jednom mjestu i da se zabunila pa ju je poslala meni umjesto nekomu drugomu. Ali, ne, nije se zabunila. Stranice napisane lijepim, čitkim rukopisom, kao dugo pismo upućeno prijatelju. „Draga doktorice! Sad kad je sve na svomu mjestu, sad vam želim opisati što se dogodilo prije i poslije operacije. Najprije o onima čija sam. Roditelji imaju nas petero djece, ja sam prvo i jedino žensko dijete, ostalo su moja četiri brata. Svi smo visoko obrazovani. Udata sam, oni oženjeni, jedino sam ja bez djece. Moj otac je imao mlađeg brata, našeg ljubljenog strica. On je živio daleko od nas, u velikom gradu, a mi u malom mjestu. Stric je dolazio ljeti u našu kuću uz more jer je to bila i kuća njihovih pokojnih roditelja. Ne znam kako i kada se dogodilo da je sve djedovo i bakino prešlo u vlasništvo moga oca. Tijekom naših studija su se prorijedili susreti sa stricem i njegovim sinovima. On nije dolazio ni u mjesto a kamoli k nama, ni u staru ni u našu novu kuću. Po selu se šuškalo da su ga neki ipak vidjeli kako u malom brodu, s mora, dugo gleda prema kući u kojoj je rođen. Ne znam je li to bila istina, nismo se usudili pitati ni oca ni majku. Otac je bio škrt, on je to zvao štedljivošću. Gdje god je mogao nešto naplatiti naplatio bi. Govorili bi mu u šali da bi on i mravu naplatio prolaz. Njemu je to bilo duhovito, a nama slankasto i gorko.Hvalio se pred nama da smo mi uzorna, bogata obitelj, sve stečeno radom, njegovom domišljatošću. Osim toga, svojatao je Boga, bio je uvjeren da je naš Bog na našoj strani! Što to znači nismo razgovarali nikada. Kao majstor za motore, znao je svaki tjedan nekomu popravljati isti kvar, a ne uputiti osobu u nekoga drugoga, po drugo rješenje. U našu „gospodsku“kuću nije dolazio nitko iz mjesta. A majka? Imali smo dobru susjedu koja je iz obližnjeg gradića dolazila vikendom. Susjeda je voljela cvijeće, sve je oko kuće i po prozorima mirisalo i cvjetalo. Kad nije mogla doći a velika vrućina bi popila vodu iz cvjetnih zasada, molila je moju majku da baci koju kap vode žednom cvijeću, bez toga će propasti. Majka je poneki put zalila a više puta ne bi ni povirila, ne bi se ni sjetila. Odnedavno u kućici do nas ništa ne cvate ali se sve zeleni. Pitala sam majku što se događa. Dobra starica više ne sadi cvijeće nego je na svim mjestima posadila jagode. Sada je problem sa zalijevanjem riješen. Ako nje nema moja majka od svega posla – najprije zalije jagode.
Stric je naglo, teško obolio. Prije prve operacije govorilo se u kući da bi ga trebali posjetiti. Ja sam išla a i netko od braće. Otac i majka nisu. Njihovo je mišljenje bilo neka je smrtno bolestan, neka je sve kako je, nema se tu što reći! Moja strina je po poznatima poručivala da mu ne dolaze soliti rane dok mu je još svijest očuvana. Kad je stric umro, svi smo bili na okupu, samo se otac negdje izgubio oko groblja. Ne znam iz kojih razloga ali je nakon nekoliko nedjelja iza pogreba, otac skupio nas djecu i pročitao nam svoju oporuku. U njoj postajemo nasljednici onoga što nam je ostavio – odmah, a ne poslije njegove smrti, kako je uobičajeno. Ja sam dobila staru, skoro ruševnu kuću uz more, od pokojnih djeda i bake, koja je po svim pravilima trebala pripasti našem dragom stricu, još za života. Najbrže što se moglo uknjižila sam se na svoj dio, da se ocu ne prevrne pamet pa promijeni odluku. Ljudi su se u nevjerici pitali kako to da je mene dopala ruševina. A onda bi blago, takozvano suosjećajno dodali da mi ni ne treba drugo kad nemamo djece. „Vazda je gomila – kosti lomila“ rekla bi naša susjeda, ona od jagoda. Na, sada ruševnoj kući, koju su teškom mukom gradili djed i baka, ostao je božji blagoslov. Moj muž je vodio građevinske radove u obnovi. Išlo je prema našoj zamisli: kuću i okućnicu, prilaz moru, u kojem je djed čistio ribu a baka prala odjeću od polja kad nije bilo vode, treba dovesti u stanje kakvo je bilo dok su oni u njoj živjeli. Nakon završenih radova, okrenula se ploča, izronila je priča kako sam ja mudrica i kako sam u podjeli imanja najbolje prošla! Onda je iznenada otkrivena ova moja bolest. Nije se imalo vremena čekati a morala sam čekati da oba stričeva sina dođu s navigacije. U pola radnog dana, ono kad smo odgodili operaciju, oni su došli i u bilježnika smo ovjerili moj darovni ugovor, utvrdili njihovo vlasništvo odmah. Zasluženo im se vraća što je njihovom ocu uzeto.Da sam na operaciji i umrla ne bih umrla nesretna kao što je živio i umro moj dobri stric. Oprostite doktorice, tada vam nisam mogla ispričati sve ovo. Nisam se usudila. Umirala sam od straha da mi ne pobjegne vrijeme i sruši plan, da ne ću uspjeti odgoditi operaciju, pa ako se poslije operacije možda ne probudim ili ne budem uračunljiva za sudske stvari, sve me je mučilo. Hvala Bogu i svima vama, dobro je rješeno.“
Pogledala sam odjelni raspored kemoterapija, morala sam, radi sebe,još jednom vidjeti tu neobičnu ženu. Našla sam ju kao živo, sitno klupko smotano u prevelikoj postelji. Gledala sam u njezino milo lice kao da ga prvi put vidim. Na licu su se staklile, svjetlucale sretne oči. Te dobrote iz očiju bio je pun zrak. Upali obrazi nisu upali u bezdan nego u osmijeh. A prave, zdrave riječi, obješene na sve bolesnike oko nje, nisu htjele iz prostorije, nego su se tiskale da ih baš u toj sobi stane što više.Nisam se obazirala da je bez kose. Nisam vidjela izbodene, mršave ruke u modricama, nisam tumačila njezino plitko i otežano disanje, nisam se zaustavila na boji njenog lica koje se nije razlikovalo od bjeline plahte, samo sam mislila kako je po tko zna koji put jedna velika rana previla moju malu. I samo sam mislila kako je „čovjek stvorio hrđu, a hrđa stvorila čovjeka“. Ovu, hrabru ženu.
Zdenka Čorkalo