HRVATSKA BAŠTINA – Hrvatski narodni preporod
Slika 1. Spomen-ploča na Narodnom domu (MJ)
Hrvatski narodni preporod naziv je za nacionalno-politički i kulturni pokret koji se u prvoj polovici 19. stoljeća, pod utjecajem prosvjetiteljstva i romantizma, ali i sličnih pokreta u drugim zemljama Habsburške Monarhije (npr. češki narodni preporod, slovački narodni preporod, mađarski politički i kulturni preporod), razvio na području Hrvatske. Hrvatski narodni preporod naziva se i ilirski pokret. Razlikuje se pripremno razdoblje od 1790. do 1834. te razdoblje ilirskog pokreta od 1835. do 1848. Tijekom ilirskog pokreta bilo je zabranjeno ilirsko ime od 1843. do 1845. Od 1845. bilo je dopušteno samo u književnosti dok u politici nije bila dopuštena uporaba ilirskog imena pa je umjesto naziva ilirski korišten naziv narodni.
Začetnici ilirskog preporoda bili su mladi intelektualci (imali su oko 25 godina) koji su za cilj postavili: ujedinjenje svih hrvatskih zemalja koje su bile podijeljene između Austrije, Ugarske i Mletačke Republike, buđenje nacionalne svijesti te službena uporaba hrvatskoga jezika umjesto latinskog, njemačkog ili madžarskog. Najpoznatiji zastupnici pokreta bili su: Ljudevit Gaj, Dragutin Rakovac, Ljudevit Vukotinović, Dimitrije Demeter, Stanko Vraz, grof Janko Drašković (zastupao je ilirce u Saboru) i drugi.
“Preporoditelji” su izabrali ilirsko ime jer se smatralo da su svi Slaveni potekli od Ilira, zatim se ilirskim imenom htjelo postići zajedništvo, premostiti jezične, vjerske i pokrajinske razlike.
Slika 2. Bista Ljudevita Gaja u Zagrebu (MJ)
Početak ilirskog preporoda bio je obilježen izlaženjem preporodnih glasila Novina horvatskih i Danice. Do 1848. pokret je ostvario svoju osnovnu zadaću integriranja širih društvenih slojeva u hrvatsku naciju i dao poticaje za osnivanje institucija potrebnih društvu na prijelazu iz feudalnih odnosa u kapitalističke te iz staleškoga društva u građansko društvo.
Ljudevit Gaj dvama važnim djelima: knjižicom Kratka Osnova horvatskog-slavenskog pravopisanja (1830. godine), raspravom Pravopisz (otisnutom u Danici 1835. godine) daje smjernice.
Književni časopis Danica u početku objavljuje štokavske i kajkavske književne tekstove, poslije samo štokavske. U Danici je tiskana i Horvatska domovina Antuna Mihanovića (“Lepa naša domovino, oj junačka zemljo mila, stare slave dedovino, da bi vazda čestna bila.”).
Slika 3. Spomenik Vatroslavu Lisinskom u Zagrebu (MJ)
Na zasjedanju Hrvatskog sabora u mjesecu studenom 1832. godine general Juraj Rukavina od Vidovgrada oglasio se na hrvatskom jeziku. To je bio prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru. Hrvatski povjesničar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski je u Saboru progovorio hrvatskim jezikom, 1843. godine. Hrvatski jezik postao je službeni u Saboru od 23. listopada 1847.
Društveno-političke prilike u prvoj polovici 19. stoljeća
Hrvatski krajevi bili su unutar Austro-Ugarske Monarhije. Pod austrijskom upravom bila je Vojna krajina, Dalmacija i Istra, a pod Ugarskom upravom bila je Banska Hrvatska (Hrvatska i Slavonija). Austrija je provodila germanizaciju na područjima pod njenom upravom, a Mađarska mađarizaciju u područjima pod njezinom upravom. Austrija i Mađarska bile su protiv ujedinjenja Banske Hrvatske s Dalmacijom i Istrom.
Marija Terezija (1740.-1780.) provodila je reforme države, centralizaciju. U Beču je osnovan “Theresianum”, u kome su se školovali mladi plemići, djeca ugarskih i hrvatskih plemića. Car i kralj Josip II. 1784. godine proglašava zakon o postupnom zamjenjivanju latinskog jezika njemačkim u zemljama Krune sv. Stjepana. Zakon je povučen 1790. godine (po smrti Josipa II.). Nakon što je u zajedničkom saboru (hrvatsko-mađarskom) 1791. godine donesen zaključak da se tuđi jezik ne smije uvoditi kao službeni, ali će se mađarski jezik odmah uvesti u gimnazije i na sveučilište, na zasjedanju koje je počelo 7. lipnja 1791. godine nacionalni Hrvatski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskog jezika u hrvatske osnovne i srednje škole kao neobvezatnog predmeta. Bio je to početak sve očitije mađarizacije. U Hrvatsku stižu učitelji mađarskog jezika, izdana je gramatika mađarskog jezika na kajkavskom narječju, koju su studenti spalili na Katarinskom trgu u Zagrebu.
Kao posljedica habsburškog apsolutizma nastalo je zbližavanje Hrvata s Mađarima, a Hrvatski je sabor 1790. godine zaključio da će hrvatske i slavonske županije djelovati po nalozima ugarske vlade tj. Ugarskog namjesničkog vijeća sve dok se čitavo Hrvatsko kraljevstvo ne oslobodi od vlasti Venecije i Osmanlija. Tako je pred opasnošću od habsburškog apsolutizma hrvatsko plemstvo izvršnu vlast dalo Mađarima, što se kasnije pokazalo pogrešnim.
Raspadom Mletačke Republike 1797. godine Mletačka Dalmacija pripala je Austriji. Hrvati iz Dalmacije željeli su sjedinjenje s Hrvatskom, ali car to nije htio pa je suzbijao to traženje svim sredstvima. U Istri i Dalmaciji austrijske vlasti poticale su jačanje utjecaja talijanskog jezika koji je ujedno bio i službenim jezikom.
Godine 1805. odlukom Sabora u Požunu mađarski jezik postaje službenim jezikom (u ugarskim uredima). Od 1827. godine odlukom Sabora u Hrvatskoj on postaje obvezatnim nastavnim predmetom u višim školama: jer da mladež inače ne bi mogla naći namještenja u zajedničkim uredima. Nacionalno osviješteni hrvatski intelektualci suprostavljaju se mađarizaciji i bore se za očuvanje hrvatskog jezika. Hrvatski intelektualci bore se za očuvanje hrvatskog identiteta. Kako je jezik bitna odrednica nacionalnog identiteta, svoju su borbu usmjerili na očuvanje hrvatskog jezika. Na taj način ulaze u obzor europskog romantizma koji podiže kult nacionalnom jeziku i nacionalnoj kulturnoj baštini.
Biskup Vrhovac borio se za ujedinjenje hrvatskih zemalja i uvođenje hrvatskog jezika kao službenog. U borbi protiv mađarizacije i germanizacije osnovao je 1794. u Zagrebu tiskaru za tiskanje “ilirskih” knjiga.
Hrvatsko domoljubno plemstvo i hrvatski intelektualci borili su se protiv bečkog apsolutizma i centralizma pa su se priklonili mađarskom plemstvu te mu prepustili dio svojih autonomnih poslova u banskoj Hrvatskoj. Mađarsko plemstvo težilo je da Hrvatska postane integralni dio Ugarske (Mađari su u Požunu 1839. godine tražili pripojenje Slavonije Ugarskoj, što je Beč odbio). Nažalost, jedan dio hrvatskoga plemstva bio je popustljivo pred naletima mađarizacije. U tim okolnostima nastaje otpor protiv austrijskog apsolutizma i ugarskog imperijalizma; rađa se ilirski (kasnije narodni) preporod.
Hrvatski narodni preporod od 1835. do 1948. imao je središte u sjevernoj Hrvatskoj, ali je poslije obuhvatio i druge hrvatske prostore (Dalmaciju). Cilj pokreta bio je ujedinjenje hrvatskih krajeva (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije), podizanje nacionalne svijesti i uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u Hrvatskoj. U skladu s prosvjetiteljskim duhom koji se širio Europom željelo se osnovati nacionalne kulturne i obrazovne institucije (narodne knjižnice, muzeje i sveučilište). Također, željelo se standardizirasti hrvatski jezik (tri narječja: kajkavski, štokavski i čakavski).
Na društveno-političkom i gospodarskom planu težilo se reformi feudalnog sustava, industrijalizaciji, unaprjeđivanje poljoprivrede, trgovine, prometa i manufakturne proizvodnje.
Preteče narodnog pokreta bili su: biskup Maksimilijan Vrhovac (pozvao je 1813. godine svećenstvo svoje dijeceze da prikuplja hrvatsko narodno blago), Antun Mihanović (koji je 1815. izdao brošuru Reč domovini o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku), karlovački građanin Juraj Šporer (tražio je 1818. dopuštenje za izdavanje novina pod imenom Oglasnik ilirski), Pavao Štoos (Kip domovine vu početku leta 1831.), Ivan Derkos (1832. je u spisu Genius patriae pisao o prosvjetiteljstvu), Josip Kušević (napisao je 1830. godine knjižicu De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae u kojoj na temelju isprava dokazuje poseban državnopravni položaj Hrvatske od narodnih vladara, preko Pacte convente do danas), i drugi.
Narodni (ilirski) preporod
Na čelu naraštaja mladih intelektualaca bio je Ljudevit Gaj koji se vratio sa studija u Grazu i Pešti te početkom 1832. započeo s organiziranim djelovanjem. U knjižici Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja Gaj iznio zamisao (1830.) o jedinstvenom književnom jeziku. U doba narodnog preporoda u središnjoj Hrvatskoj koristilo se kajkavsko i štokavsko narječje. Preporoditelji (ilirci) prihvatili su štokavsko narječje kao zajedničko narodnom jeziku Hrvata i dijela južnih Slavena (ilirski jezik). Pod ilirskim imenom željeli su okupiti ponajprije sve Hrvate, a zatim ostale južne Slavene. Bojeći se pokrajinskoga partikularizma, preporoditelji su držali da će preko ilirskog imena lakše provesti književno jedinstvo. Podlogu za ilirsko ime našli su u davnome shvaćanju prema kojem južni Slaveni potječu od starih Ilira. Grof Janko Drašković je 1832. izdao spis Disertacija u kojem je bio program preporodnog pokreta. Drašković je odabrao štokavštinu kao najraširenije narječje. Disertacija je tiskana u Karlovcu na štokavskome narječju i prvi je hrvatski politički spis napisan hrvatskim jezikom.
Godine 1835. Ljudevit Gaj dobija dopuštenje za izdavanje političkog glasila Novine horvatske s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Do 1836. novine su izlazile na kajkavskom narječju kako bi se afirmirale u kajkavskoj sredini u civilnoj Hrvatskoj, a zatim na štokavskome narječju. Bio je prihvaćen novi pravopis i u ime narodnog jedinstva privremeno je bilo uzeto ilirsko ime, pa su i novine bile preimenovane u Ilirske narodne novine, a prilog u Danica ilirska (1836.). Ljudevit Gaj počelo je novo razdoblje u političkom i kulturnom životu Hrvata. Uvođenjem novoga pravopisa prevladani su dotadašnji partikularizmi pa je jačala i svijest o zajedništvu Hrvata.
Slika 4. i 5. Spomen-ploča u Mirogojskim arkadama (MJ)
Osnivanje političkih stranaka
Svojom nacionalnom idejom i samosviješću preporodni je pokret postavio čvrstu zapreku mađarskom nacionalizmu. Zbog toga je, na poticaj iz Ugarske, osnovana 1841. Horvatsko-vugerska stranka. Njezin je program bio Hrvatsku u državnopravnim odnosima što čvršće povezati s Ugarskom. Glavni je oslonac stranka imala u dijelu domaćega, mađaronskoga plemstva koje se zalagalo za očuvanje plemićkih povlastica, uvođenje mađarskog jezika kao službenoga u Hrvatskoj te za zabranu ilirskog imena.
Političko organiziranje pristaša Ugarske ponukalo je ilirce na osnivanje vlastite stranke. Tako je 1841. osnovana Ilirska stranka. Pokret je završio u političkoj borbi, a o njezinu je ishodu ovisila sudbina svih postignuća ilirskog pokreta: od novina i književnog jezika do otpora protiv mađarizacije i težnje za ujedinjenjem svih hrvatskih zemalja. Poprištem žestokih sučeljavanja postale su županijske skupštine i Sabor. Ilirci su bili svjesni da bi pobjeda mađarona u Saboru odlučila sudbinu pokreta.
Ilirska stranka je na izborima za Sabor 1841. odnijela pobjedu u Varaždinskoj i Križevačkoj županiji, a 1842. u Zagrebačkoj županiji. Mađaroni su klevetali i optužili Ilirce da žele osnovati ilirsku državu izvan Habzburške Monarhije pa je bečki dvor zabranio uporabu ilirskog imena i simbola (11. siječnja 1843.). Ilirsko ime zamijenjeno je hrvatskim jer se pokret ograničio na hrvatsko etničko područje (Slovenci i Srbi nisu prihvatili ideje ilirskog pokreta). Unatoč velikom otporima ilirski pokret je postigao rezultate, pokrenuo hrvatski narod u obrani svog identiteta.
Pobjeda Ilirske stranke (1841./1842.) dovela je do političkih napetosti i ponavljanja izbora 1845. jer se mađaroni nisu mirili s porazom. Na ponovljenim izborima mađaroni su pobijedili, nastale su nove političke napetosti koje su dovele do krvoprolića, poznatim pod nazivom Srpanjske žrtve. Na pripremama skupštine zagrebačke županije 1845. godine krivotvoreni su potpisi, kako bi bilo više mađarona, a manje narodnjaka. Kraljevom naredbom popis plemića za skupštinu napravljen je prema onim iz 1835. godine, što je također išlo na ruku mađaronima. Skupština je počela s radom 28. Srpnja. Dan kasnije, 29. srpnja 1845., na Trgu svetog Marka u Zagrebu oko 19 sati časnik je ranio Mirka Bogovića, potom su vojnici zapucali na zapovijed pukovnika. Poginulo je 13 ljudi te ranjeno njih 27.
Slika 6. Spomenik Srpanjskim žrtvama na Mirogoju (MJ)
Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji
Dalmacija je bila pod izravnom upravom Austrije koja ju je podredila svojim političkim, gospodarskim i starateškim interesima. Austrija je bila protiv ujedinjenja hrvatskih zemalja (Dalmacije i Banske Hrvatske). U Dalmaciji je talijanski jezik bio zadržan kao službeni i nastavni. Dalmacija je bila organizirana kao zasebno gospodarsko i carinsko područje, uključeno u postojeći austrijski sustav.
Ljudevit Gaja je 1841. putovao po Dalmaciji i širio ideju narodnog (ilirskog) preporoda. Isticali su se pristalice ilirizma u Dubrovniku i Zadru. U Zadru je dr. Ante Kuzmanić pokrenuo list Zora dalmatinska (1844.). Ante Kuzmanić se nije slagao s Gajem po pitanju standardnog hrvatskog jezika. Narodnjaci su pobijedili u dalmatinskim gradovima. Pobjedom Narodne stranke na općinskim izborima u Splitu 1882. završeno je preporodno razdoblje u Dalmaciji.
Rezultati Narodnog preporoda
Pokretanjem “Novina” i kulturnog priloga “Danice” javni život u Banskoj Hrvatskoj je naglo počeo dobivati nacionalno obilježje koje se od mladog naraštaja brzo širilo na srednje i sitno plemstvo, mlađe svećenstvo te obrazovanu mladež. Hrvatsko plemstvo je mađarskoj suprotstavilo vlastitu nacionalnu ideju. Hrvatski sabor je 1836. donio zaključak o osnivanju Društva za njegovanje nacionalne kulture, a 1840. o osnivanju katedre za narodni jezik na Zagrebačkoj akademiji te uvođenje narodnog jezika u sve gimnazije. Katedra je, doduše, bila osnovana tek 1846. godine, kada je dobila kraljevu potvrdu.
Tijekom hrvatskog narodnog preporoda najpoznatiji književnici bili su: Dimitrije Demeter, Ivan Kukuljević Sakcinski, Stanko Vraz, Antun Mihanović, Petar Preradović, Dragutin Rakovac, Ivan Mažuranić, Matija Mažuranić, Antun Nemčić, Ljudevit Vukotinović, Ljudevit Gaj itd. Među ženama posebno se isticala književnica Dragojla Jarnević koja je 1843. godine objavila knjigu pripovijesti Domorodne poviesti.
U glazbi se isticao Vatroslav Lisinski koji je 1846. godine skladao prvu hrvatsku operu “Ljubav i zloba”. Od slikara je bio najpoznatiji Vjekoslav Karas kojeg se smatra prvim hrvatskim akademski obrazovanim slikarem.
Najveći organizacijski uspjeh preporoda bio je u otvaranju narodnih čitaonica jer su one postale žarište narodnog pokreta. Prve preporodne čitaonice osnovane su 1838. u Zagrebu, Varaždinu, Karlovcu i Križevcima. Pri zagrebačkoj čitaonici je 1842. bio osnovan fond za objavljivanje knjiga Matica ilirska (kasnija Matica hrvatska) koja je samostalna ustanova postala 1847. godine. Kasnije je došlo do osnivanja i drugih nacionalnih ustanova: Hrvatskog-slavonskog gospodarskog društva (1841.), Prve hrvatske štedionice (1846.), Narodnog kazališta (1841.), Narodnog muzeja i Narodnog doma.
Standardni jezik zasnovan na štokavštini postao je hrvatskim standardnim jezikom. Daljnji rad na standardizaciji nastavljen je gramatikama Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića.
Hrvatski narodni preporod imao je odjeka i izvan Hrvatske: u Podunavlju, Subotici, Somboru i Baniji.
Iako se narodnim preporodom nije uspjelo ujediniti hrvatske zemlje (Bansku Hrvatsku i Dalmaciju) uspjelo se podići nacionalnu svijest u narodu; narod je postao jedinstveniji i stvoreni su temelji za daljnju tešku borbu. Godine 1849. Franjo Josip I. uvodi oktroirani ustav, prestaje izlaziti Danica te nastaje novi val germanizacije i mađarizacije pa se nastavlja borba domoljubnih Hrvati.
Izvori: Ravlić, Jakša (1965.). Hrvatski narodni preporod: Ilirska knjiga: (Priredio: Jakša Ravlić): I-II., Zora, Matica hrvatska
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
