Slika 1. Zvončari (MJ)

Zvončari su skupina muškaraca zaogrnuti životinjskim krznom, naopako okrenutom ovčjom kožom te sa zvonom ili zvonima oko pasa. Po zvonima su prozvani zvončari. Kreću se na različite načine i zvone. Na glavi često imaju crne maske, a na sebi majice s mornarskim prugicama.

Svako mjesto Kastavštine ima svoju skupinu zvončara koji ima svoja obilježja i običaje. Zvončari imaju jako dugu tradiciju, ali se više zna o njima zadnjih 150 godina. Do promjene u maskama među zvončarima manjih mjesta došlo je kad je jedan dio teritorija današnje Hrvatske pripao Italiji, a drugi Kraljevini SHS (Rapalskim ugovorom 1920.). Onaj dio koji je bio pod Italijom zabranjivao je maske. Stoga su zvončari (zapadni zvončari) svoje maske zamijenili šeširima, tzv. klobucima. Imaju više manjih zvona oko pojasa, lice im je otkriveno i na glavi nose klobuk sa zelenilom i papirnatim raznobojnim cvijećem (krabujosnica), dok istočni zvončari nose velike (teriomorfne) maske i jedno veliko zvono.

Slika 2. Zvončari (MJ)

Halubajski zvončari:

„Zagrnuti su ovčjim kožama i velikim zvonom na donjem dijelu leđa. Na glavi imaju posebno stilizirane maske – čudne životinjske glave s crvenim isplaženim jezikom i rogovima. Odjeveni su u bijele hlače i mornarske majice kratkih rukava. U rukama imaju baltu ili bačuku – stilizirani buzdovan. U vrijeme poklada, bez obzira na vremenske prilike, obilaze u velikoj grupi sela svoga zavičaja prema davno utvrđenom rasporedu.“ (www.halubajski-zvoncari.com).

Halubje je dio Kastavštine u okolici Rijeke čiji zvončari drže višestoljetnu tradiciju. Ova se tradicija veže uz pradavne običaje tjeranja zime i iščekivanja proljeća, a veže se i uz protjerivanje Turaka i Tatara koji su napadali to područje.

Danas halubajski zvončari umjesto opanaka na nogama nose visoke teške cipele. O pojasu im visi veliko zvono od devet ili deset litara vezano debelim konopom, a maske su veće od onih nekadašnjih. Strašnijeg su izgleda, većih ovnovskih ili volovskih rogova, čak je i isplaženi jezik teži i crveniji.

Slika 3. Zvončari (MJ)

Svaki je zvončar kreator svoje zoomorfne maske; ona je isključivo njegova, unikatna rukotvorina. U gomili se jedino po njoj može prepoznati. Za njihovu je izradu potrebno mnogo vremena i zanatskog umijeća. Maske imaju od osam do dvanaest kilograma. Od čelične žice pravi se kostur maske, na nju se lijepi karton i šije ovčja, kravlja ili veprova koža. Zubi su od gipsa, oči od kože ili od spužve.

Rukavački zvončari

Rukavački zvončari jedni su od najstarijih i ujedno najpoštovanijih zvončarskih skupina s područja Kastavštine. Njihov značaj i doprinos za mesopusnu kulturu od neopisive su važnosti kako za samo mjesto Rukavac tako i za cijeli kraj.

Rješenjem Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske utvrđeno je da Zvončari – godišnji pokladni ophod na području Kastavštine –  imaju svojstvo kulturnoga dobra.

2009. godine UNESCO je na svoju listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara uvrstio „Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva“.

Brežanski zvončari, Brgujski zvončari, Halubajski zvončari, Mučićevi zvončari, Munski zvončari, Rukavački zvončari, Zvonećanski zvončari, Žejanski zvončari, Zvončari Frlanije, Zvončari Vlahovogega Brega i Zvončari Korenskega upisani su na UNESCO-ovu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine svijeta 2009. godine.

Slika 4. Zvončari (MJ)

Zvončari Kastavštine svjedoče o nekadašnjim običajima istjerivanja zlih magijskih sila. Zvona im služe kao sredstvo za komunikaciju s nadnaravnim, a istodobno se njima stvarala buka za tjeranje zlih sila. U sukobljavanju sa zlim duhovima sudjelovali su odabrani snažni muškarci koji su nosili maske kako bi ostali zaštićeni. Maske su bile načinjene od izvrnute ovčje kože i imale su pera, a muškarci su u rukama držali štapove. Ophod zvončara polazi od vlastitog mjesta, obilazi susjedna i potom se opet vraća na mjesto početka ophoda i time se zatvaraju granice područja koje se zaštitilo. Zvončari na području Kastavštine dijele se na tri tipa prema kontinuitetu postojanja, današnjem izgledu i načinu kretanja (prema Lidiji Nikočević):

1. Zvončari s jednim velikim zvonom i zoomorfnom maskom na glavi (Halubajski zvončari, istočni dio Kastavštine)
2. Zvončari s cvjetnim oglavljima i trima zvonima (Brežanski, Brgujski, Frlanski, Mučićevi, Rukavački, Zvonejski te zvončari Korenskog i Vlahovog Brega)
3. Zvončari s oglavljima s raznobojnim papirnatim trakama i trima zvonima (Žejanski i Munski zvončari)

Skupine zvončara imaju 2 do 10 zvončara te 20 do 30 zvončara i više. Svima je zajedničko da su ogrnuti izvrnutom ovčjom kožom i da oko struka imaju privezana zvona, uglavnom tri, dok samo jedno, ali veliko zvono imaju danas zvončari Halubja (istočni dio Kastavštine). U svim grupama koje imaju tri zvona zvončari se ili međusobno sudaraju, skaču u vis (Brgujski zvončari) ili pak u paru nastoje uskladiti zvonjavu (Žejane, Mune). U ruci imaju kijaču, štap. Oglavlja su im posebno osebujna: kod većine grupa riječ je o šeširu na kojem su pričvršćene zimzelene grančice i papirnato cvijeće, a još se pamte i pera koja su se u prošlosti također umetala. Grupe iz Žejana i Muna imaju šešire s kojih se spušta slap raznobojnih papirnatih traka koje sežu gotovo do poda i padaju preko lica. Halubajski zvončari imaju zastrašujuće maske na glavi – oni su ostali pošteđeni zabrane nošenja maski u vrijeme kada su je ostali zvončari morali odbaciti jer su između dva rata njihova sela pripadala pograničnom dijelu Italije gdje se branilo nošenje maske.

Kreću se osobitim korakom koji je u mnogim selima lagano teturajući. Pri tome se međusobno sudaraju bokovima u određenom ritmu. Tijekom čitavog ophoda zadržavaju taj korak, povremeno se međusobno sudarajući. Kada stignu u središte sela ili u neku okućnicu, zvončari se postupno zbijaju formirajući koncentričnu kružnicu poput puževe kućice i potom se sasvim zbiju na kup, okrenu licima prema vani dalje intenzivno zvoneći. To je vrhunac njihovog dolaska, nakon kojeg im prilaze domaćini, nude i daruju pićem i jelom, specifičnim za pokladno razdoblje. Nakon kraćeg druženja, kreće se dalje jer tijekom ophoda treba prijeći desetak-petnaestak kilometara.

Uz zvončare, grupe sadrže i još neke obavezne likove poput „kapota“, vođe zvončarske grupe, ljudi koje nose bačvice s vinom za brzu okrjepu, čovjeka koji predvodi grupu noseći okićeno zimzeleno stabalce, itd. Osim lika vraga, Halubajski zvončari imaju lik medvjeda, koji stalno zbija nepodopštine i dva njegova čuvara koji ga ne uspijevaju kontrolirati. Ti, kao i neki drugi stalni likovi, i nerijetko su protagonisti prizora koji mogu biti prepoznati kao elementi folklornog teatra. Tih elemenata zasigurno ima tijekom posljednjeg dana poklada kada se pustu, lutki, sudi za sva nedjela u prošlog godini, nakon čega ga se zapali.

Pokladni period u Kastavštini započinje 17. siječnja i traje sve do Pepelnice. Pust prestaje na Pepelnicu, spaljivanjem pusta (pokladne lutke), nakon čega slijedi pusna večera za zvončare i njihove žene. Nedjeljama tijekom ovog perioda desetak zvončarskih grupa obilazi susjedna sela u velikom višekilometarskom krugu, uvijek ga zatvarajući vraćajući se u vlastito selo.

Uz ovaj običaj vezana su i specifična jela, rukotvorstvo (izrada maski, oglavlja, zvona), plesovi i različiti oblici društvenog ponašanja.

Ophod zvončara danas ima drugačije značenje. To je vrijeme plesa, posjeta i zabave, odnosno druženja i jačanja lokalnih zajednica. (Nikočević)

Slični običaji postoje ili su postojali i u mnogim drugim dijelovima Hrvatske: u Istri, u okolici Karlovca, Podravini, Međimurju, Slavoniji, sjeverojadranskim otocima, Zagori i drugdje. Sličnih običaja ima i u Europi (Austrija, Baskija, Bugarska, Grčka, Makedonija sjeverna Italija, Njemačka, Sardinija).

Sve te skupine “imaju zajedničko ishodište u vjerovanjima – tjeranju zlih sila zime, čuvanju stoke od uroka i zazivanju plodnosti”. Zvončari najavljuju uzmicanje zime pred Suncem, a njihove su maske spomenici proljeću – kako u Halubju tako i u drugim dijelovima sjevernog Jadrana, Hrvatske i Europe gdje postoje slične tradicije.

Filmovi o pokladnim običajima Kastavštine: “Žeji j’vavek” (režija: Ines Pletikos, scenarij: Lidija Nikočević, HRT 2000.) i “Ki more bit zvončar” (Redatelj Ivo Kuzmanić, scenaristi Aleksej Pavlovsky i Ivo Kuzmanić, HRT 2008.).

Izvori: Lidija Nikočević, “Zvončari i njihovi odjeci” ; Franjo Šepić-Bertin, “Zvončari, partenjaki, feštari, maškare”, Wikipedija  

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save