DA SE NE ZABORAVI: Pokušaj uvođenja izvanrednoga stanja u SFRJ-u 1991.
Slika 1. Demonstracije u Beogradu 1991. (9mart1-in4s.net, politika)
Srpski političari (Milošević, Jović) krajem siječnja 1991. tražili su uvođenje izvanrednoga stanja u Hrvatskoj, a poslije su zbog gubitka kontrole tražili da se izvanredno stanje uvede na području cijele Jugoslavije tako da oni svuda postave svoju marionetsku upravu. Nakon neuspjelog osvajanja Pakraca od srpskih terorista i velikih prosvjeda u Beogradu 9. ožujka 1991. srbijansko vodstvo zatražilo je uvođenje izvanrednog stanja pa je bila sazvana sjednica Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ 12. ožujka 1991. U sastavu Vrhovne komande bili su: Veljko Kadijević (general armije, savezni sekretar za obranu), BlagojeAdžić (general-pukovnik, načelnik štaba) Stane Brovet (admiral, zamjenik saveznog sekretara za obranu) i članovi Predsjedništva SFRJ: Borisav Jović (Srbija), Stjepan Mesić (Hrvatska), Janez Drnovšek (Slovenija), Bogić Bogićević (Bosna i Hercegovina), Nenad Bućin (Crna Gora), Jugoslav Kostić (Vojvodina) i Riza Sapunxhia (Kosovo i Metohija).
Treba spomenuti da su pripreme za nametanje srpske hegemonije preko Predsjedništva SFRJ bile odrađene i da su „jogurt revolucijom“ smijenjena rukovodstva u Vojvodini, Kosovu i Metohiji i Crnoj Gori te imenovani Miloševićevi kadrovi koji će glasovati prema njegovu naređenju . 9. ožujka 1991. bio je veliki prosvjed u Beogradu kojim se tražilo odstupanje Slobodana Miloševića. Borisav Jović održao je telefonsku sjednicu Predsjedništva o uporabi vojske za smirivanje stanja. JNA je tenkovima izišli na ulice Beograda i prekinula prosvjede. Borisav Jović je na prevaru dobio suglasnost članove Predsjedništva SFRJ, koju su oni kasnije povukli, pa su tenkovi vraćeni u kasarne. Nakon toga je Borisav Jović (u funkciji predsjedavajućega Predsjedništva SFRJ) javno preko televizije sazvao sjednicu Vrhovne komande s ciljem da Predsjedništvo SFRJ izglasa uvođenje izvanrednoga stanja koje je tražilo srbijansko rukovodstvo (Slobodan Milošević i Borisav Jović).
Sjednica Vrhovne komande započela je 12. ožujka 1991. Izvršen je silan pritisak da se izglasa uvođenje izvanrednoga stanja u cijeloj Jugoslaviji. Prijedlog nije dobio većinu (nisu bili kompletni) pa je sjednica nastavljena 14. ožujka. Kako opet nije bilo dovoljno glasova, sjednica je nastavljena i 15. ožujka 1991., ali nije bilo dovoljno glasova da se prijedlog usvoji pa nije uvedeno izvanredno stanje. Veljko Kadijević je tajno odletio u Moskvu na konzultacije u vezi uvođenja izvanrednoga stanja, ali mu je rečeno da sačeka smjenu Mihajla Gorbačova. Vojni vrh je u Rusiji pripremao vojni udar pa je sovjetski general Dmitri Jazov Kadijeviću preporučio da pričeks da vojska preuzme vlast u Rusiji. U velikoj tajnosti admiral Branko Mamula otišao je u London, a Blagoje Adžić u Pariz s ciljem obavještavanja, traženja prešutne podrške o namjeri JNA da izvrši vojni udar. SAD i zapadne zemlje bile su protiv uvođenja izvanrednoga stanja (vojne diktature). Nekompletno Predsjedništvo SFRJ nije donijelo odluku (12. ožujka 1991.) pa je nastavak (nova sjednica) zakazana za 14. ožujka kada se Predsjedništvo SFRJ kompletiralo. Tijekom pripreme za nastavak sjednice vođeni su mnogi razgovori, vršena uvjeravanja i prijetnje s ciljem da se izglasa uvođenje izvanrednoga stanja.
Budući da vodstvo JNA nije dobilo podršku u Moskvi, Londonu, Parizu, a Sjedinjene američke države bilesu protiv uvođenja izvanrednoga stanja (bile su za očuvanje Jugoslavije, ali ne i za vojni udar) Veljko Kadijević je tražio da o uvođenju izvanrednoga stanja odluči Predsjedništvo SFRJ. Na glasovanju 14. ožujka 1991. protiv uvođenja izvanrednog stanja glasali su: Bogić Bogićević (član SR BiH), Riza Sapunxhiu (član AP Kosova i Metohije), Stipe Mesić (član SR Hrvatske), Vasil Tupurkovski (član SR Makedonije) i Janez Drnovešek (član SR Slovenije).
Za odluku o uvođenju izvanrednoga stanja na člana Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine, Bogića Bogićevića, vršen je silan pritisak. Bogić Bogićević, Srbin iz Bosne i Hercegovine, časno se ponio i nije se dao nagovoriti da glasa mimo svoje savjesti. Budući da 14. ožujka 1991. nije izglasovano odobrenje za uvođenje izvanrednoga stanja, Veljko Kadijević članovima je Predsjedništva najavio nastavak sjednice za sljedeći dan (15. ožujka) kada se ponovno pokušalo pridobiti Bogića Bogićevića da glasa za odluku o uvođenju izvanrednoga stanja na području cijele Jugoslavije. Članovi Predsjedništva SFRJ ostali su pri prijašnjem stavu pa odluka o uvođenju izvanrednoga stanja nije dobila većinu glasova.
Bilo je više scenarija (JNA i vodstva Srbije) za uvođenje izvanrednog stanja, ali ni jedan nije bio pouzdan. Međunarodna zajednica željela je da se jugoslavenska kriza riješi politički, a ne vojno. S druge strane, JNA bez velikih priprema nije bila sposobna za učinkovitu vojnu kontrolu na razini cijele države. Budući da Predsjedništvo SFRJ nije dalo suglasnost za uvođenja izvanrednoga stanja, vodstvo JNA odustaje od državnoga udara. 17. ožujka Veljko Kadijević obavještava Slobodana Miloševića i Borisava Jovića da vojska ne će preuzeti odgovornost jer je njegov štab procijenio sljedeće posljedice na unutrašnjem i međunarodnom planu:
- Na unutrašnjem planu: sukob JNA s Teritorijalnom obranom i jedinicama republičke policije Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Bosne i Hercegovine te mogući ustanak Albanaca. Također ni opozicije u Srbiji ne će podržati JNA.
- Na međunarodnom planu slijedila je blokada granica SFRJ, zamrzavanje imovine, bankovnih računa, moguća vojna intervencija.
Sve navedeno bilo je realno osim vojne intervencije. Kasniji razvoj događaja pokazao je da je procjena KOS-a i štaba JNA bila točna. JNA nije bila sposobna, bez velikih priprema, iznenadno uvesti izvanredno stanje.
Borisav Jović i Slobodan Milošević tražili su da JNA uvede izvanredno stanje bez obzira na Predsjedništvo SFRJ. Optužili su Veljka Kadijevića da ih je izdao jer Kadijević nije htio da bez odluke Predsjedništva SFRJ uvede izvanredno stanje. Budući da su vodeće zemlje svijeta bile protiv vojne intervencije i da JNA nije bila spremna na izazove nakon uvođenja izvanrednoga stanja, vodstvo JNA odustalo je od preuzimanja odgovornosti za uvođenje takvoga stanja. Da su im okolnosti išle na ruku, oni bi uveli izvanredno stanje bez obzira na odluku Predsjedništva SFRJ.
Slobodan Milošević je dan nakon završetka sjednice, 16. ožujka 1991. javno kazao da Jugoslavije više nema i da on ne priznaje savezne organe i njihove odluke. Srbi su izvršili zamjenu nekih članova Predsjedništva, ali su 25. ožujka 1991. izjavili da više ne priznaju niti jednu odluku Predsjedništva SFRJ.
Glas Srbina Bogića Bogićevića bio je presudan pri glasovanju. On nije podlegao silnim pritiscima, ucjenama, obećanjima i nije dao svoj glas za uvođenje izvanrednoga stanja. Nakon neuspjeloga srbijanskog pokušaja uvođenja izvanrednog stanja Bogić Bogićević ostao je bez plaće kao član Predsjedništva SFRJ i nije radio nigdje godinu dana. Preživljavao je zahvaljujući prijateljima.
