HRVATSKA BAŠTINA ̶ Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika
Slika 1. Naslovnica tjednika Telegram iz 1967.
“Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ objavljena na prvoj stranici zagrebačkog tjednika “Telegram – Jugoslavenske novine za društvena i kulturna pitanjaˮ, godina 8., broj 359., 17. ožujka 1967. godine.
Tekst “Deklaracije” sastavljen je u prostorijama Matice hrvatske tjedan dana prije objave. Sastavili su ga znanstvenici, književnici i kulturni radnici: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić. Upravni odbor Matice hrvatske tekst je prihvatio 13. ožujka 1967. te ga dao na potpisivanje. “Deklaraciju” je potisalo osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Tekst deklaracije moguće je naći na adresi:
http://ihjj.hr/iz-povijesti/deklaracija-o-nazivu-i-polozaju-hrvatskog-knjizevnog-jezika/50/
Zatiranje hrvatskog standardnog (književnog) jezika “Novosadski sporazum” (1954.) i “Pravopis” (1960.).
Godine 1954. na sastanku hrvatskih i srpskih jezikoslovaca u Novom Sadu unitarističkim je političkim pritiskom potpisan Novosadskim sporazum. Nedorečenošću svojih odredaba sporazum je omogućavao proizvoljna tumačenja te srpskom jezikoslovlju služio kao oruđe u pokušajima srbizacije hrvatskoga jezika i pravopisa. Sporazumom je dogovoreno da službeni naziv jezika na prostoru četiriju jugoslavenskih republika mora biti dvočlan u obliku srpskohrvatski ili hrvatsko-srpski jezik s dvama izgovorima – ijekavskim i ekavskim, te dvama pismima, ćirilicom i latinicom. Dakle, Novosadskim je sporazumom hrvatski jezik izjednačen sa srpskim te se govorilo o jednom jeziku s dvama varijantama, ijekavskom i ekavskom i dvama pismima, ćirilićnom i latiničnom. Za taj jedinstveni, hibridni, jezik izrađuju se zajednički jezični priručnici, a jedan od njih, kolokvijalno poznat kao “Novosadski pravopisˮ, a zapravo “Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezikaˮ tiskan je 1960. godine u dvama inačicama. Hrvatsko je izdanje tiskano latiničnim pismom i ijekavskim govorom, a srpsko izdanje ćirilićnim pismom i ekavskim govorom. U pravopisu se, koji zamjenjuje dotadašnji Boranićev pravopis, zamjećuje terminološka težnja za srpskom dominacijom i srbizacijom te internacionalizacijom. Propisuje se zamjena hrvatskih naziva sklonidba, sprezanje, umanjenica, uskličnik, točka i sl. internacionalizmima deklinacija, konjugacija, deminutiv i srbizmima uzvičnik, tačka.
Po donošenju “Novosadskog sporazumaˮ 1960. godine u školama je vršen pritisak, kao i na medije te državnu upravu. Dolazi do “zabranjivanja i sustavnoga potiskivanja tzv. kroatizama, odnosno svih hrvatskih razlikovnih značenjaˮ (Frančić, 2013: 100). Jezična unitarizacija vodi do izrađivanja i rječnika suvremenoga jezika dviju matica (Matice hrvatske i Matice srpske) naslova “Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezikaˮ u dvjema inačicama, hrvatskoj latiničnoj i srpskoj ćirilićnoj. Umanjivajući i zanemarujući razlike između dvaju različitih jezika rječnik je davao iskrivljenu sliku o odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika te je nametnut privid jezičnoga jedinstva. Primjerice, “uza svaku riječ hrvatskoga strukovnog, znanstvenog ili općeg jezika koja se razlikovala od srpskoga, stavljala se srpska istovrijednica i obratno, čime je dobiven hibrid kojim se nikada nigdje nije govoriloˮ (Frančić, 2013: 100). Ista autorica navodi primjer: azot: gas, plin bez boje i mirisa, jedan od glavnih sastojaka vazduha, zraka. Matica je hrvatska vođena ovakvim primjerima nakon objavljivanja dvaju svezaka (od A – F i od G – K) odustala od daljnjega izdavanja dok je Matica srpska objavila cjelovit rječnik, (Frančić, 2013: 100). Rječnik je izazvao “buru negodovanjaˮ, a pored stručnih propusta najveća je zamjerka upućena Rječniku da za volju fikcije o jezičnom jedinstvu i zajedničkom rječničkom blagu nije poštovao osobitosti varijanata, koja svaka postoji kao sustav. “Time je kap prevršila mjeruˮ, navodi Moguš (1995: 204), a rad na Rječniku dviju Matica u Hrvatskoj je najprije usporen, a potom i obustavljen, (Moguš, 1995: 204). Sve nepovoljnijim položajem hrvatskoga jezika raslo je i nezadovoljstvo Hrvata. Tomu su dakako doprinijeli ovi rječnici te “Novosadski pravopisˮ koji je bio na službenoj snazi sve do “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ 1967.
“…Srpski se jezik preko vojske, diplomacije i saveznih institucija – pošte, državnih
glasila i biltena, knjiga, radija i televizije – nametao kao državni jezik na cjelokupnom
jugoslavenskom području.
Državni je aparat formalnu izjednačenost jezičnoga imena srpskohrvatski / hrvatskosrpski
svakodnevno pretvarao u sadržajnu, koja je nerijetko graničila s provokativnošću.
Tako je godine 1957. na Radio-Zagrebu zabranjena poraba hrvatskih naziva za mjesece
(siječanj, veljača, ožujak …) te poraba hrvatskih riječi poput tisuća, skladba, skladatelj.
Prosvjedovao je glavni urednik Jezika Ljudevit Jonke, pozivajući se na zaključke Novosadskoga sporazuma, pa je tradicionalno hrvatsko nazivlje vraćeno (Uredništvo Jezika, 1956. – 1957.). Dogovoreni zajednički beogradsko-zagrebački informativni program bio je uređivan tako da su svake večeri u 22 sata glavne vijesti bile iz beogradskoga studija na ekavici…” (Nataša Bašić)
Zbog velikosrpskog nasilja hrvatski potpisnici su povukli svoje potpise s takozvanog sporazuma (Novosadskog dogovora). Nije bilo dogovora, tekst je bio pripremljen prije skupa, a na skup su pozvani samo pojedinci po izboru organizatora.
“Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” ukazala je na neodrživ položaj hrvatskog književnog jezika (ne samo jezika) u unitarnoj državi SFRJ. Ukazala je na zatiranje hrvatskog identiteta i ugrožavanje opstojnosti hrvatskoga naroda.
Autori “Deklaracijeˮ iskoristili su poziv na javnu raspravu o promjenama Ustava SFRJ-a iz 1963. godine koji je uputila Savezna skupština SFRJ-a te je njihov tekst usmjeren na promjenu 131. članka Ustava u kojemu piše o sinonimskoj uporabi dvaju dvočlanih naziva jezika, tj. srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski.
Deklaracija – drugi hrvatski narodni preporod!
Josip Pavičić “Deklaracijuˮ će nazvati drugim narodnim preporodom. Ona je postala povijesni dokument. ”Formalni je povod za “Deklaracijuˮ bila promjena saveznog Ustava. “Deklaracijaˮ je Ustavni amandman kojim se tražilo da se “savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskomˮ, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 146). Postojećim se Ustavom propisivala upotreba slovenskog, makedonskog te hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog jezika. Povod su bile ustavne promjene, no pravi su razlog bile sve nepodnošljivije prilike u kojima je živio hrvatski jezik i narod koji se hrvatskim jezikom služio. Hrvatski je jezik planski i namjerno bio potiskivan, a prostor nacionalnih sloboda sužavan. U duhu Novosadskoga sporazuma govorilo se o jedinstvu hrvatskoga i srpskoga jezika te se sustavno radilo na nestajanju i posljednjih znakova hrvatske jezične posebnosti. Otpora je Novosadskom sporazumu bilo i ranije, a poveo ga je jedan od njegovih kreatora, Ljudevit Jonke. No tek je “Deklaracijaˮ svojim autoritetom postignutim u prestižnim hrvatskim kulturnim i znanstvenim ustanovama, politici uništavanja hrvatskoga jezika stala na kraj. Pokazala je da je otpor antihrvatskoj agresiji moguć i mada su posljedično žrtve bile strašne, rezultat je bio velik. Hrvatska se kultura, pa prema tome i sama Hrvatska, uspravila, i ništa ju više nije moglo slomiti, navodi Pavičić.
“Deklaracijaˮ se jezičnim stilom uklapa u političku retoriku vremena i bijes koji je izvazvala kod tadašnjih vlastodržaca razumljiva je zbog rušenja unitarističkoga koncepta. Dio “Deklaracijeˮ koji posebno govori o tomu svakako je ovaj: “U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.ˮ
Nakon objave „Deklaracije“ komunistička vlast je započela bjesomučnu kampanju protiv hrvatskih intelektualaca i Matice hrvatske. “Deklaracija” se čitala u školama, na sveučilištu, u institucijama i po partijskoj naredbi bila osuđena. Završni udar na autore i Maticu hrvatsku zbio se početkom 1972. godine kada su hrvatski intelektualci uhićeni i utamničeni, a Matica hrvatska zabranjena.
“Deklaracijaˮ je danas povijesni čin iznimno važan u povijesti ugnjetavanoga hrvatskog jezika i naroda koji je ishodio pobjedu u borbi za vlastita državna, nacionalna pa time i jezična prava. “Deklaracijaˮ je po svom objavljivanju do danas ostala u kulturno-povijesnoj memoriji hrvatskoga naroda kao važan dokument i proglas u borbi za samobitnost i samosvojnost hrvatskoga naroda jer se jezično pitanje u višenacionalnoj Jugoslaviji uvijek odnosilo i na nacionalno pitanje. U spomen na donošenje “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ prema odluci Hrvatskoga sabora, svake se godine u ožujku održavaju Dani hrvatskoga jezika i u sklopu njih jezične manifestacije i kulturni događaji.
Prva javna rasprava o “Deklaracijiˮ održat će se tek 23 godine nakon njezina objavljivanja, i to 22. prosinca 1990. godine u Tovarniku. Jezično-književnu manifestaciju organizirao je tovarnički Ogranak Matice hrvatske pod nazivom “Čovjek bez jezika gubi svoje imeˮ, a na javnoj su raspravi sudjelovale brojni pojedinci iz hrvatskoga kulturnog i znanstvenog života: Petar Šegedin, Nedjeljko Fabrio, Stjepan Babić, Dubravko Jelčić, Josip Pavičić, Božidar Finka, Milan Moguš, Zvonimir Balog, Tomislav Durbešić, Stjepan Godić, Kazimir Klarić, Ivan Rogić Nehajev, Vladimir Rem te Milan Bičanić (Grčević, 2011: 41).
Slika 2. Značka Matice hrvatske (MJ)
Novi nasrtaji na hrvatski jezik, nakon osamostaljenja
Dana 16. ožujka 1998. godine bilo je osnovano Vijeće za normu hrvatskoga jezika pri Ministarstvu znanosti i tehnologije sa sjedištem u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. To Vijeće je bilo ukinuto, tri godine nakon osnutka, za vrijeme “lijeve” vlade Ivice Račana.
Promjenom stranke na vlasti vladajuće strukture ponovno je imenovano Vijeće 2005. Koje je promjenom stranke na vlasti ponovno ukinuto 8. svibnja 2012. Odlukom ministra znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović.
To je bio novi udar na hrvatski standardni jezik od strane neokomunističkih kadrova.
„Ovom odlukom ukinuto je jedino državno mjerodavno tijelo koje je imalo skrbiti o hrvatskom jeziku, a kad se iz struke izbace stručnjaci, onda se otvara prostor nestručnjacima, amaterima i politikantima.” (komentar profesorice Sande Ham)
Nasrtaji na hrvatski jezik ni danas ne prestaju. Potomci komunista, unitarista i neprijatelja hrvatske države i naroda organizirali su skup (2017.) s ponovnim pokušajem stvaranje jedinstvenog jezika na balkanskom prostoru ne želeći prihvatiti da je hrvatski jezik jedinstven i da nema zajedničkog jezika.
Atak na hrvatski standardni jezik je Deklaracija o zajedničkom jeziku iz 2017. godine. Mrzitelji samostalne hrvatske države napisali su Deklaracija o zajedničkom jeziku 2017. godine zaboravljajući da je politički projek zajedničkog jezika davno propao. Tko negira hrvatski standardni jezik? Autori Deklaracije o zajedičkom jeziku i organizatori skupa u Sarajevu neprijatelji su hrvatske države i njezina kulturnoga identiteta.
Zajednički jezik nikada nije postojao u stvarnosti. Politički projekt – nametanje zajedničkoga jezika, nametanje srpskoga jezika i pravopisa Hrvatima propao je. Projekt zajedničkoga jezika je velikosrpski projekt, projekt stvaranja Velike Srbije.
Pedeset godina nakon “Deklaracije” potomci komunističke i unitarističke ideologije vrše i dalje nasilje nad hrvatskim jezikom u javnom govoru, u javnim medijima i na društvenim mrežama. Nažalost, hrvatske državne institucije koje bi trebale brinuti o hrvatskom jeziku im to dopuštaju.
Hrvatski jezik i srpski jezik imaju neke dodirne točke, ali radi se o dva različita jezika i pokušaj da se nametne zajednički jezik je apsurdan. Ustupci Ljudevita Gaja i hrvatskih “vukovaca” u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije iskorišteni su za nametanje srpskoga jezika Hrvatima, što je i sam Ljudevit Gaj shvatio.
Objava “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” bila je početak Hrvatskoga proljeća, ponovnog nacionalnog osvještavanja Hrvata i novi zamah u borbi za hrvatsku opstojnost i samostalnost pa je potrebno o tom činu ponovno pisati i govoriti.
Prof. dr. Marko Samardžija, predstojnik Katedre za hrvatski standardni jezik na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, autor je knjige: “’Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. ̶ 2017.”
Izvori: Josip Pavičić, Nataša Bašić, Berislav Jandrić, “Deklaracija…”, internet i drugi.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
