Sramotno novinarsko ponašanje
Slika 1. Medalja ima tri strane
U Hrvatskoj ima mnogo novinarskog smeća koje laže, podmeće, etiketira, cenzurira, terorizira i zagađuje javni medijskih prostor. Ovaj osvrt se odnosi na novinarsko smeće u Hrvatsko a ne na profesionalne i poštene novinare, kojih također ima u Hrvatskoj.
Rad novinara podliježi kritici javnosti! Budući da nas novinari vrijeđaju, etiketiraju, prozivaju, dezinformiraju/ili dezinformišu red je istima kazati što mi mislimo o njima.
“U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. “
Kada ovo pročitamo nameće se pitanje koliko se novinara ponaša u skladu s navedenim? Koliko njih brani ljudsko dostojanstvo, koliko njih pošteno izvještava bez podmetanja, cenzure, laži i senzacionalizma? Da bi se odgovorilo na postavljena pitanja nužna su neovisna istraživanja kojih u Hrvatskoj nema. Bez obzira što istraživanja nema može se dati ocjena novinarskog rada i objektivna i subjektivna. Mislim da je veliki broj novinara u Hrvatskoj neprofesionalan, neetičan i ideološki orjentiran…
Povod za ovaj osvrt je slučaj održavanja mise na Sirobuji.
Don Jozo Delaš je pozvao vjernike na misu. To je njegovo pravo kao župnika iako je tim činom pokazao neposluh i nerazumijevanje. Na njegov postupak se može gledati dvojako, zavisno tko s koje pozicije gleda. Vjernici se mogu odazvati ili ne odazvati, nitko ih ne prisiljava. Ako se poštuju epidemiološke mjere po pitanju razmaka nema nikava razloga da vjernici ne bud na misi!
Zbog neposluha (poziva na misu) župnik nije zalužio javni linč, nije zaslužio blaćenje, etiketiranje i provociranje od strane novinarskoga smeća. Mislim da je pogrješio ali ga ne osuđujem, ne bi trebali ni drugi.
Novinarka (Novi list) piše:
“Na društvenim mrežama jučer skoro da smo opet od faze zajedništva oko borbe protiv koronavirusa došli do starih svađa, gotovo i do ustaša i partizana. Ukratko, desnica napada novinare koji su, kako je to primjerice napisala Željka Markić, »neovlašteno snimali«, dok se građanski i progresivni dio društva zgraža nad svećenikom koji na Uskrs na vratima svoje crkve doslovno proklinje novinare i na njih zove đavla.”
Novinarka na temelju svojih svjetonazora proglašava gospođu Željku Markić desnicom? To je neprofesionalno, neetično i sramotno. Novinarka nije imala dozvolu snimanja mise u crkvi, tu dozvolu joj župnik nije dao, niti nitko drugi pa nije smjela snimati unutar crkve, jer je to namjeravala javno objaviti (zar ne?).
Zato što je gospođa Markić izjavila da je novinarka neovlašteno snimala dobila je etiketu. Tko daje pravo novinarki da etiketira? Ako novinarka etiketira možemo li i mi (građani) vratiti istom mjeror? Možemo! Radi se o novinarskom smeću! .
“Dan je završio okupljanjem nekakvih marginalnih crnokošuljaša, koji su se naravno »junački« zamaskirali, a koji su došli s transparentnom na kojem je pisalo »novinari crvi«.
Nitko ne mora biti naivan pa od takve šačice primitivaca očekivati da razumije da je posao novinara javna služba vrlo slična onoj koju imaju i zdravstveni djelatnici, policajci ili ljudi u civilnoj zaštiti, i upravo je zato dobro da je prema novim odredbama kaznenog zakona, kazneno djelo postalo i »prisila prema osobi koja obavlja poslove od javnog interesa ili u javnoj službi”
Drugarica novinarka piše “marginalni crnokošuljaši”, “šačica primitivaca”! Što to znači? S kojim pravom ona etiketira skupinu građana? Temeljem navedenog može se zaključiti da novinarka vrši podjele, etiketira, blati i poziva na linč. Taj riječnik su koristili i koriste komunističko-četnički kadrovi pa je jasno iz kojeg miljea dolazi novinarka.
Drugarica, pomoćnica v. d. urednika NL-a, zloupotrebljava javni medij za etiketiranje, za linč i iznošenje svojih bolesnih stavova (to je izričaj komunističko-četničkih zločinaca i kadrova). Ovaj pristup je za svaku osudu novinarke i urednika. Da je Hrvatska pravna država novinarka i urednik bi odgovarali za javni linč, etiketiranje, širenje mržnje. Tko su danas u RH crnokošuljaši? Što ta etiketa znači danas? S kojim pravom novinaka dijeli etikete i vrijeđa?
Novinari moraju odgovorno pisati a ne stvarati podjele, etiketirati, pozivati na javni linč. Novinari pišu da ne razumijemo! Jako dobro razumijemo što je njihova namjera, razumijemo da su neprofesionalni, da su neznalice, da su neetični i da su protiv hrvatskih domoljuba i katolika. O navedenom (o njihovim namjerama) bi se mogla napisati knjiga, naravno s dokumentiranim primjerima. Nismo zaboravili stvaranje slučajeva u Zadru i Rijeci, nismo zaboravili njihove laži, stravljanje pojedinaca na stup srama bez ikakvih dokaza. A kada se utvrdi istina nitko se ne ispriča za stigmatizaciju i nepopravljivu štetu koju su novinari napravili ljudima i njihovim obiteljima.
Uspoređivati novinarska smeća sa vatrogascima i profesorima je vrijeđanje vatrogasaca i profesora. Nije potrebno objašnjavati zašto.
Umjesto da šire pozitivne stavove novinarska smeća nas dijele, etiketiraju, cenzuriraju, sude i javno linčuju. Novinarska smeća šire mržnju umjesto razumijevanja i ljubavi na koju se često pozivaju.
Moje/naše je ljudsko pravo biti domoljub, biti vjernik, imati stav, mišljenje i niti jedan novinar nema pravo da me zbog toga etiketira (npr. crnokošuljaš, ustaša, ognjištar, katolotaliban itd.). Imamo pravo na privatnost i nepovredivost doma pa je svako iznošenje privatnih podataka, bez dopuštenja, kažnjivo kao i snimanje unutar privatnog posjeda.
Novinarska smeća iskrivljuju činjenice, donose krive zaključke, sude i pozivaju na javni linč prije završetka istrage i prije sudskog postupka, pravomoćne sudske presude. Treba podsjetiti: Svatko je nevin dok nema pravomoćne pravosudne presude!
Često ponašanje novinara: unose se u lice osobi koja daje izjavu, prekidaju osobu koja daje izjavu, ponavljaju pitanja i nameću svoj odgovor, cenzuriraju, izvlače djelove izjave, izvrću riječi i pišu što osoba nije kazala. To je neprofesionalno ponašanje i nedostatak kućnoga odgoja!
U vrijeme ove pandemije neki hvale novinare što je opravdano samo za neke novinare, druge treba poslati na stručno usavršavanje, kolegij etike i poznavanje zakona. Pojedini dužnosnici hvale novinare, pravdaju njihovo sramotno ponašanje s ciljem da ti loši novinari o njima pišu dobro i pozitivno. Ti dužnosnici zaboravljaju da je zakon sa svih isti i da novinari ne mogu biti povlašteni, iznad zakona, i da moraju odgovarati za etiketiranje, širenje mržnje i senzacionalističko izvještavanje.
Novinari se pozivaju na javni interes! Zar je zadiranje u privatni život osoba (o čemu često svjedočimo) javni interes. Novinarsko stvaranje slučajeva, etiketiranje, cenzura, zataškavanje činjenica, izricanje presuda mimo suda je žalosno i sramotno i ne može se nazvati (pravdati) javnim interesom.
Možemo pročitati: “ISTRAŽITELJI ZADOVOLJNI DOKAZIMA Odgovornima prijeti 12 godina zatvora
Dosad poduzete radnje opravdale su pokretanje izvida i više je nego izvjesno da će smrti četvero korisnika usmjeriti istragu prema ozbiljnim kaznenim djelima od onih već spominjanih u medijima”
Zar je ovo profesionalno, etično i u javom interesu. Istraga još nije završila, ministarstva analiziraju izvide a novinari su već donijeli presudu!?
Društvo može i bez novinarskog smeća, bez njihovih podvala, senzionalističkih naslova i članaka, bez njihova etiketiranja, laganja, podmetanja i neznanja. Po pitanju župnika sa Sirobuje radi se provociranju, etiketiranju, nepoštivanju epidemiloških mjera od strane novinara (vidi slike), neovlaštenom snimanju i stvaranju slučaja bez potrebe.
“Slučaj na Sirobuji” je samo jedan primjer neprofesionalnog, neetičkog izvještavanja, slučaj širenja mržnje od novinarskog smeća.
