DON MARINKO MLAKIĆ: Dah Uskrslog
Duhovi, 2020.
Svetkovinom Duhova slavimo očitovanje Crkve i završavamo vazmeno vrijeme. Događaj Duhova je veličanstveni finale cijelog vazmenog otajstva: muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća Gospodinova.
U vjerovanju Crkve ispovijedamo da Duh Sveti „izlazi od Oca i Sina“ i da se s njima „skupa časti i zajedno slavi“. Kada je svojim učenicima na Posljednjoj večeri govorio o Duhu Svetom kojeg će im on i Otac poslati, Isus nije tumačio njegovu narav. Duh Sveti je Duh Božji. Tajna Božjeg bića nadilazi našu sposobnost shvaćanja. U razgovoru s Nikodemom Isus je Duha usporedio s vjetrom. Čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Isus je apostolima Duha Svetoga predstavio kao Duha Branitelja i Duha Istine. On će uvijek biti uz njih, braniti ih, upućivati u istinu i dozivati im u pamet sve što im je govorio. On je Sila odozgor u koju se trebaju obući.
Prisutnost i djelo Duha Svetoga najjasnije možemo uočiti promatrajući cijelu povijest spasenja, a osobito njen vrhunac, život i djelo Isusa. Duh Božji lebdio je nad vodama kada je Bog stvarao svijet. Bog ga je udahnuo u čovjeka kada ga je stvarao te je on od praha zemaljskog postao živa duša. Duh Sveti je govorio po prorocima te tako pripremao svijet za puninu objave i djelo spasenja koje se ostvarilo u Isusu Kristu.
Duh Sveti prati Isusa kroz cijelo njegovo spasiteljsko djelovanje. Po njemu je začet i posvećen. Ivan Krstitelj ga najavljuje kao onoga koji će nas krstiti Duhom Svetim.
Pri krštenju u vodama Jordana on se ponovno na nj spustio u obličju goluba. Duh je zatim vodio Isusa u pustinju da ga Sotona iskuša. Po njemu je naviještao kraljevstvo Božje, liječio i izgonio zloduhe. Sam Isus je za nas najsvetiji uzor u vjeri i poslušnosti Bogu koji nas po svome Duhu jača, nadahnjuje i vodi k sebi.
U razmatranju o djelovanju Duha Svetoga važno je prisjetiti se još nečega.
Govoreći o opraštanju Isus je upozorio da se će svaki grijeh, koliki god on bio, oprostiti, pa čak i onaj protiv Sina Čovječjega, ali za grijeh protiv Duha Svetoga nema oproštenja!? Isus ovime, vjerujem, ne prijeti želi strašiti i prijetiti kaznom, kako bi se to moglo u prvi mah razumjeti, nego nas upozorava na temeljnu istinu.
Duh Božji je onaj koji oživljuje. Usprotiviti se Duhu Svetom znači okrenuti se od života prema smrti. To znači odbaciti Božje milosrđe u kojem je život i spasenje te samoga sebe predodrediti za ne-život, tj. za smrt.
Biblijska čitanja današnje svetkovine zorno nam predočuju djelovanje Duha Svetoga u Crkvi. Duh, kojeg udahnjuje uskrsli Isus u zaplašene apostole, razgoni njihov smrtni strah te im donosi mir i radost. On ih preobražava i čini novim stvorenjima koji postaju jači od grijeha i smrti. On je Sila odozgor koja će ih osposobiti da sada oni mogu nastaviti naviještati radosnu vijest spasenja svemu svijetu. A najsnažniji i najpotrebniji znak spasenja je oproštenje grijeha i pomirenje s Bogom.
Po primitku Duha Svetoga na dan Pedesetnice učenici zadobivaju mudrost i snagu. Sada im Isusove riječi i djela zadobivaju sasvim novo i puno značenje. U njima je skrivena tajna života i spasenja. I oni to odvažno svjedoče. Isus je pobijedio zlo, laž, mržnju, nasilje, smrt… S njime je pobijedila i pokazala se u punini istine svaka njegova riječ, svako njegovo djelo i svako čudo. Čudesa sada nisu tek neprotumačivi događaji već znakovi onoga što se ima dogoditi u Božjem kraljevstvu, nagovještaj života koji će u potpunosti u sebi biti jedno veliko Čudo, čudo Života, čudo savršenosti i punine, čudo vječnosti, čudo ljubavi…
Duh Sveti na današnji dan izliven je na cijelu Crkvu. Prva Crkva zajedno s Isusovom majkom Marijom u zajedničkoj molitvi iščekuje i dobiva Duha Svetoga. To zajedništvo bilo je po svoj prilici na istom mjestu gdje su s Isusom slavili Posljednju večeru. Crkvu tako možemo definirati kao zajednicu koja se u vjeri u Isusa okuplja oko njegova euharistijskog stola, sluša njegove riječi, slavi ga, moli se i djeluje, sve po snazi i nadahnuću Duha Svetoga. Duh Sveti je sila koja je prožima i preobražava u zajednicu koja razumije Isusovo djelo spasenja, doživljava ga kao svoje i nastavlja ga u svijetu sve do naših dana.
Duha Svetoga se, to trebamo dobro shvatiti, ne može posjedovati kao nekakvu svojinu. On nikakva magija kojom bismo mi po našim prohtjevima rješavali svoje probleme. Otvorenost Duhu jednako tako nije površno emocionalno zanesenjaštvo po kojem ulazimo u nekakvo ekstatičko stanje počivanja u duhu, a koje se zna pretvoriti više u bijeg od stvarnosti nego da bi bilo izvorom snage kojom se istu stvarnost prihvaća i preobražava. Duh Sveti je dar odozgor.
Potrebno je trajno i trezveno za nj moliti i primati ga, osluškivati ga i prepoznavati. Istinsku duhovnost, koja je dar Duha Svetoga, odlikuje poniznost u molitvi i životu, sloboda od grijeha, trezvenost, strpljivost, vjerničko poznavanje Božje riječi, gorljivost u radu, nesebičnost i dobrota te nadasve iskrena privrženost i poslušnost Crkvi. Učinak takve duhovnosti je duboka preobrazba cijeloga ljudskog bića koje više ne živi po tijelu, zemaljski, nego po Duhu, nebeski.
U današnjem vremenu kojekakvih duhova i duhovnjaštava veoma je potrebno da budemo otvoreni djelovanju Duha Svetoga iskreno i u zajedništvu Crkve. Samo tako ćemo doista zadobili onaj život Duha koji nam je Isus svojom smrću i uskrsnućem omogućio. Potrebno je da se otvorimo njegovu uskrsnom dahu koji nam posreduje Crkva, jer ga je ona tako i primila. Samo po Duhu Svetom prisutnim u Crkvi moguće je doći do prave vjere i pravog razumijevanja Isusova djela spasenja.
Don Marinko Mlakić
