DON MARINKO MLAKIĆ: Ja sam vrata u život
(Četvrta vazmena nedjelja A)
Četvrta nedjelja u vazmenom vremenu tradicionalno se u Crkvi slavi kao Nedjelja Dobroga Pastira.
Slika dobrog pastira najdublje je ukorijenjena u biblijski govor već u Starom Zavjetu. Izrael je u svojim korijenima obilježen pastirskim načinom života. Patrijarsi (Abraham, Izak i Jakov), Mojsije, David, svi su oni bili pastiri. Ipak, budući da su zemaljski pastiri vrlo često bili neodgovorni, sebični i zloupotrebljavali svoju pastirsku službu, naslov istinskog pastira Izrael je pripisivao samo Bogu. I, dosljedno tomu, njegovom obećanom Pomazaniku, kojeg su proroci naviještali da će okupiti raspršeni Božji narod kao što pastir sakuplja svoje stado.
Nije stoga neobično da je sliku pastira i Isus koristio kako bi po njoj izrekao tajnu Božje ljubavi prema čovjeku. U njegovom izričaju, kojeg nam najiscrpnije donosi evanđelist Ivan, ova slika je iznimno sadržajna i duboka. Puno dublja od one koja je korištena u starozavjetnom govoru. U tome je dijelom razlog zašto ga židovski vođe i učitelji nisu dobro razumjeli. A kada su ga razumjeli, jer su se prepoznali među kradljivcima i razbojnicima, proglasili su ga opsjednutim i mahnitim. Osim toga Isusov pastir po ljubavi i brizi koju pokazuje prema svojim ovcama daleko nadilazi i svoj stvarni predložak, odnosno onaj uobičajeni odnos koji pastiri imaju prema svojim ovcama. Zato ovoj prispodobi trebamo posvetiti najveću pažnju kako bismo uočili svu snagu Božje ljubavi koju nam Isus u njoj želi objaviti.
Svoju pripovijest Isus započinje razlikovanjem pastira od kradljivaca i razbojnika.
Za razliku od pravoga pastira, koji u ovčinjak ulazi kroz vrata i vratar mu otvara jer pozna njegov glas, kradljivci i razbojnici ne ulaze kroz vrata nego preskaču. Ulaze na silu. Oni su tuđinci ovcama. Nije im stalo do ovaca nego samo do vlastitog prljava dobitka. Oni ulaze zato da ubiju, zakolju i pogube.
Očito je kako Isus ovime smjera na pastire u Izraelu. Ovčinjak je Božji narod te Božja riječ i hram koje je Bog njima povjerio. Njihova zadaća je bila da ljude uče i predvode u pravoj vjeri kako bi u Bogu svi pronašli utjehu, oproštenje, mir i sigurnost… Međutim, oni su zloupotrebljavali Božju riječ, hram i povjerenje naroda uz pomoć iskrivljene religioznosti. Njihov bog je bog straha, bog zakona i podložnosti, bog nagrade i kazne. Sve su to činili kako bi narod stavili pod svoju vlast i iskorištavali ga kako bi sami stekli moć, bogatstvo i čast. U tu svrhu su bili spremni lagati, krasti, zarobljavati i ubijati. Sasvim je očito kako u ovome nalazimo vrlo ozbiljnu opomenu svim pastirima Crkve da s najvećim strahopoštovanjem trebaju vršiti svoje pastirske zadaće. Čast i vlast lako opiju čovjeka te počinje sebi pripisivati onu čast koja pripada Bogu.
Ovčinjak može također simbolizirati našu nutrinu, naše srce i dušu. Naša nutrina prvi je i najsvetiji hram u kojem se u duhu i istini trebamo klanjati Bogu. Kradljivci i razbojnici su svi oni nasilnici i sve one sile koje susrećemo u sebi i oko sebe, i koji nam prijete ukrasti i ubiti srce i dušu. Zato moramo bdjeti nad svojom dušom.
Vratar, koji stoji bdije nad vratima ovčinjaka, predstavlja našu savjest. Naša savjest je čuvar naše duše. Ona je u svojoj najdubljoj biti tako sazdana i podešena da uvijek može prepoznati Božji glas. Bog sam nas je savješću obdario zato da nas sigurno k sebi privede. Po njoj nas osposobljava da u svojoj slobodi budemo kadri odabrati pravi put koji nas vodi prema njemu. Ipak, naš neodgovoran odnos prema vlastitoj savjesti može je zagušiti i iskrivit te pretvoriti u izvor najtežeg ropstva i muka.
Savjest je duhovna kičma čovjeka. Mi stojimo ili padamo prije svega u svojoj savjesti. Ako tu stojimo u istini, onda posjedujemo slobodu koju nam nitko ne može oduzeti. Ako ne, pitanje je samo kakvo će nas zlo zarobiti i do koje mjere.
Zato je najodgovorniji zadatak koji svatko od nas ima i koji samo on može izvršiti taj da svoju savjest oblikuje po glasu istine, koja je u Božjoj riječi. Da se prema svojoj savjesti ne ponaša kao nasilnik koji će je podrediti svojoj sebičnosti, nego kao odgovorni upravitelji koji će joj služiti. Jer služeći njoj služi sebi i svome spasenju.
Odnos dobrog pastira i ovaca je vrlo prisan. Pastir svoje ovce poznaje po imenu, vodi ih i za njih nalazi ispašu. On ide pred njima, što će reći da ih ne želi na silu goniti da ga slijede. Poštuje njihovu slobodu. A one poznaju njegov glas i idu za njim. Imaju potpuno povjerenje u njega. Ovime nas Isus poučava o Božjoj dobroti prema nama, ali i o vjernosti koju mi njemu trebamo iskazati. Samo je Bog taj koji nas može istinski osloboditi, umiriti i zaštititi od svakoga zla. On to čini po svome Sinu Isusu, koji je došao da bude dobri pastir naših duša. On svakoga od nas pozna po imenu. Poznate su mu sve tajne našega bića, sve muke, nemiri, strahovi, sve čežnje i potrebe… Ali u našu dušu on ne želi ulaziti na silu. On nije kradljivac ili razbojnik. On hoće da mi prepoznamo njegov glas, da mu otvorimo i da ga slobodni slijedimo.
Isus se zatim predstavlja kao vrata: „Ja sam vrata ovcama. Kroza me tko ulazi, spasit će se.“ Vrata imaju ulogu da štite i da omogućuju prolaz. Mi smo u svijetu zla i grijeha, u svijetu punom lopovštine i razbojništva. U takvom svijetu se ne osjećamo sigurni. Trajno smo izloženi opasnosti da nam svijet zarobi savjest, ukrade slobodu i ubije dušu. Mi trebamo izlaz iz njega i ulaz u svijet po mjeri naše duše, u svijet slobode, mira, obilja i sigurnosti. Isus je vrata kroz koja možemo ući u taj svijet. U njegov svijet. Istina, kako Isus reče na drugom mjestu, ta vrata su uska. Prolaz kroz njih traži žrtvu i odricanje. Traži opredjeljenje za ljubav do kraja. Ali ta vrata su jedini prolaz koji vodi u život. Sve drugo je iluzija.
Isus Krist je jedini istinski posrednik između nas i Boga. Jedino kroza nj možemo ući u blaženstvo života u koje nas Bog hoće sve privesti.
Don Marinko Mlakić
