Na Antunovo, u Tovarniku 13. lipnja 1873. naša zvijezda je rođena, Antun Gustav Matoš!
„Rođen sam, u petak 13. lipnja 1873.u Srijemu, u Tovarniku na istočnome rubu Hrvatske. Dijete ostarjelog devetnaestog i starac dvadesetog, još djetinjastog vijeka. Ja sam dakle Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrebčanin odgojem. Petak i trinaesti ostadoše moji važni datumi i osim rođenja. Kao svim boemima meni je nedjelja najsretniji sedmički dan…“.
Tako piše naš neodoljivi čarobnjak pera u ovom kratkom ulomku nedovršene autobiografije koja je objavljena devet godina nakon njegove smrti. Dalje od Ženeve nije stigao napisati. Zaustavio se pred vratima Pariza, za Matoša, najkulturnijeg, najduhovitijeg i najnonšalantnijeg grada na svijetu u kojemu je živio pet godina u oskudici, ali bogataš znanjem, iskustvom i dojmovima kojima je nadišao umjetničku i književnu kulturu svojih hrvatskih suvremenika. Matoš je, bez sumnje, francuski đak jer je njegovo pero zrcalilo suvremena strujanja nadahnuta francuskim uzorima. Poznat je Matošev zapis da čovjek u Parizu više proživi za jedan dan nego Hrvatska za cijelo stoljeće.Tu su napisane neke od njegovih najboljih novela, feljtona.
I danas Matoš na klupi u blizini Pariza (skulptura Ivana Kožarića) obnavlja svoja sjećanja i nastavlja svoju naviku šetnje radoznaloga šetača ulicama grada očaran šarenilom boja, životnom užurbanošću i bogatstvom događaja o kojima je puno pisao. Ali, Matoševe pariške slike nisu samo prekrasni široki bulevari, ljepota i bogatsvo svjetskoga središta umjetnosti i visoke mode već i ona siva, turobna i mračna slika velegrada, njegovo pomalo neprijateljsko naličje. Nije mi namjera pisati o Matošu u Parizu, jer o pariškom razdoblju njegova života napisane su sjajne stranice naših vrsnih književnih pera. Želim pisati o svojem doživljaju Matoša u mojim druženjima s njim, najčešće s njegovim pjesmama. Tako sam, ovih dana u ovom šušuru predizbornih uzbuđenja, u svojoj žestokoj ljutnji, tražeći utjehu otvorila Matoševe Putopise i portrete i zaustavila se na jednom od dojmljivijih, Lijepa naša domovina u kojemu Matoš osluškuje tajnu zemlje i njezine prirodne i kulturno povijesne oblikovanosti i posebnosti. Tako je, po ne znam koji put, moj čudotvorni liječnik svojim umijećem pera stavio „oblog na modicu“, ovim ulomkom:
„Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše,vezo naša s Bogom i čovjekom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinog, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomnici kao za roba afrikanskog, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska! I tamo gdje je hrvatska misao ugasnula pod žuljevitim pločama misirskog robovanja, bdije genij Domovine i govori kroz tišinu šume, putovanje oblaka, ritam rijeka i pjesmu ptica riječi utjehe usnulim sinovima. Tko da odgonetne pouku što nam je pružaju čari lijepe naše domovine!. Ko’ ne ljubi Hrvatske ne ljubi sebe, ja opetujem – sebe, svoju čast, svoj jezik, svoju prošlost, svoj Jučer.“
Ovo je Matoš za sva vremena, moj veliki prijatelj prepoznatljiv po zvuku pera i melodiji riječi. Ljubitelji Matoša pokušavaju odgovoriti na pitanje u čemu je tajna ovog bezvremenskoga pisca i jedne od najvećih zvijezda u hrvatskoj književnosti. Matoš je rekao o sebi da je on prvi hrvatski pisac koji je od svojeg života napravio „roman, umjetničko djelo kao da sam sebe slikam“. Sjajnu poveznicu u svojem odgovoru ponudila je, i oduševila me, velika poznavateljica Matoševa stvaralaštva književna teoretičarka, pjesnikinja, akademkinja dr. sc. Dubravka Oraić Tolić kada je napisala:
„Možda je upravo u tome čudesnom spoju umjetnosti i biografije, visokih estetskih standarda i nepotkupljivoga novinarstva, dosljednoga hrvatstva i kulturnoga europejstva neodoljiva privlačnost i aktualnost „magičnog trigrama“ hrvatske književnosti – A.G.M.-a . Matoš je legenda i mit.“
Hrvatska udruga Benedikt – Margita Vučetić , prof.
