DOMOVINSKI RAT: Pokušaj stvaranja Velike Srbije
Slika 1. Naslovnica knjige Mirka Valentića
Povodom 25-te godišnjice VRO “Oluja” (Domovinski rat se u hrvatskim školama nedovoljno uči).
Oni hoće da zaboravimo! Ne smijemo zaboraviti!
Nakon što nisu uspjeli pokoriti Hrvatsku 1991. i izbiti na zamišljene granice Velike Srbije (Virovitica-Karlovac-Gospić-Karlobag) Srbi (Srbija) su izvršili oružanu agresiju na BiH. Krajnji cilj vojnog djelovanja bio je spajanje hrvatskih okupiranih prostora te bosansko-hercegovačkih prostora pod vojnom kontrolom Srba s maticom Srbijom.
U Banjoj Luci je 22. listopada 1992. godine načinjen “Protokol o saradnji između vlade Republike srpske i Republike srpske Krajine” Dogovoreno je stvaranje paradržava s zajedničkim vojnim zapovjedništvom i zajedničkim postrojbama za očuvanje granica.
U Prijedoru su 31. listopada 1992. godine skupštine “Republike Srpske” (RS) i “Republike Srpske Krajine” (RSK) usvojile “Deklaraciju o saradnji i težnjama za ujedinjenjem Republike Srpske i Republike Srpske Krajine”. Svim operacijama upravljale su Jugoslavenske tajne službe pod vodstvom Jovice Stanišića i Franka Simatovića koje su bile pod Miloševićevom kontrolom.
Takozvana kninska skupština “RSK” donijela je 5. lipnja 1993. “Odluku o raspisivanju referenduma i izjašnjavanju građana RSK”. Referendumsko pitanje bilo je: “Da li ste za ujedinjenje Republike Srpske Krajine i Republike Srpske u jedinstvenu državu uz mogućnost ujedinjenja sa ostalim Srpskim zemljama?” Referendum je održan 19. i 20. lipnja 1993., i prošao je s očekivanim rezultatima. Vlade “Republike Srpske Krajine” i “Republike Srpske” sastale su se u Kninu 19. srpnja 1993. na zajedničkoj sjednici.
Dana 6. studenoga 1994. na Petrovoj gori okupili su se Miloševićevi kadrovi (Jovica Stanišić, Franko Simatović, Dragan Filipović, Milorad Ulemek-Legija, oficiri obiju srpskih vojska i policije zbog provođenja operacija “Pauk.” Vodstvo operacije “Pauk” imalo je izravnu vezu s Glavnim štabom Vojske Jugoslavije. Koordinirano su djelovali zapovjednici Momčilo Perišić (Glavni štab Vojske Jugoslavije), Milan Čeleketić (Srpska vojska Krajine) i Ratko Mladić (Vojska Republike Srpske). Cilj je bio da vojska Fikreta Abdića napadne 5. korpus Armije BiH i da ih oslabi, a posao uništenja Bihaćku enklavu trebale su dovršiti srpske postrojbe.
Završni napad na zaštićenu zonu Bihać krenuo je 16. studenoga 1994. Bihaćku enklavu napale su specijalne jedinice Slobodana Miloševića, tzv. “Srpska vojska Krajine” (s okupiranog hrvatskog teritorija) i tzv. “Vojska Republike Srpske” (vojska Radovana Karadžića iz Bosne). Međutim, operacija “Pauk” nije uspjela, Srbi su došli do predgrađa Bihaća i stali jer je NATO zaprijetio zračnim napadim (NATO je bombardirao zračnu luku u Udbini), jer je Bihać bio zaštićena zona.
Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane su vojnim djelovanjem (operacije na Dinari i Livanjskom polju: “Cincar 94”, “Zima 94”, “Skok 1” i “Skok 2”) smanjivale pritisak agresora na Bihaćku enklavu, vezale su snage agresora.
Zbog neučinkovitosti, a negdje i očite protuhrvatske djelatnosti, UNPROFOR-a predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je 12. siječnja javno objavio da Republika Hrvatska ne će produžiti mandate UNPROFOR-u (isticao je 31. ožujka 1995.). Međunarodna zajednica nastojala je cementirati postojeće stanje okupacije hrvatskih prostora pa je ponudila zločinački plan Z-4., ponudila je srpsku državu unutar Republike Hrvatske. Taj sramotni plan je priznao okupaciju, etničko čišćenje i ubojicama dao legitimitet. Zločinački plan Plan Z-4 stvorili su i predložili Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska), Geert Ahrens (Ženevska konferencija), Alfredo Mattcota Cordella (Ženevska konferencija). Izrada plana započela je u ruskom veleposlanstvu u ožujku 1994. godine, a predstavljen je u siječnju 1995. Predsjednik Tuđman je plan primio i kazao da će ga razmotriti, Srbi su odbili primiti plan u Beogradu i u Kninu. Plan je bio službeno predstavljen 2. 2. 1995. Glavni zagovornik zločinačkog plana bio je američkog veleposlanika Peter Galbraith.
Slika 2. Zločinački plan Z-4 (karta)
Zahvaljujući angažmanu Sjedinjenih Američkih Država izmjenjen je mandate UN-ovih postrojbi u Hrvatskoj (Rezolucija UN-a 981. od 31. ožujka 1995.). Uspostavljena je nova misija UN-ovih snaga, UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia ili Operacija Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj). Rezolucija je istaknula da su okupirana područja pod srpskom kontrolom nedjeljivi dio Republike Hrvatske. Promjena mandata UN-ovih snaga omogućila je oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije jer temeljem novog mandata UN-ove snage nisu imale mandate borbenog djelovanja.
Sramotni čin Vrhovnog zapovjednika snaga UN-a Bernarda Janviera
Nakon što su bosanski Srbi uzeli neke pripadnike UN-a za taoce (oko 300 vojnika) zbog zračnih napada na njihove položaje, Vrhovni zapovjednik snaga UN-a Bernard Janvier tajno se sastao s Ratkom Mladićem u Zvorniku. Bernard Janvier je obećao Mladiću da novih zračnih napada ne će biti tako da oni mogu uništiti muslimanske enklave (Srebrenica, Bihaćka enklava, Goražde, Žepče). Srbi su izvršili genocide nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni Srebrenica, od 11. srpnja do 22. srpnja 1995. ubijeno je više od 8300 Bošnjaka! Za pokolj Bošnjaka odgovornost, pored Srba, snosi i međunarodna zajednica jer taj pokolj nije spriječila, a mogla je. Nakon Srebrenice Srbi se usmjeravaju na Bihaćku enklavu, zaštićenu zonu UN-a. Napad na Bihać započinje 15. srpnja 1995. (operacija “Mač”). Bihaćku enklavu napadali su Srbi iz Hrvatske (Vojska Srpske Krajine) suprotno mandate UNPROFOR-a i Srbi iz Bosne i Hercegovine (Vojska Republike Srpske). Situacija u Bihaću bila je jako loša i očekivao se slom obrane. Međunarodna zajednica dopustila je Srbima da napadaju zaštićenu zonu UN-a!
22. 7. 1995. Splitski sporazum
Rukovodstvo Bosne i Hercegovine tražilo je od Republike Hrvatske da spriječi pad Bihaća. Hrvatsko rukovodstvo bilo je zabrinuto jer bi padom Bihaća Republika Hrvatska, gledano s vojnog stanovišta, došla u veoma tešku situaciju. Međunarodna zajednica je očekivala pad Bihaća i bila je spremna Srbe proglasiti pobjednicima. Po njihovu mišljenju srpska pobjeda omogućila bi zaustavljanje rata jer bi se Republika Hrvatska našla u teškoj situaciji i bila bi prisiljena pristati na uvjet koje će Srbi postaviti. Ako Hrvati ne pristanu na srpske uvjete Srbi će izvršiti vojni prtitisak na Karlovac i doći u poziciju da kontroliraju prometne pravce (zbog male dubine teritorija) koji povezuju sjever i jug Hrvatske.
Slika 3. Okupirana hrvatska i bosansko-hercegovačka područja
Na traženje vodstva BiH, a posredovanjem američke diplomacije i turskog predsjednika u Splitu je 22. srpnja 1995. godine potpisana “Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice”, Deklaracija je poznata kao “Splitski sporazum”. Tim sporazumom je omogućeno djelovanje Hrvatske vojske na rubnim djelovima BiH i otklonjen je prigovor da je Hrvatska vojska nelegalno na teritoriju BiH.
Međunarodna zajednica je očekivala pad Bihaća pa je razmatrala kako će rješiti pitanje velikog broja izbjeglica. Srbi su, također, pokušali zatrovanom hranom otrovati stanovnike Bihaćke enklave (biološki rat zabranjen po Ženevskoj konvenciji!). Zahvaljujući operaciji Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane (operacija “Ljeto 95.”) Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje pa su prekinuli borbe u Cazinskoj krajini i glavninu snaga prebacili u Dalmaciju s ciljem zaštite Knina. Operacijom “Ljeto 95” oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč i spriječen je pad Bihaća.
Međunarodna zavjera protiv Hrvatske
U lipnju 1995. u Hrvatskoj se iskrcavaju Snage za brzo djelovanje (RRF) Zapadnoeuropske unije, čiju su glavninu činile britanske i francuske snage. Te snage nisu imale mandate UN-a, nasilno su se razmještale po Bosni i Hercegovini. Rezolucijom 998 UN-a bilo je predviđeno da dođe 12.500 vojnika iz sastava interventnih snaga. Dok su snage za brzo djelovanje izvodile vježbe oko Tomislavgrada u Srebrenici se Srbi vršili pokolj Muslimana, a nizozemski bataljun koji je “štitio” Srebrenicu je igrao kola i pio brlju.
19. 7. 1995. britanske snage za brzo djelovanje pokušavaju se rasporediti na vrhovima Dinare i spriječiti Oluju. Predsjednik Franjo Tuđman nije im dopustio iskrcavanje na hrvatski teritorij dok ne budu propisno označeni bijelom bojom i znakovljem UN-a. Krešimir Zubak, predsjednik Federacije BiH u dogovoru s Alijom Izetbegovićem 19.7 1995. zabranjuje daljnji raspored tih snaga bez jasnog mandata UN-a.
Britanska vojska planirala je raspoređivanje duž Dinare i prebacivanje 6 haubica 122 mm s ciljem stvaranja tampon zone te zaštite Srba.
Srbi su planirali veliku operaciju kodnog imena “Vaganj 95”
U Bosanskon Petrovcu se 30. srpnja 1995. sastalo srpsko vojno vodstvo pod vodstvom Ratka Mladića koji je planirao napad na Bosansko Grahovo i Glamoč. Također, planirao je dolinom Neretve izići na more (operacija “Vaganj 95”). Jedinice Drinskog, Istočnobosanskog i Hercegovačkog korpusa ‘VRS’ trebale su krenuti u napad dolinom rijeke Neretve ka Metkoviću i moru. Za početak operaciju Ratko Mladić je prikupio 25.000 vojnika koji su trebali započeti s napadom u 6 sati 5-ti kolovoza 1995. (Direktiva br. 8. je zapovjed Ratka Mladića od 3. kolovoza. 1995.). Ukupno je u novoj agresiji trebalo sudjelovati 80.000 vojnika tijekom mjesec dana. Dakle, 25 sati prije početka „Oluje“ Srbi su planirali nova ubojstva, etničko čišćenje i razaranje, pa je VRO „Oluja“ bila nužna!
Oluja je preduhitrila srpsku operaciju “Vaganj 95”. Nakon oslobađanja Knina i srpskog poraza uslijedio je srpski protuudar kod Grahova. U noći s 12. na 13. kolovoza 1995. snage Vojske Republike Srpske potpomognute dobrovoljačkim snagama izvršile su protuudar kod Grahova. Protuudar su izvršile specijalne srpske postrojbe koje su trebale započeti akciju “Vaganj 95”. Sedma gardijska brigada, Četvrta gardijska brigade i 126. brigade dobile su zasluženi odmor nakon završetka operacije “Oluja”, a na terenu su bile pričuvne postrojbe koje su Srbi napali te probili crte obrane i nanijeli gubitke hrvatskim snagama. Srbi su pokušali zauzeti strateški važan prijevoj Derale između Strmice i Grahova te presjeći komunikaciju Grahovo-Knin. Vođene su teške borbe, na teren se vratila Sedma gardijska brigade koja je bila u Kninu kao pričuva te Četvrta gardijska brigada koja je stabilizirala crtu obrane, izvršila napredovanje u dubinu bosanskog teritorija te porazila agresora. Pored Sedme GB i Četvrte GB u borbama su sudjelovale 141. i 113. brigade i 6 domobranska pukovnija.
Kada se govori i piše o operacija “Oluja” neki namjerno zaboravljaju da je VRO “Oluja” započela 25 sati prije početka srpske operacija “Vaganj 95” koja je planirala ponovnu okupaciju bosansko-hercegovačkih i hrvatskih područja, nove žrtve i nova razaranja. Iz navedenoga jasno je da je “Oluja” bila nužna. Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu s ciljem stvaranja Velike Srbije. Srbi nisu odustali od svog plana stvaranja Velike Srbije sve do kolovoza 1995. godine, kada su vojno poraženi.
Gore navedeno su činjenice koje pokazuju da je dr. Franjo Tuđman vodio ispravnu politiku. Kritičari “zaboravljaju”, ne žele vidjeti činjenice, da je “Oluja” bila nužnost i da je zahvaljujući “Oluji” spriječen genocide u Bihaću i drugdje, da je završen rat.
Foto: slike s izložbe
Dr. Marko Jukić
