DOMOVINSKI RAT: Splitska deklaracija, potpisana 22. srpnja 1995. godine
Republike Hrvatska priznala je Republiku Bosnu i Hercegovinu (BiH) 7. travnja 1992. kao neovisnu i samostalnu državu. Istog dana BiH su priznale SAD i Rusija. Srbije je priznala BiH nekon završetka rata, 14. prosinca 1995. Ove činjenice negiraju laži kako je RH dijelila BiH. Da Hrvati nisu podržali referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine (29. veljače 1992.) BiH ne bi bila priznata od međunarodne zajednice.
Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine potpisan je u Zagrebu 21. srpnja 1992. točka 6. Sporazuma „ Oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni je dio jedinstvenih oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine. Hrvatsko vijeće obrane će imati svoje predstavnike u zajedničkom zapovjedništvu oružanih snaga Bosne i Hercegovine…
Dodatak Sporazumu o prijateljstvu 23. rujna 1992. točka 3. U skladu s pravom na samoobranu i zajedničku obranu od agresije, osnovat će se zajednički Odbor radi usklađivanja obrambenih napora, sve dok agresija u potpunosti ne prestane.
Tajne službe europskih zemalja su svojim djelovanjem dovele do Bošnjačko – hrvatskoga rata u BiH (23. listopada 1992. do 18. ožujka 1994.)
Washingtonski sporazum
U Washingtonu je 1. ožujka 1994. potpisan preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije Bosne i Hercegovine, a 18. ožujka 1994. potpisan mirovni sporazum (Washingtonski sporazum) između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka. Tim sporazumom je okončan muslimansko-hrvatski rat u BiH.
U srpnju 1995. godine Srbi su pojačali svoju agresiju i krenuli u ostvarivanje plana Velike Srbije. Napali su UN-ove zaštićene zone (Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać). Nakon pada Srebrenice i pokolja Bošnjaka situacija u BiH bila je kritična jer su Srbi krenuli na osvajanje Bihaća (zaštićene UN-ove zone). Međunarodna zajednica ih nije ni pokušala zaustaviti. Bihaćku zaštićenu enklavu napali su krajinski Srbi i Srbi iz BiH uz logističku podršku Srbije. Vodstvo Republike BiH zatražilo je pomoć Republike Hrvatske, Ambasada Republike Bosne i Hercegovine u Zagrebu piše predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, citat (dio pisma): „U povodu sastanka najavljenog za 21. i 22. srpnja, 1995. godine na Brijunima, želio bih vam ukazati da je situacija u Republici Bosni i Hercegovini zbog okupacije Srebrenice vrlo teška. Sada je kriza sa Žepom. Strahujemo da može doći do masakra. U takvoj situaciji predlažem da najvažnija, ako ne i jedina tačka naših razgovora, bude pitanje vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpsskog agresora…“(AMB/ZAG/01-12198/95 (18. srpnja 1995.), Hrvatski državni arhiv Zagreb).
Iz Ureda predsjednika RH je odgovoreno da predsjednik RH prihvaća prijedlog o postizanju vojnog sporazuma uključujući i dogovor vojnih stožera Hrvatske i Bosne i Hercegovine….Nakon toga sllijedi odgovor Ambasade BiH: „Suglasni smo da se sastanak najodgovornijih političkih i vojnih dužnosnika Republike Hrvatske i Republike Federacije Bosne i Hercegovine održi u Splitu 22. srpnja 1995. godine nakon 14 sati….“ (Ambasada BiH u Zagrebu AMB/ZAG/01-12229/95 (19. srpnja 1995., Hrvatski državni arhiv).
Splitski sporazum
Dan nakon održane međunarodne konferencije o Bosni u Londonu u Splitu su predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali Splitsku Deklaraciju. Sporazum su također potpisali Krešimir Zubak (predsjednik Federacije BiH i Haris Silajdžić (predsjednik Vlade RBiH). Potpisivanju su nazočili američki ambasador u Hrvatskoj i predstavnik njemačke vlade za bosansku Federaciju. Postignut je sporazum o koordiniranom djelovanju hrvatskih snaga i snaga Armije BiH. Sporazum je podržala vlada SAD-a i turski predsjednik Süleyman Demirel.
Puni je naziv potpisane deklaracije „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“.
Tim sporazumom je omogućeno legalno djelovanje Hrvatske vojske i Policije na teritoriju BiH u svrhu oslobađanja okupiranih područja.
Citati iz Deklaracije:
„Utvrđujući da su zaposjedanje i napadi na “zaštićene zone” UN u Bosni i Hercegovini i zajedničke vojne operacije bosanskih i hrvatskih Srba protiv “zaštićene zone” UN u Bihaću, oružane provokacije u drugim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te odbijanje svakog mirovnog plana sa strane bosanskih i hrvatskih Srba, dio jedinstvene i zajedničke strategije nastavka agresije i pokušaja zadržavanja okupiranih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine u cilju stvaranja “velike Srbije” pod vodstvom i uz punu odgovornost političkog i vojnog vrha “SRJ” (Srbije i Crne Gore);
Utvrđujući da nastavak agresije i nasilnih pokušaja zadržavanja okupiranih područja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te nedostatni rezultati mirovnog procesa, nalažu vodstvima Hrvatske i Bosne i Hercegovine da temeljito i cjelovito razmotre stanje u regiji sa stanovišta očuvanja nacionalne opstojnosti hrvatskog i bošnjačkog naroda i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine;“
„Potvrđujući interes za hitnom provedbom navedenih načela Deklaracije, dogovoreno je:
- Proširenje i jačanje obrambene suradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine od 21. srpnja 1992. godine.
U tom pogledu Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila.
Dogovoren je i nastavak suradnje i stalna koordinacija obrambenih djelatnosti između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Dogovorena je i suradnja Glavnog stožera Hrvatske vojske sa Združenim stožerom ARBH i HVO radi koordinacije obrambenih djelovanja u oblasti zapovijedanja, logistike, vojno-industrijske proizvodnje, komunikacijskih sustava, informacijsko-analitičkih potreba i drugim oblastima.“
Izvor: Vjesnik, 24. 7. 1995. , knjiga Miroslava Tuđmana
Splitskom deklaracijom je dodatno (Sporazum o prijateljstvu, 1992. godine) legalizirano vojno djelovanje Hrvatske vojske i Policije na rubnim područjima Bosne i Hercegovine. Vojnim akcijama Hrvatske vojske, HVO-a i Hrvatske policije („Ljeto 95“ i „Oluja“) je spriječen pad Bihaćke enklave. Spriječeni su masovni zločini i masovno protjerivanje stanovništva. Treba napomenuti (to mnogi ne znaju ili namjerno zaboravljaju) da je 5. kolovoza 1995. godine (dan prije je započela VRO „Oluja“) agresor htio pokrenuti vojnu operaciju „Vaganj“. Operacija „Vaganj“ je imala za cilj napasti hrvatske snage u području južno od Kupresa, područje Livna te doline Neretve i Metkovića te napasti postrojbe Armije BiH na području Zapadne Bosne, odnosno Bihaća gdje je bilo oko 200.000 stanovnika u okruženju. Operacija „Vaganj“ je trebala započeti 5. kolovoza u 6 sati ujutro, planirano je da u akciji sudjeluje oko 80.000 vojnika.
Splitska deklaracija otklonila je kritike da se Hrvatska vojska nelegalno nalazi na rubnim djelovima BiH. Kritike nemoralne i neučinkovite međunarodne zajednice koja nije štitila zaštićene zone UN-a (Srebrenicu, Žepu, Goražde, Bihać) Deklaracijom su otklonjene.
Dokumenti iz arhiva i svjedočanstva sudionika pokazuju kako su bile lažne tvrdnje o agresiji RH na BiH.
Dr. Marko Jukić
