HRVATSKA BAŠTINA – Ojkanje
Slika 1. Folklorna skupina (MJ)
Ojkanje (ili treskanje, orzenje, rozganje) najstarija je vrsta pjevanja u Hrvatskoj. Prema riječima stručnjaka, ojkanje je ostatak predslavenskog balkanskog pjevanja s područja antičke Dalmacije (današnja Dalmacija, BiH i Crna Gora), kojega su Hrvati usvojili i sačuvali. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenoga 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.
Ojkanje (također vojkanje, treskanje, zavijanje, grohotanje) poseban je način pjevanja slogova hoj, voj, oj, duljim tremoliranjem ili također duljim ili kraćim melismima. Javlja se kao pripjev u deseteračkim i osmeračkim pjesmama, a izvodi se pojedinačno u tzv. samačkim i putničkim pjesmama ili češće dvoglasno; dok jedan pjevač drži otegnute tonove iste visine tj. vojka, oči, drugi treska, potresa, tj. tremolira. Pjevač koji treska započinje za kvartu ili tercu više od ležećeg tona spuštajući glas i postupno ga smirujući u unisonu s drugim pjevačima.
Ojkanje je u raznim oblicima najrasprostranjenije u Lici, Dalmaciji (osobito Dalmatinskoj zagori) i Hercegovini. Ojkalica se u Sinju tradicionalno zove rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga. Obično se ojkajući ispjevavaju kratki stihovi, najčešće šaljive rime. Gange ili gangalice su narodne pjesme koje se izvode na način primitivne polifonije, posebno raširene u okolici Imotskog.
U Sjevernoj Hrvatskoj i u Turopolju zove po junaški (ako pjevaju muškarci) i po devojački (ako pjevaju žene), na karlovačkom području i u Lici rozganje – dijaloško pjevanje koje se izvodi potresanjem glasa, Podvelebitje, Bukovica i Ravni kotari – orzenje, orzanje, kod pravoslavnog stanovništva, groktanje, u šibenskom području, od Krke do Dalmatinske zagore naziva se ojkavica.
U području Dalmatinske zagore imamo nazive treskovica ili potresalica, danas zvano starovinsko pjevanje, a noviji načini zovu se oja noja, rera, u Imotskoj krajini i Hercegovini to je ganga, a starovinsko pjevanje tamo se naziva putničko ili kiridžijsko pjevanje, dok je u Konavlima ustresalica. Poseban je naziv pjevanja na Banovini zvan ojkača.
Za južnu Dalmaciju karakteristično je jednoglasno pjevanje, a česti su kratki vokalni oblici s ojkanjem, osebujnim načinom pjevanja melodijskih ukrasa na slog “oj”, uz izrazito potresanje glasom. Najčešće ga izvode dva pjevača (muška ili ženska), a svaka pjesma traje onoliko koliko vodeći pjevač može držati dah. Melodije su uglavnom jednoglasne, a pjesme temama variraju od ljubavnih do aktualno društvenih i političkih tema.
Ministarstvo kulture je 2009. godine proglasilo gangu zaštićenom kulturnom baštinom Republike Hrvatske. Ganga je sastavni dio stoljetnoga glazbenog izričaja imotskog i vrgoračkog kraja, a osim u našim krajevima pojavljuje se i u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Za Cetinsku krajinu karakteristično je dvoglasno grleno pjevanje, tzv. rera. Rera se izvodi punim glasom: jedan pjevač vodi pjesmu dok ga drugi prate ili reraju.
Ojkanje je opstalo zahvaljujući organiziranim skupinama lokalnih narodnih pjevača koji su tradiciju ojkanja prenosili pjevajući na seoskim svečanostima u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta. Danas se ojkanje prenosi i naučava oralno u organiziranim folklornim društvima.
Živopisno je to pjevanje, duboko ukorijenjeno u identitet Cetinjana te nerijetko opisuje svakodnevne pojave, trzavice između susjednih sela, karaktera i običaja, ismijava ljudske mane i slabosti, često i posebno izabranim rječnikom. U kratku rimu, najčešće dvostih, stane tako neobična minijatura jasne poruke, bila ona upućena dragome, dragoj, svekrvi, Gospi Sinjskoj ili svecima. Rera je začinjavala i uveseljavala svaki dernek, druženje ili silo i ašikovanje.
Iz naraštaja u naraštaj prenose se u Dalmatinskoj zagori zvuci stare ojkavice, gange i rere.
Tekstovi:
Gospe Sinjska misu ću ti platit
ako ćeš mi dragana povratit.
U mog lole livade na glasu,
tri je ovce za uru popasu.
Curo mala nek ti je u glavi,
nikad momku prva se ne javi.
Moj dragane cvitiću na vodi
poljubi me, srcu mi ugodi.
Izvori: culturnet.hr, opća enciklopedija, dr. fra Ivan Glibotić, dr. Joško Ćaleta
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
