DON MARINKO MLAKIĆ: Je li tvoje oko zlo na Božju dobrotu?
25. ngk-a
Isus u mnogim svojim prispodobama neumoljivo propituje naš način razmišljanja i postupanja. Takva je i prispodoba o radnicima u vinogradu iz današnjeg evanđelja. U njezinom je središtu neobičan postupak gospodara vinograda, koji na kraju dana svim radnicima daje punu dnevnicu, iako su samo neki radili cijeli dan. Ostali su radili jedni tri četvrtine dana, jedni pola dana, jedni četvrtinu, a jedni samo posljednji sat.
Ova prispodoba zbunjuje, jer dovodi u pitanje naše uobičajeno poimanje pravednosti. Mi držimo da je sasvim pravedno da svatko dobije ono što je zaslužio i taj princip ugrađen je u temelje naših društvenih odnosa. Ipak, Isus ovom prispodobom nema namjeru propitivati našu društvenu pravednost. Osobito ne želi obezvrijediti rad i poticati na lijenost. Sam je kazao da je radnik vrijedan svoje plaće. Sv. Pavao je tu još izričitiji: „Tko neće da radi, neka i ne jede. Ova prispodoba je pouka o Božjoj pravdi po kojoj se spašavamo.
Jedna od najtežih zabluda nas ljudi je sklonost da Bogu pripisujemo svoju pravdu. Preslikavamo na nj svoje misli i svoja mjerila. Tome su veoma bili skloni farizeji i pismoznanci, onodobni vjerski učitelji u Izraelu. Za njih je Bog bio prije svega gospodar, zakonodavac i sudac koji prema zaslugama nagrađuje i kažnjava.
Takav Bog tražio je od čovjeka strogu poslušnost i izazivao strah. Međutim, naše misli nisu Božje misli i puti njegovi nisu naši puti, kaže prorok Izaija (prvo čitanje). Kao što je nebo visoko nad zemljom, tako su njegovi puti iznad naših putova, i misli njegove iznad naših misli. Ovo je važno imati pred očima osobito onda kada se suočavamo s nerazumljivim Božjim postupcima prema nama.
Simbole u prispodobi nije teško odgonetnuti. Gospodar vinograda je Bog. Vinograd je Božje kraljevstvo u kojem Bog treba radnike. Posla ima napretek i ne trpi odgađanje, kao što se berba zrelog grožđa ne može čekati, jer će grožđe propasti. Svijet izvan vinograda je svijet bez Boga. Radnici smo mi koje Bog poziva da se obratimo i uključimo u izgradnju Božjeg kraljevstva. Radni dan predstavlja naš životni vijek. Božji poziv je upućen svima dok je god dana. Nitko i nikada nije izuzet. Završetak dana je konac povijesti, završetak zemaljske stvarnosti. Plaća je dar spasenja. To će biti čas kada će nastupiti Božja pravda i istinsko očitovanje naših života.
Kod podjele plaće nastaje drama. Gospodar svim radnicima daje po denar, punu plaću. Na takvo postupanje negoduju oni koji su najviše radili. Oni su očekivali da će gospodar davati po zaslugama. Zašto gospodar ne gleda na zasluge nego daje svima punu plaću? Zašto postupa na način kao da više brine o radnicima nego o svom vinogradu? Kao da ima vinograd samo zato da može unajmiti radnike i davati im plaću!? Plaća, kako rekosmo, označava milost spasenja. Gospodar, Bog, hoće svakome dati puninu spasenja, jer nam je ono svima potrebno. Bez njega mi ostajemo bez života. Spasenje, međutim, nije naša zasluga nego je dar Božje ljubavi. Mi ga ne možemo ni kupiti ni zaslužiti svojim dobrim djelima. Bog nije ni sebični gospodar ni bešćutni sudac. On je naš dobri Otac koji jednostavno hoće svu svoju djecu okupiti oko sebe i svima pružiti svu svoju ljubav. Bilo što drugo da učini, zanijekao bi svoje očinstvo. A Bog sebe ne može zanijekati.
Njegova pravda izvire i ispunja se u njegovoj ljubavi.
Zašto onda treba raditi? Život s Bogom sam je sebi svrha i sam u sebi nosi nagradu. Izvan Božjeg vinograda mi smo izgubljeni, daleko od života koji zadovoljava naše najdublje potrebe. Rad je prema tome izraz naše radosti i zahvalnosti zbog spasenja koje nam je Bog darovao i koje nema cijene. Radom za Božje kraljevstvo mi uzvraćamo Bogu ljubav i ujedno je svjedočimo u svijetu onima koji je još ne poznaju. Zbog toga nije presudno koliko je tko radio i koliko zaradio, nego s kolikim žarom ljubavi radi ono na što je od Boga pozvan njemu na slavu i ljudima na spasenje. Meni je živjeti Krist a umrijeti dobitak, kazao je sv. Pavao (drugo čitanje). Zato je iznad svega čeznuo za time da Krista uzveliča u svome tijelu, bilo životom bilo smrću.
Među radnicima koji su radili od prvoga sata javlja se zlo oko, zavist. Oni negoduju, iako su dobili što su ugovorili. Međutim, oni su očekivali da će dobiti više od onih od kojih su više radili. Ironično je što bi bili sasvim zadovoljni, da su ovi dobili manje ili da nisu niti dolazili raditi. Ovi radnici rad u vinogradu nisu prepoznali kao blagoslovljenu priliku da budu u zajedništvu s Bogom i rade na izgradnji njegova kraljevstva, nego im je on bio tlaka u kojoj su krvavo pokušavali pred njim steći zasluge samo za sebe. Oni su poput starijeg brata iz glasovite prispodobe o izgubljenom sinu koji je ostao u očevoj kući, ali više kao sluga koji prisilno služi gospodaru nego kao sin koji zahvalno uživa u očinskoj brizi i ljubavi.
Čovjek može živjeti u Božjoj blizini, može biti naizvan poslušan i marljiv, a u sebi jako daleko od Boga i njegove dobrote. Takvi se prepoznaju po zlu oku kojemu smeta Božja dobrota.
Parabola nije završena. Ostaje nepoznato kako su nezadovoljni radnici na kraju postupili. Ali to i nije važno. Važno je kako ću ja postupati. Prispodoba nam svima treba pomoći da se oslobodimo zlog oka te da na sebe i na druge gledamo očima dobroga Boga koji nas sve nagrađuje svojim spasenjem.
Don Marinko Mlakić
