HRVATSKA BAŠTINA – Prvi hrvatski roman
Slika: Planine – lektire.eu
Autor prvoga hrvatskog romana je Petar Zoranić. Napisao je roman “Planine” 1536. koji je objavljen u Veneciji tek 1569. (nakon smrti). Roman je pisan u prozi i u stihu, podijeljen je u 24 poglavlja s oko 1600 stihova.
Petar Zoranić rodio se 1508. u Zadru. Potomak je stare plemićke obitelji iz Nina. O Zoraniću se zna da je bio plaćeni ninski notar, pravnik i sudski pisar, što upućuje da je završio studij pravnih znanosti. Ne zna se točno kada je umro.
Planine su jedino njegovo sačuvano djelo. Dva djela su izgubljena (“Ljubveni lov” i “Vilenica”). Roman Planine je djelo domoljubnoga karaktera. Oslikava prilike u Hrvatskoj koja se nalazi između dva osvajača (Turci i Mlačani).
“Do nas je doprlo njegovo glavno djelo Planine, koje su nastale 1536. g. , godinu dana prije propasti Klisa, u vrijeme kad su Turci duboko zašli u naše krajeve poslije bitke na Mohaču i prve opsjede Beča. Sve je to djelovalo na pjesnika da u svom djelu, koje je po vanjskom obliku pastirski roman u prozi i u stihovima, nastoji pobuditi kod svojih sunarodnjaka ljubav prema rodnom kraju, prema hrvatskoj domovini i prema hrvatskom narodu. Djelo posvećuje ninskom kanoniku Mati de Mateisu, pa u posveti kaže: “Hrvatom i vašoj milosti, ki znam, da dobar bašćinac i Hrvat poštovan jest.” Riječju bašćina označuje domovinu, a bašćinac mu je jednako rodoljub. Zoranićeve Planine, iako je na njima očit trag nekolikih stranih pisaca, idu u red naših najboljih književnih djela iz starije dobi. Djelo je s kraja na kraj rodoljubivo, u njoj je hrvatska svijest vrlo jaka. Tužba vile Hrvatice podsjeća nas na pjesmu Kip domovine P. Stoosa nastale u 19. vijeku. Usprkos toga što je Zoranić pod velikim uplivom tadašnje pastirske književnosti te svoje pastire ugladio učinivši od njih nekakve trubadurske pjevače, ipak je u djelu u mnogočemu dana naša stvarnost. Djelo je napisano s izrazitom svrhom, da podigne duh u borbi protiv vukova (Turaka). Opisuje prilično realistički nesreće, koje su snašle naš narod turskom provalom, i u teškoj borbi pjesnik odbacuje izlišene ljubavne brbljarije te upozorava na važnost ćudorednosti u narodnoj borbi.
Tješi svoje sunarodnjake i govori o budoćoj propasti Turaka. Zoranić prvi od svih naših pisaca stvara našu pripovjedalačku prozu i prvi od svih ostalih pisaca opisuje naše kopno. On je pošao korak dalje od Marulića, jer Marulić pjeva nešto i na hrvatskom, a glavnu svoju književnu djelatnost razvija na latinskom jeziku. Zoranić kori svoje sunarodnjake što pišu na kome drugom jeziku, a ne na hrvatskom. Čitavo je njegovo djelo protkano velikom ljubavlju prema hrvatskom narodu.”
“Planine Petra Zoranića su pastirsko-alegorijski roman pisan u prozi i stihu. Pisan je narodnim hrvatskim jezikom, a sastoji se od novela epistularne književnosti (pismo posvete), petrarkističke lirike (ljubavne pjesme), bukoličke lirike (pastirske pjesme) i političke pjesme (prepjev “Molitve suprotiva Turkom“). Djelo je nastalo između dva razdoblja, pa i načina pisanja – srednjeg vijeka i renesanse.
U romanu se osjeća znatan utjecaj Zoranićevih književnih uzora: Jacoba Sannazara (autora pastirskog romana Arcadia), Dantea, Petrarce, Boccaccia, Ovidija, Vergilija, ali i domaće književne tradicije (začinjavci Marko Marulić). Roman se sastoji od 24 poglavlja, s uvodnom posvetom ninskom kanoniku Mateju Matijeviću.”
O Zoranićevom jeziku i rečenici oprečne su kritike. Tako Josip Vončina u tekstu “U susret Planinama”piše:
“Sam ponajprije pjesnik, Zoranić je, pišući prozu, nju gradio na svojim pjesničkim iskustvima. Zato je njegov stil u prvom redu slojevit i težak, a stoga su i u pretežnim proznim partijama njegovog djela stilski postupci izrazito stihotvorački, tj. u njegovoj prozi stihotvorac nadvladava prozaika.”
No, susreće se i ocjena da mu je stih okretniji od proze. Nikica Kolumbić u članku “Najrodoljubivije djelo hrvatske renesanse” navodi:
“U prozi se uz nerazumljive poetske opise osjeća podređenost latinskoj i talijanskoj sintaksi, što uz brojne arhaizme pogotovo danas čini njegov jezik teškim.”
Marin Franičević u knjizi “Pjesnici i stoljeća” u eseju o poetici Petra Zoranića iznosi jasni stav:
“U prvi red naših renesansnih pjesnika Zoranić ide po svojoj prozi. Rekao sam pjesnika, a ne pisaca jer u proznom djelu Planina ima više poezije nego u stihovima. U proznom tekstu Zoranićeva rečenica, i onda kada je naivna, zvoni čisto i autentično, a mnogi lirski i drugi raznovrsni elementi složeni su s osjećajem za muzikalnost i izražajnost pripovjedačke, ali i lirske proze.”
O vrednovanju Zoranićevog djela u odnosu na njegov uzor, kritičar Josip Torbarina u članku “Planine i ostale Arkadije” daje sljedeću ocjenu:
“Zoranićeve su Planine jedna od najslobodnijih, najoriginalnijih i najmanje ropskih imitacija Sannazzarova djela, ako se o imitaciji uopće može govoriti. Jer moramo reći da se Zoranić nikad slijepo ne povodi za svojim uzorom koji, presađen u sredinu sasvim različitu od one gdje je nikao, biva prožet novim duhom.”
Njegov roman svjedoči o temeljitoj humanističkoj i teološkoj naobrazbi koju je najvjerojatnije stekao u Dominikanskom općem učilištu u Zadru.
Prvi hrvatski romani
- Petar Zoranić, Planine (1569.) – prvi hrvatski pastirski alegorijski roman
- August Šenoa, Zlatarovo zlato (1871.) – prvi hrvatski povijesni roman
- Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza (1932.) – prvi hrvatski cjeloviti moderni roman
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
