HRVATSKA BAŠTINA – Nacionalni parkovi Paklenica i Sjeverni Velebit
Slika 1. NP Paklenica (MJ)
Nacionalni parkovi Paklenica i Sjeverni Velebit nalaze se unutar Parka prirode Velebit. Područje Paklenice proglašeno je nacionalnim parkom 19. listopada 1949. (Paklenica je prvi put bila proglašena Nacionalnim parkom još 1929. godine, ali zakonom kojega je trebalo revidirati svake godine, a što se nije činilo).
Sjeverni Velebit je najmlađi nacionalni park (NP) u Hrvatskoj; osnovan je 9. lipnja 1999. godine.
Slika 2. Ulaz u Malu Paklenicu (MJ)
Dana 7. srpnja 2017. godine NP Paklenica, NP Sjeverni Velebit i rezervat prirode Hajdučki i Rožanski kukovi upisani su na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao dio svjetske baštine 13 zemalja pod nazivom „Bukove šume u Karpatima i drugim područjima Europe“.
Nacionalni park Paklenica
NP Paklenica zauzima površinu od 96 km2. Najviši vrhovi su Vaganski vrh (1757 m) i Sveto brdo (1753 m). Oko 55% parka je prekriveno vegetacijom, dok je oko 45% goli krški reljef. U NP su najzanimljiviji kanjoni Velika (14 km) i Mala Paklenica (12 km), špilja Manita peć i Jama Vodarica.
Na području parka zabilježeno je 70-ak špiljskih objekata, među kojima su najljepše špilja Manita peć i jama Vodarica. Za turistički posjet otvorena je samo špilja Manita peć, još od 1937., do koje vodi planinarska staza (oko sat i pol hoda), na visini od 540 m nad morem.
Slika 3. i 4. Špilja Manita peć (MJ)
Za penjače je najzanimljivija najveća hrvatska stijena Anića kuk. Penjalište se nalazi na samom ulazu u kanjon Velike Paklenice gdje se stijene uzdižu i do 400 m visine. Penjalište raspolaže s gotovo 400 penjačkih smjerova različitih težina i dužina, a sezona penjanja u Paklenici traje od ranoga proljeća do kasne jeseni.
Slika 5. i 6. Penjači u NP Paklenica (MJ)
Potoci Velika i Mala Paklenica daju veliku vrijednost čitavom području te ga značajnije obogaćuju, a u proljeće i jesen svojom bujičnom snagom i otapanjem vapnenca produbljuju kanjon.
Ljepote Paklenice može se doživjeti jedino pješačenjem. Ima više od 150 km uređenih planinarskih staza.
U gotovo nešumskom južnom dijelu Velebita, u Paklenici, javlja se izrazito bogatstvo šumskih zajednica, a posebno mjesto zauzimaju šume crnoga bora (Pinus nigra) po čijoj je smoli (Paklini) koja se je iz njih u prošlosti vadila, Paklenica i dobila ime te bukve (Fagus sylvatica) i bora krivulja. Paklenica posjeduje najveći sačuvani šumski kompleks u Dalmaciji od oko 2000 ha. Šume su jedan od glavnih razloga zbog kojega je prostor južnog Velebita proglašen nacionalnim parkom. Strme stijene unutrašnjosti parka obrasle su šumama crnoga bora. Zbog specifične klime i stjenovite podloge, drveće je patuljastoga rasta pa je zanimljiva i neobična izgleda. Na proplancima rastu orhideje i ljiljani, a endemski zvončići rastu na strmim stijenama.
Geološke osobitosti Nacionalnog parka vidljive su po ljutom kršu u području Bojinca, Vidakovog kuka i na platou između oba kanjona. Ovdje je obilje mnogobrojnih oblika krškoga reljefa, kao što su škrape, žlibe, kamenice, rupe, pukotine i špilje koje nastaju intenzivnim djelovanjem vode, ali i velikim temperaturnim razlikama tijekom pojedinih godišnjih doba.
Životinjski svijet
Na prostoru parka može se sresti divljač: srna, jelen, divokoza i divlja svinja. Od zvijeri, na prostoru parka obitava mrki medvjed, vuk i ris.
Među zmijama je zabilježeno 12 vrsta. Najčešće se u Parku mogu vidjeti neotrovnice: šara poljarica, pjegava crvenkrpica, bjelica. Poskok i vrlo rijetka stepska riđovka jedine su otrovnice na ovom području.
Ptice su najbrojnija skupina kralješnjaka, a do sada je zabilježeno 212 vrsta. Ptičji svijet je zastupljen s 97 vrsta gnjezdarica, i to na širem prostoru parka. Od gnjezdarica treba spomenuti zajednicu ptica stijena i litica u kanjonima Velike i Male Paklenice s 18 vrsta. Najčešći su brgljez kamenjar i modrokos.
Od dnevnih leptira, a zabilježene su 82 vrste na području Parka, najčešće je prugasto jedarce. Od endemičnih podvrsta treba istaknuti erebiju u vršnoj zoni iznad 1400 m. U tom području zadržava se i jedan od najljepših hrvatskih leptira, apolon.
Slika 7. Leptir u NP (MJ)
Biljni svijet
Na prostoru od morske obale pa do najviših vrhunaca Velebita raste oko 800 biljnih vrsta. Od toga je 40-ak endema, biljaka uske rasprostranjenosti, većinom ograničene na Velebit ili Dinaride. Jedina vrsta koja raste samo u kanjonima Velike i Male Paklenice i nigdje drugdje na svijetu je pjeskarica. Na prostoru Nacionalnog parka raste nekoliko vrsta zvončića; najpoznatiji endem u kanjonima Velike i Male Paklenice je prozorski zvončić.
Nacionalni park Sjeverni Velebit
NP Sjeverni Velebit najmlađi je od osam nacionalnih parkova u Hrvatskoj. Ima površinu od 109 km2. Najviši vrh u parku je Veliki Žavižan. Osamdeset posto površine Nacionalnog parka čine šume.
Slika 8. i 9. NP Sjeverni Velebit (MJ)
Nacionalni park Sjeverni Velebit uvršten je u prijedlog hrvatske mreže Natura 2000 kao područje bitno za velike zvijeri i deset tipova staništa, a čitav Velebit kao područje bitno za 17 vrsta ptica, 21 vrstu drugih životinja i 13 tipova staništa.
Nacionalni Park Sjeverni Velebit važan je dio ekološke mreže kao područje očuvanja značajno za čak 10 biljnih i životinjskih vrsta i osam različitih tipova staništa – travnjaka, šuma i stijena. Nacionalni park Sjeverni Velebit područje je bitno za ptice grabljivice, sove, velike zvijeri, divokozu, velikoga tetrijeba i druge ugrožene vrste.
Najveće osobitosti i vrijednosti Nacionalnog parka Sjeverni Velebit su strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi te više od 400 jama. Unutar Parka otkrivene su i tri jame dublje od 1000 m: jamski sustav Lukina jama–Trojama (-1431 m), Slovačka jama (-1320 m) i jama Velebita (-1026 m). Na samom rubu rezervata je krška dolina Veliki Lubenovac.
Prostor sjevernog Velebita pravi je mozaik sastavljen od najrazličitijih staništa koja su dom mnogim biljnim, gljivljim i životinjskim vrstama. Šume, travnjaci, stijenje, točila, vodena staništa, raznolikost krških oblika, živoga svijeta i krajobraza razlog su proglašenja nacionalnim parkom. Još davne 1930. godine veliki planinar i zaljubljenik u Velebit dr. Ivan Krajač zapisao je: „U veličanstvenoj povorci tu su za vječnost sabrana najdostojnija alpinska veličanstva kao nigdje drugdje na Velebitu, u tolikoj množini, a na takvoj visini i na relativno malom prostoru.“
Među najpoznatijim lokalitetima u Parku su Zavižan, Velebitski botanički vrt, Premužićeva staza, Štirovača, Alan, Lubenovac i druga mjesta.
Park ima botanički rezervat “Visibaba” – s nalazištem endemične hrvatske sibireje (Sibiraea altaiensis ssp. croatica), šumski rezervat Borov vrh, botanički rezervat Zavižan – Balinovac – Velika kosa te glasoviti Velebitski botanički vrt (osnovan 1967., proglašen spomenikom parkovne arhitekture). Na krajnjem jugu nalazi se poseban rezervat šumske vegetacije Štirovača.
Divlje lice Sjevernog Velebita su zvijeri – medvjed, vuk i ris.
Kuća Velebita u Krasnu je centar za posjetitelje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Park je ispresijecan brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva staza.
Premužićeva staza
Premužićeva staza građena je između dva svjetska rata i ima dužinu od 57 km (od Planinarskog doma Zavižan (1594 m), preko prijevoja Veliki Alan (1412 m) do Oštarijskih vrata (927 m).
Staza je izgrađena u samo četiri godine, nazvana je po šumarskom inžinjeru Anti Premužiću (1889. – 1979.) koji ju je projektirao i i organizirao gradnju. Straza predstavlja graditeljsko umijeće izgradnje tehnikom suhozida, bez cementa i betona. Vodi posjetitelja kroz različite šume, travnjake i kamenjare, a s nje se odvaja nekoliko uspona na vrhove kukova. Pored staze je omiljeno sklonište – Rossijeva koliba, koja ime nosi po jednom od prvih istraživača Velebita, botaničaru Ljudevitu Rossiju (1850. – 1932.). S vrhova Velebita, koji se nalaze pored staze, pruža se veličanstven pogled na Jadransko more, otoke Krk, Prvić, Goli otok, Rab, Pag i ličko zaleđe.
Premužićeva staza je 2009. godine u cijeloj svojoj dužini i službeno zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnoga značaja.
U blizini staze su najpoznatije speleološke lokacije na Velebitu: Lukina jama (1421 m) i Slovačka jama (1320 m).
Nije dopušteno skretanje sa staze na Hajdučke i Rožanske kukove, jer prema članku 10. Zakona o zaštiti prirode u području strogog rezervata nije dopušteno nikakvo ljudsko djelovanje, izuzev znanstvenih istraživanja za koja je potrebno ishoditi dopuštenje od nadležne javne ustanove i/ili Ministarstva.
Slika 10. Premužićeva staza (MJ)
U južnom dijelu Parka smjestilo se područje Alana. S Alana se pruža pogled na more i otoke. Velebitska cesta koja preko prijevoja Velik Alan spaja Liku i more, geografski razdvaja Sjeverni od Srednjeg Velebita.
Slika 11. Pogled s Velebita na more i otoke (MJ)
Štirovača, područje gdje su guste šume bjelogorice i crnogorice, travnjaci i izvori bistre vode.
U blizini planinarskoga doma na Zavižanu nalazi se Botanički vrt, od 1967., osnovan na inicijativu dr. Frana Kušana, profesora na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Namjera je bila da se istraživačima kao i zaljubljenicima prirode pokaže bogatstvo flore Velebita. Nedugo nakon osnivanja Vrta okolno je područje proglašeno Posebnim botaničkim rezervatom Zavižan – Balinovac – Velika kosa.
Vrt se nalazi na nadmorskoj visini od 1480 metara, a u njegovu središnjem dijelu nalazi se Balinovačka ponikva oko koje vodi kružna kamenita staza duga 600 metara. S nje se možete uspeti planinarskim stazama na okolne vrhove – Veliku kosu (1622 m n.v.), Balinovac (1602 m n.v.) i Veliki Zavižan (1676 m n.v.). Sa staze se odvajaju i kamenite stube kojima se možete spustiti na dno Balinovačke ponikve, na 1430 m n.v.
Danas u Vrtu raste oko 300 biljnih vrsta od kojih su neke samonikle, dok su druge donesene s ostalih dijelova Velebita. Među njima su i neke rjeđe velebitske vrste – velebitska degenija (Degenia velebitica), hrvatska sibireja (Sibirea altaiensis ssp. croatica), krški runolist (Leontopodinum alpinum ssp. krasense), velebitski klinčić (Dianthus velebiticus), Kitajbelov jaglac (Primula kitabeliana), Kitajbelov pakujac (Aquilegia kitaibelii), hrvatska gušarka (Cardaminopsis croatica). Posebno je zanimljiva velika kamenjara na kojoj rastu brojne atraktivne vrste.
Velebitska degenija prirodno raste samo na njegovu srednjem dijelu, a u Nacionalni park Sjeverni Velebit, isključivo na područje Velebitskog botaničkog vrta i rezervata, unio ju je čovjek.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
