HRVATSKA BAŠTINA – Planinarstvo u Hrvatskoj
Slika 1. Zavižan (MJ)
„Hrvatsko planinarsko družtvo u Zagrebu“ osnovano je 15. listopada 1874., samo sedamnaest godina nakon osnutka prvoga planinarskoga društva na čitavom svijetu (u Londonu). Hrvati su deveti narod u svijetu s planinarskim društvom. Osnovano je na inicijativu Đure Pilara, poznatoga znanstvenika i svojedobno rektora Sveučilišta u Zagrebu, i Bude Budisavljevića, velikoga župana u Zagrebu i Gospiću. Osnivači i prvi članovi planinarskoga društva bili su znameniti znanstvenici i kulturni radnici toga vremena. Tako je prvi predsjednik HPD-a bio dr. Josip Kalasancije Schlosser (liječnik, botaničar, entomolog) zatim svećenik dr. Josip Torbar.
Prvi skupni izlet organiziran je u svibnju 1875. na Oštrc i Okićku Plješivicu. Na vrhu Zagrebačke gore, Medvednici (Sljemenu), podignuto je prvo planinarsko sklonište (1878.).
Spomenica Društva iz 1884. prva je planinarska knjiga u Hrvatskoj. 1898. počelo je izlaziti društveno glasilo Hrvatski planinar. Osnutkom Društva udareni su temelji i speleologiji, Gorskoj službi spašavanja, vodičkoj službi te alpinizmu (prva sekcija 1935.).
Početkom 1948. godine dolazi do osamostaljenja planinarskoga rada, najprije u Zagrebu, a zatim u Splitu, Rijeci, Varaždinu, Karlovcu. Osnovano je mnogo planinarskih društava diljem Hrvatske.
Slka 2. Planinska vegetacija (MJ)
1949. godine ponovno je pokrenut časopis, mjesečnik Naše planine koji je uređivao alpinist Pere Lučić-Roki.
Prvu knjigu o planinama u povijesti svjetske književnosti napisao je 1536. na hrvatskome jeziku starohrvatski pjesnik Petar Zoranić Ninjanin (1508. – 1569.). Knjiga je tiskana 1555. i na hrvatskom jeziku pa povjesničari navode da je prvu knjigu posvećenu planinama napisao Konrad von Gesner iz Züricha. Knjiga je postala gotovo planinarska Biblija, a Zoranićeva knjiga je nestala u ruševinama i ratnim požarima. Sreća u nesreći je da se sačuvao primjerak Zoranićeva orginalnoga djela koji se danas čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
“Prvi hrvatski alpinist bila je žena, ilirka Dragojla Jarnević (1812. – 1875.) koja se davne 1843. uspela kroz stijenu Okića i podrobno opisala taj uspon u svom Dnevniku. Hrvatski planinari istražili su nekoliko jama dubljih od tisuću metara, među njima Lukinu jamu na Velebitu koja je tada po dubini bila deveta na svijetu (danas jedanaesta). Splitski alpinist Stipe Božić dva puta je nogom stao na najviši vrh svijeta, a uz to je osvojio najviše vrhove svih kontinenata te o tome napisao knjigu »Sedam vrhova« i snimio TV-seriju. Godine 1991., kada je Hrvatska primljena u Međunarodnu federaciju planinarskih saveza (UIAA), bila je na 10. mjestu po broju članova, a Hrvat Ivica Piljić vodio je u početnom razdoblju Međunarodnu komisiju sportsko-penjačkih udruga. Na Antarktici postoji vrh Hrvatska, u Andama Zagrebački smjer u stijeni Huandoya, u norveškim stijenama Velebitfjeld, u afričkoj stijeni Kaga Tong smjer Croatica – tako su ih nazvali hrvatski penjači koji su tamo prvi stali svojom nogom.” (Željko Poljak)
Članovi HPD-a u 19. stoljeću bili su mahom istaknuti znanstveni radnici, akademici i sveučilišni profesori, koji su se koristili planinarstvom kao znanstvenim sredstvom, zbog čega HPD-u pripada osobito mjesto u hrvatskoj znanosti i kulturi.
Treba podsjetiti:
- Hrvatska zastava prvi put u Himalaji, (Željko Poljak u Annapurni)
- Prvi uspon na Mount Everest, (Stipe Božić 15. svibnja 1979.)
- Uspon na K-2 (drugi vrh svijeta), (Stipe Božić)
Slika 3. Pogled s Biokova (MJ)
Hrvatska ima:
8 nacionalnih parkova: Plitvička jezera, Paklenica, Kornati, Krka, Brijuni, Mljet, Risnjak i Sjeverni Velebit
- 11 parkova prirode: Biokovo, Žumberak-Samoborsko gorje, Medvednica, Kopački rit, Lastovsko otočje, Papuk, Vransko jezero, Učka, Lonjsko polje, Velebit, Telašćica
- 2 stroga rezervata: Bijele i Samarske stijene te Hajdučki i Rožanski kukovi
- 78 posebnih rezervata
- 28 park-šuma
- 2 regionalna parka
- 85 spomenika prirode
- 84 značajna krajobraza
- 121 spomenik parkovne prirode
- U Hrvatskoj je ukupno zakonom zaštićeno 28 biljnih vrsta.
Slika 4. Put prema izvoru Kupe (MJ)
Premužićeva staza
Premužićeva staza je pješački, planinarski put koji prolazi vršnim dijelovima sjevernoga i srednjega Velebita; dugačka je 57 km. Staza je izgrađena za samo 4 godine (1930. – 1933.).
Nazvana je po inženjeru Anti Premužiću (1889. – 1979.) koji je stazu projektirao i sudjelovao u njezinoj izgradnji. Građena je tehnikom suhozidne gradnje bez betona i cementa. Staza prolazi kroz najdivljiji i najnedostupniji velebitski krš.
Šumarskog inženjera Antu Premužića i Ivana Krajača povezala je neizmjerna ljubav prema Velebitu i oni su planinu istraživali niz godina. Krajača se može smatrati i prvim istraživačem velebitskih špilja. Temeljito je istražio golemu jamu Vrtlinu u južnom Velebitu i objavio nalaze zajedno sa skicom (HP 1932, 268), a s Premužićem se spustio u Varnjaču u Rožanskim kukovima (HP 1930, 99). Zajedno su se probijali kroz neprohodne kukove, noćili u divljini pod vedrim nebom i pri tom stvarali zamašne planove. Najvažniji od njih su i ostvareni: Rossijevo sklonište, kuća na Zavižanu i tiskanje vodiča po Velebitu.
Premužićeva staza je u cijeloj svojoj dužini službeno zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnoga značaja (2009.).
Botanički vrtovi
Botaničar dr. Fran Kušan je osnovao botanički vrt na Sljemenu 1939., a na Velebitu 1967. godine. Bio je dugogodišnji urednik Hrvatskog planinara.
Velebitski botanički vrt je u neposrednoj blizini Zavižana; nalazi se blizu planinarskoga doma. Želja osnivača bila je bogatstvo flore Velebita učiniti dostupnim svim posjetiteljima Velebita. Simbol je Velebitskog botaničkog vrta endem velebitska degenija. Nedugo nakon osnivanja Vrta okolno je područje proglašeno Posebnim botaničkim rezervatom Zavižan – Balinovac – Velika kosa.
Botanički vrt na Sljemenu osnovan je 1939. godine. Smješten je bio na južnom obronku Medvednice, uz Tomislavov dom. Zasađena je šuma niske klekovine, bora i planinske borovice. Tu su brojne ugrožene i zaštićene biljke poput runolista, encijana, božura, velebitske degenije, kranjskog ljiljana itd.
Horvatovih 500 stuba
Zagrebački novinar Vlado Horvat (1891. – 1963.) počeo je 1950. vlastoručno graditi silazno stubište preko »Vidikovca« i kroz špilju Medvednicu do izletišta »Srnec« na potoku Bistri jarek. Horvatu su pomogli ljubitelji prirode i tako omogućili svim ljubiteljima prirode da upoznaju i taj dio Medvjednice.
Fenomen Anića kuka
Nakon Klekove stijene, glavna uloga u razvoju hrvatskoga alpinizma pripada Anića kuku i okolnim stijenama u Velikoj Paklenici koje su zbog izvanrednih penjačkih mogućnosti postale alpinistički eldorado poznat u zemlji i inozemstvu. Popularizaciji Paklenice najviše je pridonio godišnji organizirani prvosvibanjski alpinistički skup s kojim su započeli 1960. članovi PDS “Velebit”, a poslije je taj skup prerastao u republički pa na kraju u internacionalni.
Alpinist Stipe Božić
Na najviši vrh svijeta, Mount Everest (8848 m), popeo se dva puta te je tek drugi Europljanin (poslije Rheinholda Messnera) kome je to uspjelo. Na vrhu svijeta Stipe Božić bio je 15. svibnja 1979. i 10. svibnja 1989.
Popeo se na najviše vrhove svih kontinenata i na tri najviša vrha na svijetu: Mount Everest, K2 i Kanchenjunga.
Od 1975. pridodao je uspone na Noshaq, Everest (2 puta), Kang Guru, Manaslu, Kanchenjungu, K2, Mount McKinley, Logan, Mount Kenyu, Mount Vinson, Elbrus i ostale; tu je i sudjelovanje na ekspedicijama na osamtisućnjake Lhotse, Dhaulagiri, Nanga Parbat i Annapurnu te dolazak skijama na Sjeverni pol. Posebnu vrijednost svim tim usponima dodao je svojom profesionalnom filmskom ili video kamerom i sigurno je jedini penjač na svijetu koji je na taj način najviše i najteže vrhove približio gledateljstvu.
Osim alpinizma, Stipe Božić bavio se i speleologijom, ronjenjem te je aktivni skijaš. Spustio se 1 395 metara duboko pod zemlju, u Lukinu jamu na Velebitu.
Profesionalnom je kamerom snimio veliku količinu filmskoga i video materijala u malo istraženim dijelovima svijeta. Snimao je čak dva puta na samom vrhu Mount Everesta što dovoljno govori o njegovoj izuzetnoj volji da vrhunski rezultat približi običnim ljudima. Režirao je više od 80 dokumentarnih filmova koji su u sklopu putopisnih serija “Sedam vrhova”, “Dubine”, “Krš i more”, “Hrvatske planine”, “Faros Paros”, “Svete planine svijeta” i “Rijeke Hrvatske” prikazani na HTV-u.
Od mnogobrojnih snimljenih dokumentarnih filmova »Reticent Wall« i »Dhaulagiri Express« dobili su nagrade na festivalima u Trentu, Grazu i Popradu. Napisao je knjige “Put na vrh svijeta”, “Sedam vrhova” i “Svete planine svijeta”.
Početci speleologije u Hrvatskoj
Početak hrvatske speleologije datira u 1776.; Ivan Lovrić (1754. ‒ 1777.) prvi je poznati hrvatski speleolog. U špilju Šandalju kod Pule pračovjek je ušao prije oko milijun godina, u špilju Hušnjakovo u Krapini prije 120 000 godina.
Lukina jama – “Jama nad jamama”
Slovački speleolozi otkrili su Meduzu (707 m), pored Premužićeve staze. Također su otkrili jamu kod Vratarskog kuka; duboka je 1301 m, a naši su je speleolozi u znak priznanja nazvali Slovačkom jamom. Slovaci su naše speleologe upozorili na jamu u Hajdučkim kukovima koju nisu istražili jer nisu imali opremu. Naši speleolozi, pod vodstvom Branka Jalžića, istražili su jamu čija je dubina 1355 metara. Nazvana je Lukinom jamom po nadimku hrvatskoga branitelja i speleologa Ozrena Lukića koga su četnici ubili na Velebitu 1992. godine.
Iduće godine Jalžić vodi novu ekspediciju u Lukinu jamu kada su, ronjenjem na dnu i spajanjem s jamom Trojamom udaljenom stotinjak metara, otkriveni novi prostori i utvrđena dubina od 1392 m, tada po dubini deveta na svijetu (danas jedanaesta). Uz to još tri svjetska rekorda: Lukina jama je najvertikalnija na svijetu, u njoj je poduzeto ronjenje na najvećoj dubini i, treće, u njoj je himalajac Stipe Božić postigao najveću visinsku razliku koju je čovjek ikad ostvario, 10231 metar, jer je tolika razlika između Everesta i dna jame. Dodajmo tome otkriće endemske pijavice Croatobranchus mestrovi pa ćemo vođi ekspedicije dati za pravo što je jamu nazvao Jamom nad jamama. Kasnijim istraživanjima Lukina jama je »produbljena« i sada njezina dubina iznosi 1421 metar.
Najveće i najznačajnije hrvatske planine: Velebit, Dinara, Biokovo, Medvednica, Plješevica, Samoborsko gorje, Žumberačka gora, Kalnička gora, Ivanščica, Ravna gora, Maceljska gora, Bilogora, Moslavačka gora, Psunj, Papuk, Krndija, Požeška gora, Petrova gora, Risnjak, Bijele stijene, Bjelolasica, Klek, Snježnik, Platak, Učak, Ćićarija, Lička Plješevica, Svilaja, Kamešnica, Promina, Kozjak, Mosor, Omiška Dinara, Vidova gora (Brač), Treskavac (Krk), Kamenjam (Rab), Sv. Vid (Pag), Sis (Cres), Sv. Mikul (Lošinj) i ostale.
Planinarske izložbe
Planinarska fotografija je i u Hrvatskoj odigrala važnu ulogu u promicanju planinarstva, promicanju ljubavi prema prirodi. U razvoju umjetničke fotografije značajnu ulogu imaju fotografije planina.
»Hrvatski planinar« – časopis sa stoljetnom tradicijom
Časopis »Hrvatski planinar« ima vodeću ulogu u hrvatskoj planinarskoj književnosti okupljajući pisce i promičući književno stvaralaštvo među planinarima. Izlaženje njegova prvog broja potaknuo je 1898. pjesnik Franjo Marković i od tada do danas objavljuje književne priloge, ponajviše putopisnog karaktera, zatim ekspedicijske izvještaje, stručne članke, posebno s područja speleologije, alpinizma, zaštite prirode, teorije i ideologije. Do 1909. izlazio je kao mjesečnik, 1910. ‒ 1913. kao Planinarski vjesnik u časopisu Vienac, a 1914. se ponovno osamostaljuje, ali odmah zatim nastaje ratni prekid. Od 1922. do 1944., kada zamire u ratnim uvjetima, postupno se razvija u reprezentativnu reviju. Na poticaj Vladimira Blaškovića časopis ponovno izlazi 1949., ali u duhu onoga vremena bez hrvatskoga obilježja, pod neutralnim naslovom »Naše planine«. Sredinom 1991., s osnivanjem samostalne hrvatske države, vraćen je časopisu stari tradicionalni naziv »Hrvatski planinar«. (Ž. Poljak)
Izvori: prof. dr. Željko Poljak, Zlatna knjiga hrvatskog planinarstva; Cjeloviti hrvatski planinarski atlas – Hrvatske planine
“U 286 planinarskih društava, koliko ih je trenutno u Hrvatskoj, registrirano je 30 tisuća aktivnih planinara. Procjenjuje se da još toliko redovito planinari, ali da nije učlanjeno u niti jedno društvo. Kad se, uz to, uzme u obzir da Hrvatska ima 6000 kilometara uređenih planinarskih staza, 160 planinarskih domova i skloništa, i izvrsnu ostalu infrastrukturu, planinarenje se nameće kao idealna rekreacija za ljude svih životnih dobi.” (Alan Čaplar, autor Planinarskog vodiča po Hrvatskoj).
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
