Jugo-komunistički zločini u Dubrovniku 1944./45.

Slika 1. Naslovnica knjige Hrvoja Kačića

Daksa – simbol komunističkog terora

Daksa je najveće pojedinačno stratište i grobište dubrovačkog kraja. Daksa je simbol komunističkog terora nad hrvatskim stanovništvom dubrovačkog kraja. Nakon takozvanog oslobođenja Dubrovnika uslijedio je komunistički teror (ubijanje, zatvaranje, konfiskacija imovine, zastrašivanje stanovništva). Danas je poimence poznato 697 žrtava (369 civila i 327 ratnih zarobljenika) s dubrovačkog područja koje su „oslobodioci“ s crvenom zvijezdom petokrakom ubili.

Partizani i preobučeni četnici ušli su u Dubrovnik 18. listopada 1944. godine bez borbe. Odmah nakon ulaska „oslobodioci“ su ubili 11 mladića, iz Konavla, na Orsuli i njihova tijela bacili niz liticu u more. Marko Trtoman i njegov brat su bili među uhićenima. Njegov brat je ubijen, a Marko je uspio pobjeći i kasnije je svjedočio o zločinu na Orsuli. Uslijedila su hapšenja viđenijih Dubrovčana, intelektualaca, svećenika, trgovaca. Dana 24., 25. listopada ubijene su 44 osobe na Daksi. Poslije su ubili još 9 osoba, za njih se zna jer su nađeni posmrtni ostatci žrtava ali otočić Daksa nije u cijelosti istražen i očekuje se da će biti još posmrtnih ostataka žrtava. Dana 19. lipnja 2010. posmrtni ostatci 53 žrtve su dostojno pokopani. DNK analizom je utvrđen identitet 18 žrtava, dok je za 35 žrtava identitet nepoznat, još nije utvrđen.

Po nekim navodima na Daksi je ubijeno najmanje 79 osoba. Nakon ulaska partizana ukupno je ubijeno više od 190 Dubrovčana. Njihova tijela se nalaze na više mjesta: otočić Daksa, groblje Boninovo, gubilište Gospa od Milosrđa, u Slanom, na Korčula (Vranina blizu Vele Luke) i drugdje. Nakon ubojstva tijela nekih žrtava bačena su u more. Ubijeni su ugledni dubrovački intelektualci, svećenici, državni dužnostnici i obični građani. Svi su redom bili – Hrvati!

Žrtve na Daksi ubijene su vatrenim oružjem kalibra 9 mm (pištoljski kalibar) hitcem u potiljak. Žrtve su bile bez odjeće i obuće.

Na dubrovačkom području ubijena su 24 svećenika (redovnika), među ubijenima je poznati svećenik Petar Perica („padre Perica“), autor pjesama Zdravo Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek´ se ori.

Komunisti su 29. listopada po Dubrovnik polijepili letak (presuda “U ime naroda Jugoslavije”) na kojem su naveli imena 36 osoba koje su osudili na smrt streljanjem. Suđenja nije bilo, nije postojao nikakav sud, nije bilo ispitivanja svjedoka, osuđeni nisu znali za što ih optužuju. O nepostojanju suda svjedoči i izvješće Ante Jurjevića Baje (organizacijski sekretar Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju):

„Što se tiče narodnih neprijatelja do sada ih je otpremljeno što ovamo što onamo oko 60 među njima i 8 popova odnosno fratara pored svega toga mnogi se kriju i nemože ih se otkrit a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štiti jedino tu može iskusni ljudi i vojnici, mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugoga nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se skriju treba će učinit sve da ih se uhvati jer to su kaporjuni. Narod je prilično na samu situaciju zadovoljan samo neznamo šta će bit nakon ovih streljanja jer se već narod za njih interesuje i pita kad će taj narodni sud djelovat….“ (izvadak iz izvještaja od 25. listopada 1944. godine). Prema vlastitoj izjavi, intervju 1992., Baja je bio u Dubrovniku već 19/20 listopada 1944. Godine, po drugom izvoru dva-tri dana kasnije.

Nepotpuni popis žrtava pokolja na Daksi:

  1. Tomislav Baća
  2. Petar Barbir, tipograf
  3. Slavko Barbir, student
  4. Boris Berković, novinar
  5. Marijan Blažić prof.
  6. Ante Brešković, trgovac
  7. Baldo Crnjak, obrtnik
  8. don Mato Dobud
  9. Milan Goszl, trgovac
  10. don Mato Kalafatović-Milić
  11. Niko Koprivica, gradonačelnik Dubrovnika, odvjetnik
  12. don Đuro Krečak
  13. Ivo Knežević, zemljoradnik
  14. Ivan Kubeš (Kubesch), službenik
  15. Jure (Đuro) Matić, listonoša
  16. Željko Milić, kapetan duge plovidbe
  17. Makso Milošević, prof., ravnatelj Dubrovačke gimnazije
  18. Antun Mostarčić, prof.
  19. Ivan Nikić, službenik
  20. Niko Nunić, dipl. pravnik, tajnik općine Dubrovnik
  21. Nikola Obradović, zemljoradnik
  22. Ivo Peko, ravnatelj Krugovalne postaje Dubrovnik i novinar
  23. Petar Perica
  24. Baldo Poković, odvjetnik
  25. Mato Račević, školski podvornik
  26. Vido Regjo
  27. don Josip Schmidt
  28. Nedjeljko Dinko Šarić, porezni službenik
  29. Ante Tasovac, redarstveni izvidnik
  30. Toma Tomašić, prof.
  31. Martin Tomić
  32. Josip Tuta, student
  33. Frano Vojvodić, predsjednik mješovitoga Hrvatskoga zbora Gundulić u Dubrovniku, donačelnik Dubrovnika
  34. Marijan Vokić, vozač
  35. Frano Žiška, umirovljeni časnik
  36. Ivo Karlović, gradonačelnik Dubrovnika

 

Treba spomenuti sramotnu činjenicu da ukopu posmrtnih ostataka na Daksi (2010. godine) nije bio nazočan nitko od “odličnika” grada Dubrovnika iako su uredno bili pozvani. U to vrijeme gradonačelnik Dubrovnika bio je Andro Vlahušić.

Jugo-komunistička vlast je uništila vojna groblja NDH širom Hrvatske pa i u Dubrovniku (Domobransko groblje), nije dopuštala pokapanje žrtava niti bilo kakav spomen na njih od strane obitelji. O pokoljima se nije smjelo javno govoriti, niti komemorirati ili obilježiti smrt nevinih Hrvata.

Snimljen je dokumentarni film (2019. god.) „Tajne Dakse“. Ljiljane Bunjevac Filipović je redateljica i scenaristica filma, snimatelj Damir Bednjanec, a montažerka Nina Koletić. (2019.)

https://www.youtube.com/watch?v=c-oZt-3Q4xs

Ubijene su 193 osobe, uz samo 13 presuda u kojima se spominje 46 osuđenih. Dakle 147 osoba je ubijeno bez ikakve formalne presude!

Mnogo mobiliziranih hrvatskih mladića je poginulu u bespotrebnim jurišima na Risanj i Ledenice iznad Risnja. Juriš na Risanj bio je dio zločinačkog komunističko-četničkog plana da pogine što više mladića hrvatske nacionalnosti. Glavni komesar JRM-a Dragiša Ivanović je između ostaloga jednom komesaru kazao: “ Među vašim borcima ima dosta onih koji su klasni neprijatelji. Prema njima morate biti nemilosredni i uvijek ih gurati u prve redove i najteže zadatke”.

Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku otvorilo je 2004. godine spis u povodu počinjenih zločina, saslušani su razni svjedoci. Navodno nisu utvrđeni sudionici tog ratnog zločina protiv civilnog pučanstva pa nitko nije i neće odgovarati za počinjene zločine!?

Udruga Daksa 1944/45. čuva uspomenu na žrtve komunističkog terora u Dubrovniku.

 

Povjesničar Trpimir Macan “Antifašizam je postao paravan za likvidaciju svjesnih i aktivnih nacionalnih snaga. A ratovanje na strani Saveznika upotrebljivom međunarodnom iskaznicom i alibijem za diktatorsku samovolju, za uzurpirano tumačenje povijesti”

Antifašizam je dijametralno suprotan komunizmu, nedopustivo je izjednjačavati antifašizam s komunizmom. Antifašizam nije totalitarizam,

Izvori: Hrvoje Kačić (Dubrovačke žrtve), Tomislav Jonjić (Ante Jurjević – Baja o pokolju Dubrovčana u jesen 1944.), Petar Vulić, Petar Horvatić, wikipedija i drugi.

Crvena zvijezda petokraka je simbol komunističkih zločina i terora!

Dr. Marko Jukić

Skip to content