HRVATSKA BAŠTINA – Dominikanci
Slika1. Dominikanski samostan u Dubrovniku (MJ)
Dominikanci (lat. Ordo praedicatorum: Red propovjednika, akronim OP; hrvatski bijeli fratri, prodikatori), katolički red koji je na početku XIII. st. u južnoj Francuskoj utemeljio Španjolac Dominik de Guzman (1171. – 1221.). Dominik je sahranjen u Bologni, a spomen mu se slavi 8. kolovoza.
Papa Honorije III. potvrdio je osnutak Reda propovjednika 22. prosinca 1216. godine. Papa Grgur IX. proglasio je Dominika svetim 1234. godine.
Glavna zadaća dominikanaca bila je propovijedanje s ciljem suzbijanja heretičkih učenja kojih je u doba osnutka Reda bilo mnogo i promicanja istina katoličke vjere. Propovjednici su trebali biti obrazovani pa je Red osnivao škole i sveučilišta te otvarao knjižnice.
Dominikanski red je dao Katoličkoj Crkvi četiri pape (bl. Inocent V., bl. Benedikt XI., sv. Pio V. i Benedikt XIII.), više stotina biskupa, 80-ak kardinala te oko 260 svetaca i blaženika.
Najpoznatiji su dominikanci: zaštitnik prirodoslovaca sv. Albert Veliki, naučitelj Crkve sv. Toma Akvinski, sv. Katarina Sijenska, sv. Vinko Fererski, Jeronim Savonarola, zaštitnik umjetnika Beato Angelico. Slavno olimpijsko geslo „Brže, više, jače“ skovao je francuski dominikanac Henri Didon, začetnik obnove Olimpijskih igara.
Dominikanci u svom propovijedanju i u svom životu daju posebnu važnost trima temeljnim pojmovima: slobodi, milosrđu i istini. Propovijedanje Božjega milosrđa u središtu je dominikanskog propovijedanje. Istina je geslo dominikanskog reda.
Red je dao i jednog od najvećih mislilaca, sv. Tomu Akvinskog, crkvenoga naučitelja te zaštitnika katoličkih škola.
Dominikanci u Hrvatskoj
Drugi opći zbor Reda braće propovjednika održan je 1221. u Bologni pod Dominikovim vodstvom; povjerio je bolonjskom prof. Pavlu Dalmatincu misiju organiziranja dominikanaca u Hrvatsko – Ugarskom kraljevstvu. Od XIII. st. brojni samostani, žarišta duhovnoga i intelektualnog života, ravnomjerno pokrivaju čitav hrvatski teritorij: Dubrovnik (1225.). Nin (1229.), Ban Brdo u Vrhbosanskoj župi (1233.), Zagreb (prije 1241.), Zadar (1244.), Split (1245.), Kotor i Trogir (1265.), Šibenik (1346.), Senj (prije 1380.), Bol na Braču (1462.), Korčula (1480.) itd. Bilo je samostana u Istri, Lici, današnjoj zapadnoj Bosni (Bihać, Dubica), na prostoru između Drave i Save.
Slika 2. Dominikanski samostan u Starom Gradu (MJ)
Dominikanci na hrvatskim prostorima (13. – 21. stoljeće)
- Samostani u sastavu Ugarske provincije (1221. – 1378.)
- Vikari “totius Dalmatiae et Duratil” u sastavu Ugarske provincije (1266. – 1380.)
- Dalmatinska dominikanska provincija (1378./80. – 1835).
- Dubrovačka dominikanska kongregacija (1487. – 1835.)
- Hrvatska dominikanska kongregacija (1508. – 1587.)
- Dalmatinska dominikanska provincija (1835. – 1962.)
- Hrvatska dominikanska provincija (1962.) sa Slovenskim vikarijatom (1999.)
U XIV. st. uz starohrvatsku crkvicu Sv. Martina (IX. st.) u Splitu je utemeljena zajednica sestara dominikanki, a 1399. Nikoleta Gučetić podiže u Dubrovniku samostan Sv. Marije od anđela za kontemplativne sestre Sv. Dominika. Kontemplativne dominikanke na hrvatskom prostoru nazočne su još u Šibeniku, Starom Gradu na Hvaru i u Kotoru.
Dominikanci su dali više od stotinu hrvatskih biskupa i dva službeno proglašena blaženika, bl. Augustina Kažotića i bl. Ozanu Kotorsku.
U hrvatskoj su kulturi i duhovnosti znameniti: A. Kažotić, zagrebački biskup, reformator katedralne škole i prvi hrvatski blaženik; Pavao Dalmatinac, pisac prvoga priručnika za ispovjednike u povijesti katoličke teologije; I. Stojković, pisac sustavnih rasprava o općim crkvenim saborima i o Crkvi; Klement Ranjina, propovjednik katoličke restauracije; Serafin Crijević Cerva, dubrovački povjesničar i biograf; Anđeo Marija Miškov, propovjednik i vjerski pisac; Vinko Draganja, prvi splitski akademski slikar; Jordan Kuničić, moralist i glazbenik; Vinko Kuničić, muzikolog i skladatelj; Hijacint Franjo Eterović, filozof i enciklopedist; Rajmund Kupareo, književnik i estetik; Tomo Vereš, filozof; Stjepan Krasić, povjesničar i dr.
Najslavnija hrvatska dominikanka je bl. Ozana Kotorka (1493. – 1565.), dragovoljno zatvorena (reclusa) uz crkvu kotorskih dominikanaca, koja sugrađane potiče na život molitve i odricanja. Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 1927.godine. Ona je simbol zbližavanja kršćanskoga Istoka i Zapada na balkanskom prostoru.
U Zadru je učitelj Reda bl. Rajmund iz Kapue osnovao Dominikansko opće učilište 1396. godine, prvo hrvatsko sveučilište koje je djelovalo do 1807. godine. Dominikanci su u Dubrovniku 1626. osnovali samostalnu javnu gimnaziju.
Slika 3. Spomen-ploča na prvo sveučilište u Zadru (MJ)
Hrvatska dominikanska provincija danas ima 13 samostana: od toga je deset samostana u Hrvatskoj (po dva u Dubrovniku i Zagrebu) te jedan u Bosni i Hercegovini (Klopče kod Zenice) i dva samostana s dvije župe u Sloveniji (Žalec i Petrovče). Provincija ima osamdesetak redovnika, od kojih jedanaestorica djeluju izvan granica Provincije diljem svijeta. Uz samostane djeluje osam župa, nekoliko zborova mladih, četiri muzeja (Dubrovnik, Bol, Stari Grad i Trogir). Dominikanci objavljuju nekoliko časopisa. Svaki samostan ima knjižnicu. Najveća je u zagrebačkom samostanu Kraljice Svete Krunice, a knjižnica splitskoga samostana čuva djela koja joj je oporučno ostavio “otac hrvatske književnosti” Marko Marulić. Knjižnica dubrovačkoga samostana najvrjednija je srednjovjekovna knjižnica u Hrvatskoj s 94 srednjovjekovna kodeksa i 249 inkunabula.
U Dubrovniku i Bolu postoje uređene bogate zbirke umjetnina.
Većina postojećih samostana građena je u stilu gotike, a posebno se ističu samostan i crkva u Dubrovniku, koje su gradili poznati strani i dubrovački majstori, zatim samostani u Trogiru, Starome Gradu i Bolu.
Dominikanci su uvelike zaslužni za kulturu hrvatskoga naroda. Najstariji hrvatski tekst pisan latinicom predstavlja “Red i zachon od primglenia na dil dobroga cignenia sestar nasich reda suetoga odza nasega dominicha sestara dominikanki sv. Dimitrija u Zadru” iz 1345. Godine 1598. fra Luka Bračanin prevodi 150 Davidovih psalama s vlastitim tumačenjem. Dubrovački dominikanac Rajmund Džamanjić tiska u Veneciji (1639.) svoje djelo po kojem, nakon Kašićeve gramatike hrvatskog jezika, postaje predvodnikom hrvatskih jezikoslovaca. Ignacije Aquilini iz Dubrovnika piše 1705. u stihu prvo poznato djelo s područja medicine u Dubrovniku na narodnom jeziku. I mnogi su drugi hrvatski dominikanci, uz djela na latinskom, pisali i na svom materinskom hrvatskom jeziku.
U 16. i 17. st. hrvatski dominikanci ističu da se u njihovim crkvama propovijeda i slave liturgijski obredi na hrvatskom jeziku, dok zadarski dominikanci odbijaju pripojenje mletačkim samostanima i ističu svoje apostolsko djelovanje među najsiromašnijim slojem domaćeg pučanstva.
Prvi hrvatski biograf bio je dominikanac Ambroz Ranjina iz Dubrovnika.
Ivan-Dominik Stratiko iz Zadra, novigradski i hvarski biskup u 18. st., posvetio se poboljšanju gospodarskih i kulturnih uvjeta najsiromašnijih slojeva pučanstva, osnivao je škole, podigao sirotište, obnovio rad bratovštine za uzajamnu pomoć, brinuo se o zdravstvenom prosvjećivanju vjernika, a suosnivač je i poljodjelske akademije u Kaštel Sućurcu.
Jedno od najljepših svjedočanstava o dominikanskom djelovanju u hrvatskim krajevima dao je đakovačko-srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer: “Proizlazeći iz samoga našeg naroda (…) oni su potpuno naši, iz nas su potekli, savršeno poznaju naše nevolje i naše potrebe. Njihov govor je potpuno naš govor; u njihovu glasu prepoznajemo jasno glas naših pastira, rado ih slušamo i lako njihove riječi pohranjujemo u srcu i u pamćenju.”
Dominikanci i danas obogaćuju našu kulturnu baštinu (izdavalaštvom, nakladničkom djelatnošću, uređivanjem časopisa, promicanjem pobožnosti krunice, propovijedanjem i predavanjima na fakultetima i sveučilištima).
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
