Srpski zločin u Voćinu 12. i 13. prosinca 1991. godine – NE ZABORAVITI!

Slika1. Srušena crkva u Voćinu (foto: Glas Koncila)

Općina Voćin je 1991. godine imala oko 3.000 stanovnika, od čega 85% hrvatske nacionalnosti i 15% srpske. Samo mjesto Voćin imalo je 1160 stanovnika u 324 domaćinstva.

Srpske postrojbe (“Beli orlovi”, „Srpski pokret obnove“ iz Čačka i lokalni Srbi) su 12. i 13. prosinca 1991. godine pri povlačenju izvršile pokolj u Voćinu i Humu, pronađena su 43 leša. Četnici su razorili kuće Hrvata, gospodarske objekte te župnu crkvu u gotičkom stilu Pohođenja Blažene Djevice Marije u Voćinu (izgrađena je u 15 stoljeću). Crkva je sakralni spomenik nulte kategorije, koja je upisana u Registar spomenika kulture rješenjem regionalnoga Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Osijeku od 6. lipnja 1969. godine. Nakon toga, teroristi su aktivirali eksploziv i minirali crkvu u kojoj se nalazila prethodno uskladištena velika količina različitoga streljiva i eksploziva, uslijed čega je župna crkva svete Marije srušena i u potpunosti uništena. Nakon miniranja crkve u radijusu od tristo metara zračne linije uništeni su svi stambeni, javni i gospodarski objekti. Centar Voćina podsjećao je na japansku Hiroshimu nakon eksplozije atomske bombe«.

Prema izvještajima, još 20-ak hrvatskih mještana u susjednim selima (Bokanama, Kraškoviću, Miokovićevu i Zvečevu) također je strijeljano.

Hrvatske snage su u večernjim satima 14. prosinca 1991. ušle u Voćin i zatekle zastrašujuće prizore četničkog zločina.

Zločin je dokumentiran od strane međunarodnih medicinskih stručnjaka. Na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba forenzičari su došli u selo nakon što su ga hrvatske snage oslobodile. Dana 19. prosinca 1991. godine forenzičari su objavili izvješće: pronađena su 43 leša: 15 ženskog spola (12 je imalo od 57 i 76 godina) a ostali su bili muškarci od kojih je 11 imalo između 60 i 84 godine. Ubijeni su vatrenim oružjem, sedmoro je bilo spaljeno a jedna je žrtva vjerojatno ubijena sjekirom. Jedan od ubijenih je bio Srbin (S.N. 77 godina), po svjedočanstvu svećenika ubili su ga kada je pokušao zaštititi svoje susjede Hrvate.

„Zgrožen onime što je vidio u Voćinu, dr. Jerry Blaskovich iz Kalifornije, voditelj liječničke forenzičarske ekipe koja je istražila zločin, posvetio je veći dio svojeg slobodnog vremena da bi preko medija upoznao prije svega američku javnost sa stvarnim stanjem rata u Hrvatskoj, o kojem su vodeći američki mediji pod utjecajem srpske propagande prenosili iskrivljenu sliku. Uvid u zatečeno stanje u Voćinu imao je i američki senator Frank McCloskey pa su članovi američkog Kongresa dobili istinito izvješće iz prve ruke. Senator McCloskey nakon uviđaja u zločin u Voćinu koristio je riječ genocid da bi opisao djelovanje srpskih snaga u Hrvatskoj i kasnije u Bosni i Hercegovini i protivio se korištenju pojma građanski rat za srpsku agresiju, zbog čega je bilo došlo do nesuglasja između njega i članova njegove stranke, uključujući dužnosnike Clintonove Bijele kuće.“

Dr. Jerry Blaskovich koji je sudjelovao u obdukciji dijela žrtava, u svojoj knjizi „Anatomija prijevare“ donosi opis ozljeda nanesenih Srbinu Stojanu Nenadoviću. Popis ozljeda nastalih mučenjem je podugačak i mučan, od ozljeda nanesenih udaranjem, gašenja opušaka na koži do filetiranja kože na donjim ekstremitetima. Prema Dr. Blaškoviću, ali i prema izvještaju Amnesty Internationala, Stojan Nenadović mučen je i ubijen jer je pokušao zaštiti susjede Hrvate. Zanimljivo je da ga “Documenta – Centar za suočavanje sa prošlošću“ navodi kao srpsku žrtvu koja je ubijena oko 15.12.1991. od hrvatskih postrojbi.

Srpska pobuna i zločini su pripremani više mjeseci. Dana 14. siječnja 1991. godine psihijatar Jovan Rašković je govorio na skupu Srba na Kometniku protiv hrvatske države. Rašković je naglasio da u Voćinu treba stvoriti novi Knin te da Srbi ne prihvate hrvatsku državu. Srbi su skinuli hrvatsku zastavu sa zgrade šumarije i općine Voćin.

  1. lipnja 1991. godine formirane su pobunjeničke brigade, u organizaciji JNA i Srpske demokratske stranke, na području Slavonije.

Početkom kolovoza 1991. godine u Voćinu je osnovan i postrojen 1. bataljun 12. slavonske brigade, sastavljen od Srba iz Voćina i okolnih sela. Nakon tih događaja u Voćinski kraj stižu organizirane formacije četnika iz Srbije („Beli Orlovi“ i „Srpski pokret obnove“ iz Čačka). Tijekom kolovoza Srbi preuzimaju civilnu vlast u Voćinu i započinju hapšenja, maltretiranja i ubojstva Hrvata iz voćinskog kraja. Do 13. prosinca 1991. godine ubijeno je 13 civila u Voćinu.

Nedaleko Voćina, u selima Četekovcu, Čojlugu i Balincima četnici su 3. rujna ubili i masakrirali 21 civila.

Maltetriranje Hrvata započelo je u kolovozu 1991. godine, a Voćin je okupiran 19. kolovoza 1991. 14. Kolovoza je uhićen Branko Ilić, maltetriran i odveden u lager Sekulinci gdje je ubijen. Hrvate su hvatalo i odvodilo u lager Sekulinci gdje su neki i ubijeni.

“Muškarce su formirali u razne brigade i prisiljavali na najteže poslove. Prema rasporedu išli smo u branje kukuruza, sječu drva, istovar robe…. Radili smo sve te poslove bez ikakve naknade. Dobivali smo po štrucu kruha za dva dana. Samci svakih tjedan dana. Mi smo taj kruh morali platiti, a Srbi nisu. Dok smo mi radili, pobunjeni Srbi su nam pretraživali kuće i odnosili sve vrijedno što su našli, posebno novac, zlatninu, vrjednije odjevne predmete, kućanske aparate i alat”. Istu radnu obvezu prošao je i Miroslav B. “Dok smo radili, čuvali su nas naši susjedi, mještani. Ponašali su se kao da nas nikada ranije nisu vidjeli. Govorili su nam da ćemo dobiti metak u glavu ako ne napravimo sve što su tražili od nas”.

 “S branja kukuruza četvorica mještana izdvojena su 3. prosinca 1991. godine. Rekli im su da moraju ići na prijevoz nekog oružja. No istog dana sva četvorica su ubijena i bačena na đubrište kod tvornice Gaj”, potvrđuje Stjepan D. Vještaci će kasnije napisati da su ova četvorica mještana zadobila višestuke prostijele. Neki hici pogodili su ih s prijeda, a neki u leđa. Jedan je pogođen s 18 metaka. Radilo se, zaključili su vještaci, o rafalima.

Slika 2. Spomenik žrtvama (foto: HKV)

Prema referatu autora Miroslav Gazda „Progon civila voćinskog kraja u prosincu 1991. od strane srbočetnika“ koji je pripremljen i prezentiran na Petom Hrvatskom žrtvoslovnom kongresu – lipanj 2010. god, prije 13.12.1991. ubijene se sljedeće osobe u Voćinu.:

  1. Ilić Branko rođen 1956. 14.08.1991.     Lager Sekulinci, nestao
  2. Galović Željko rođen 1949. 26.08.1991.     Lisičine, nestao  (zaklan)
  3. Banovac Franjo, rođen 1938. 28.09.1991.     Lager Gudnoga, ubijen
  4. Vučeta Mirko rođen 1959. 05.10.1991.     Lager Sekulinci, nestao
  5. Volf Antun rođen 1956. 15.10.1991.     Lager Sekulinci, nestao
  6. Dorić Drago rođen 1959. 22.10.1991.     Industrija “Gaj”, Voćin nestao
  7. Bon Ivica rođen 1954. 03.12.1991.     Industrija “Gaj”, Voćin, ubijen
  8. Ivanković Drago rođen 1960. 03.12.1991.     Industrija “Gaj”, Voćin, ubijen
  9. Salač Goran rođen 1972. 03.12.1991.      Industrija “Gaj”, Voćin, ubijen
  10. Supan Vlado rođen 1939. 03.12.1991. Industrija “Gaj”, Voćin, ubijen
  11. Šimić Ivan rođen 1932. 06.12.1991. Prevenda, Voćin, zaklan
  12. Šimić Marija rođena 1934. 06.12.1991. Prevenda, Voćin, zaklana
  13. Ament Veronika rođena 1914. 06.12.1991. Prevenda, Voćin, zaklana

 

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je podigao optužnice ali nije nikoga osudio za počinjene zločine u Voćinu i Humu!? Optužbi za zločin u Voćinu nakon procesa na sudu u Haagu oslobođen je Vojislav Šešelj, a Slobodan Milošević (zločin u Voćinu bio je dio optužnice) je umro pod nerazjašnjenin okolnostima prije izricanja presude!.

Danijel Medić, u vrijeme zločina dijete sa šest godina, je u svojoj 17-toj godini svjedočio protiv četnika Branka Olivera koji je pred njim ubio njegova oca. Evo dijela svjedočanstva:

„Svi smo bili u silnom strahu kada smo u podrumu čuli silne eksplozije i pucnjavu, a potom viku “gdje ste ustaše”, zatim lupanje kundakom o vrata podruma. U strahu smo izašli, a otac me vodio za ruku. Ispred ulaza na dvorištu je ležala baka Jaga Šimić u lokvi krvi. Mrtva. Ispred nas je bilo sedam ili osam maskiranih ljudi, naoružani, no prepoznao sam našeg susjeda Branka Olivera, ja sam se igrao prije s njegovom kćerkom. Derući se, zgrabio me  za rame, otrgnuo ocu iz ruke i odvukao prema izlazu iz dvorišta, vičući “ti mali marš van”. Stajao sam u strahu i plaču kod ograde i gledao prema ocu. Oliver je potom prišao mojemu ocu i pištoljem mu pucao u glavu. Tada su i ostale iz podruma pobili… Kao punoljetan, tužio sam Olivera za ubojstvo mojega oca, no on se žalio i sud ga je oslobodio zbog pomanjkanja dokaza i nedovoljnog vjerovanja djetetu od šest godina – ispričao je Danijel Medić, dijete-svjedok jednog od najsvirepijih zločina nad Hrvatima kojemu sud nije vjerovao. Nikica Ivezić, preživjeli svjedok, u svojoj je izjavi naveo imena ubojica. Ipak, do sada nitko nije odgovarao za ovaj zločin…“ Izvor: članak Ivana Jakelića

Danijelova majka koja je potvrdila njegovu izjavu, ogorčeno je prilikom tog procesa izjavila:

“Kako su gotovo svi ti zločinci u Srbiji ili BiH, mislila sam da nikada neće stići pred hrvatski sud. Branko Oliver je na ročištu bio hladan kao da se to njega ništa ne tiče, a njegov odvjetnik zatražio je psihijatrijsko vještačenje za mog sina. Neću dopustiti da mi sina, kao glavnog svjedoka, proglase ludim samo da bi zločinac bio oslobođen – kaže ogorčena majka. Ipak, nakon što se žalio, ubojica i krvolok Branko Oliver je pušten na slobodu.”

Popis ubijenih 13.12.1991. u Voćinu i okolnim mjestima:

Voćin

  1. Buljevac Antun 14.04.1907. – 13.12.1991.
  2. Dorić Paulina 23.06.1919. – 13.12.1991.
  3. Ivanković Mara 1900. – 13.12.1991.
  4. Jorgić Mile (n.p.) – 13.12.1991
  5. Jurmanović Stjepan 29.07.1933. – 13.12.1991.
  6. Laich Željko 1958. – 13.12.1991.
  7. Majić Ana 1918. – 13.12. 1991.
  8. Majić Stipan 1909. – 13.12.1991.
  9. Matanči Franjo 1926. – 13.12.1991.
  10. Matanči Marija 1927. – 13.12.1991.
  11. Matanči Marija 1939. – 13.12.1991.
  12. Matanči Stjepan 1932. – 13.12.1991.
  13. Medić Branko 1959. – 13.12. 1991.
  14. Medved Mirko 1929. – 13.12.1991.
  15. Ojkić Teodor (n.p.) – 13.12.1991.
  16. Pajtl Josip 1965. – 13.12.1991.
  17. Peršić Alojz 1922. – 13.12.1991.
  18. Peršić Franika 1928. – 13.12.1991.
  19. Šimić Jaga 1929. – 13.12.1991
  20. Šimić Julka 1932. – 13.12.1991.
  21. Štimac Angela 1915. – 13.12.1991
  22. Štimac Jakob 1911. – 13.12.1991.
  23. Štimac Mirjana 1959. – 13.12.1991.
  24. Štimac Stjepan 1959. – 13.12.1991.
  25. Tomolo Rozalija 1921. – 13.12.1991.
  26. Volf Dragutin 1922. – 13.12.1991.

Krasković

  1. Kovač Ana 27.07.1927. – 13.12.1991.
  2. Kovač Đuro 30.05.1922. – 13.12.1991.
  3. Kovač Pišta 07.01.1953. – 13.12.1991.
  4. Kovač Zlatko 04.06.1966. – 13.12.1991.

Hum

  1. Banovac Ivan rođen 1934. – 13.12.1991.
  2. Đuzel Marijan rođen 1931. – 13.12.1991.
  3. Ridl Roman rođen 1932. – 13.12.1991.
  4. Vuković Marko rođen 1934. – 13.12.1991.

Bokane

  1. Martinović Tomo rođen 1934. – 13.12.1991.
  2. Martinović Katica rođena 1936. – 13.12.1991.
  3. Nenadović Stojan rođen 1914. – 13.12. 1991.

Miokovićevo

  1. Ask Jelena (n.p.) – 12.12.1991.
  2. Prša Jaga (n.p.) – 12.12.1991.
  3. Sautner Alfred (n.p.) – 12.12.1991.
  4. Sautner Ana (n.p.) – 12.12.1991. 10

 

Srbi su, također, ubili dva Srbina pravoslavca i zaklali jednu Srpkinju (Mirjanu Štimac) koja je bila udata za Hrvata.

Susjeda Katica Tomić svjedoči da je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića, a nakon toga četnicima dao da ližu krv s noža govoreći: “Probajte kako je slatka ustaška krv”.

“Ceste, podrumi i kuće bili su prekriveni leševima za koje su zaključili da su klani, ubijani sjekirama i rezani motornim pilama. Nekolicina svjedoka rekla je kako su četnici bračnom paru Katici i Tomi Martinoviću odrezali glave i šutali ih po dvorištu, Marijana Đuzela tada sa nekoliko hitaca u glavu ubija Vlado Savić, koji je živio u istom selu. Druga horda četnika isti je dan ispred kuće ubila Romana Ridla, kojem su motornom pilom odsjekli ruku, a istom pilom na komade sasjekli Ivana Banovca i Marka Vukovića. Nakon toga su ih spalili ispred kuće. Susjeda Katica Tomić svjedoči da je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića, a nakon toga četnicima dao da ližu krv s noža govoreći: “Probajte kako je slatka ustaška krv”. U divljačkom bijesu četnici su zašli u kuću Stjepana i Mirjane Štimac. Zatečene u strahu četnici su ih zaklali, potom bacili u kuću bombu, a potom je zapalili. Dio četnika istovremeno provalio je u kuću gdje stanuju Stjepanovi roditelji Jakob i Anđela Štimac. Jakob je sjedio na kauču dok je supruga Anđela ležala. Tako ih je zatekao sin Miško Štimac dan kasnije, kada je u Voćin došao sa hrvatskom vojskom. Otac je bio zaklan s izrezanim križem na vratu, a majka ubijena. Ubojica Obrad Simić sam se hvalio tim zlodjelom. Ovdje su bili prepoznati četnici Dušan Dobrić, Ivan Malkoć i Zoran Jorgić (zvani Kuki). Nepokretnu Maru Ivanković su zaklali i odrezali joj glavu, sjekirom za rezanje mesa u svom krevetu usmrćena je Paulina Dorić… I tako je život okončalo svih 48 nedužnih hrvatskih civila.”

Kaznena prijava protiv počinitelja podnesena je još 15. listopada 1992. Ali sudski postupak nije započeo jer počinitelji nisu bili dostupni, živjeli su u Srbiji.

Za zločin u Voćinu, odnosno određena ubojstva na 20 godina su do sada bili osuđeni Valentin Savić i Slobodan Bosanac, te doktor M.V. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine zbog počinjenja teškog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi nesavjesnim liječenjem bolesnika. Prema izjavi Ivana Đuzela, Valentin Savić je aboliran isto kao i Slobodan Bosanac!?

Ubijeno je odjednom četrdeset i osam Hrvata, a u zbroju s onima iz okolnih sela blizu devedeset. Znaju se imena i prezimena počinitelja. Optužnica (1992.) protiv 29 okrivljenika, prvookrivljeni Borivoje Radosavljević (komandant štaba TO Podravska Slatina), drugooptuženi Rajko Bojčić (zapovjednik vojnog štaba u Voćinu), trećeokrivljeni Borivoj Lukić (zapovjednik “Zvečevskoga odreda”) itd.

 

Za ubojstva u Voćinu suđeno je i Branku Oliveru iz Voćina. Prema izjavi svjedoka Danijela Medića on je hitcem iz pištolja u glavu usmrtio njegovog oca. Danijel je tada imao šest godina i bio svjedok toga strašnog prizora. Nakon žalbe sudu Branko Oliver je pušten na slobodu.

 

Na Slatinskom području Srbi su napravili zločine u: Voćinu, Humu, Kraskovićima, Belincima, Četekovcima i Čojlugu. Za počinjene zločine praktično nitko nije odgovarao zahvaljujući politici i hrvatskom pravosuđu.

O stradanju Hrvata u Voćinu Dino Mataz snimio je dokumentarni film Voćin.

Objavljene su knjige o događajima u Voćinu: „Zločin za koji nitko nije odgovarao“. Ivanu Đuzelu i Darku Božičkoviću, dr. Miljenka Brekala »Slatinska kronika Domovinskoga rata«

O zločinima u Voćinu govorili su i pisali: Nada Prkačin, Ana Raić Knežević, Tomislav Vuković i drugi. Video, film “Minuta za domovinu’’

Pomirba da, zaborav ne!

Dr. Marko Jukić

facebookShare on Facebook
TwitterPost on X
FollowFollow us
PinterestSave
Skip to content