Dr. Ante Starčević
Slika 1. Spomenik dr. Anti Starčeviću u Zagrebu (MJ)
Ante Starčević (1823. – 1896.), hrvatski političar, publicist, književnik, utemeljitelj Stranke prava. Jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti s kraja 19. stoljeća. Studirao je filozofiju na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu 1843. – 45., potom teologiju u Senju. U Pešti je 1846. promoviran u doktora filozofije. Ne uspjevši dobiti mjesto profesora na zagrebačkoj Akademiji, zaposlio se u odvjetničkom uredu u Zagrebu gdje je radio do 1861.
Osim politikom, bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, dramom, političkom satirom (Pisma Magjarolacah) i prevoditeljstvom. Govorio je njemački, mađarski, talijanski i francuski jezik, a dobro se je služio i latinskim i grčkim jezikom.
Predsjednik Stranke prava 26. lipnja 1861. – 22. listopada 1895. te Predsjednik Čiste stranke prava 22. listopada 1895. – 28. veljače 1896. Još za života nazvan je “Ocem Domovine” jer je bio politički vođa i glavni ideolog hrvatskog samoodređenja.
Tijekom školovanja priklonio se ilirskomu pokretu. Objavljivao je pjesme i prozna djela u Danici, Zori dalmatinskoj i Bačkoj vili pod pseudonimom A. V. Rastevčić. Napisao je 4 drame od kojih je sačuvana samo jedna (Selski prorok). Objavljivao je u Nevenu i Narodnim novinama. Priredio je za tisak prvo izdanje Istarskoga razvoda (Razvod istarski od godiner 1325.) izradivši pritom latiničku transkripciju toga glagoljičkog pravnog spisa.
Oštro je polemizirao s Vukom Stefanovićem Karadžićem i njegovim sljedbenicima. Odbacio je Bečki književni dogovor iz 1850.
Slika 2. Spomenik dr. Anti Starčeviću u Osijeku (MJ)
Bio je izabran u književni odbor Matice hrvatske, imenovan velikim bilježnikom Riječke županije (1861.), ali je 1862. smijenjen zbog svojih domoljubnih stavova. Sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora u više saziva. Utamničen je više puta.
Godine 1870. napisao je djelo „Nekolike uspomene” u kome se posebno okomio na Ivana Mažuranića i Josipa Juraja Strossmayera. Od ostalih Starčevićevih djela treba istaknuti raspravu „Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu” (1867.), „Pasmina slavoserbska po Hervatskoj” (1876.), „Ruski odnošaji” (1879.), „Ustavi Francezke” (1889.), „Iztočno pitanje” (1899.), Na čemu smo (1878.), Pisma Magjarolacah (1879.), Nagodba (1880.), Jubilei (1888.) Najnovija davorija (1893.), Djela dra Ante Starčevića (I.–III., 1893.–94.), Izabrani spisi (1943.), Misli i pogledi (1971.), Politički spisi (1971.), Književna djela (1995.). Saborski govori Ante Starčevića također su se odlikovali visokom literarnom vrijednošću (Govori, 1996.).
Pravaš Ante Starčević
Zajedno s Eugenom Kvaternikom i Perom Vrdoljakom osnovao je 1861. Stranku prava te zastupao stajališta o hrvatskom državnom pravu, cjelovitosti hrvatskih zemalja i pravu hrvatskog naroda na samoodređenje. U državotvornom smislu protivio se bilo kakvim zajedničkim poslovima s Austrijom i Ugarskom, a političku budućnost Hrvatske zamišljao je utemeljenu na ugovornom odnosu između kralja i hrvatskog naroda (»Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku«). Istodobno je zastupao liberalna načela u izgradnji države, sukladno zasadama Francuske revolucije. Nakon raspuštanja Hrvatskoga sabora (1861.), zbog političkih je stajališta bio smijenjen s mjesta velikoga bilježnika (1862.), a zatim osuđen na zatvorsku kaznu (1863.).
Godine 1865. ponovno je bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, gdje se sukobljavao s narodnjacima i unionistima prekinuvši veze s Ivanom Mažuranićem i Josipom Jurajem Strossmayerom. U sveslavenstvu, jugoslavenstvu i srpstvu vidio je pogibelj za hrvatski narod pa im se suprotstavljao u mnogim člancima i raspravama (Bi li ka Slavstvu ili ka Hrvatstvu, 1867; Ime Serb, 1868; Pasmina Slavoserbska po Hervatskoj, 1878.). U skladu sa stajalištem da je Hrvatska pravno neovisna država koja bi se trebala protezati na cijelom hrvatskom povijesnom području, bosanskohercegovačke muslimane smatrao je sastavnim dijelom hrvatskoga naroda. U Zagrebu je 1867. pokrenuo prvi političko-satirični list u Hrvatskoj Zvekan, a od 1868. svoje je političke tekstove objavljivao u pravaškom glasilu Hervat. Godine 1870. objavio je Naputak za pristaše Stranke prava, u kojem se zauzimao za otvorenost svoje stranke svim slojevima hrvatskog društva te ljudima različite vjeroispovijesti smatrajući to preduvjetima nacionalnoga jedinstva. Ujedno se suprotstavio sudjelovanju klera u političkom životu zbog čega su ga često osuđivali u crkvenim krugovima. Na njegove stavove veliki utjecaj imale su ideje Francuske revolucije.
Nakon Rakovičke bune (1871.) i pogibije Eugena Kvaternika te nekoliko pravaških političara Stranka prava praktično je bila ugašena. Starčević je bio pod istragom i u zatvoru. Na kraju istrage oslobođen je svih optužbi.
Slika 3. Spomen-ploča u Rakovici (MJ)
Nakon Rakovičke bune Starčević se povukao na obiteljsko imanje u Jasku (kraj Zagreba). Godine 1878. ponovno je bio biran u Sabor te je bio zastupnikom do kraja života. Od tada je živio u Sušaku pišući članke za pravaški list Sloboda, među kojima se ističe serija članaka Ustavi Francezke, objavljena u povodu stogodišnjice Francuske revolucije.
Kada je Stranka prava bila na svome vrhuncu, za hrvatskog bana postavljen je Khuen Héderváry (1883. – 1903.) koji je nasiljem, terorom te svojom izbornom geometrijom nanio veliku štetu Stranci prava. Do kraja života Starčević je bio saborski zastupnik. Više je djelovao kao ideolog, a manje kao praktični političar. Vođenje stranke preuzeli su Fran Folnegović, Josip Frank i David Starčević. A nakon što je Folnegović 1895. osudio studentsko spaljivanje mađarske zastave prilikom posjeta cara i kralja Franje Josipa I. Zagrebu, Starčević je zajedno sa zastupnicima Josipom Frankom, Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem osnovao Čistu stranku prava, tj. formalno „Klub čiste stranke prava”. Iscrpljen bolešću preminuo je u Zagrebu 28. veljače 1896. u 73. godini života.
Slika 4. Istaknuti pravaši
Starčevićev politički program
Starčevićev politički program: sloboda svih naroda, jednakost svih građana, bratstvo svih ljudi. Ideolog moderne hrvatske nacije bio je i utemeljitelj liberalizma u hrvatskoj politici, a istupao je i s jasnim zahtjevima za socijalnom pravdom. Legitimist i legalist, protivnik svih nasilničkih metoda u politici, uvjeren da se samo zakonitim putem mogu postići vlastiti politički ideali pa se i nepovoljni zakoni mogu i smiju mijenjati samo zakonitim putem, zagovarao je državu utemeljenu na pravu. Neki stavovi, izjave “Oca domovine” dr. Ante Starčevića:
“Slobodna, samostalna i nezavisna hrvatska država za Starčevića je conditio sine qua non opstanka hrvatskog naroda.” Sloboda i naroda i pojedinca ograničena je pravom na slobodu i drugih naroda i pojedinaca. Sloboda, dakle, nije neograničena samovolja koja vodi u anarhju, nego je pravo, iz kojega proizlaze i dužnosti.
Raskrinkavši pak unutarnje i izvanjske neprijatelje hrvatske slobode i samostalnosti – „Slavoserbe” te Beč, Budimpeštu i Beograd – Starčević je postavio putokaz kojim se može doći do narodne i državne nezavisnosti, slobode, sreće i blagostanja hrvatskog naroda.
“Mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a ne želimo jarme menjati.”
“Dok budemo imali domaćih izdajicah, dotle ćemo imati tudjinacah gospodarah. Izdajica ćemo imati dok se narod ne osvesti. “(Djela, knj. I., str. 81.).
„Netražim neprilike ni pogibeli; nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hervatskoga, ja neznam za nikakovu pogibel, za nikakovu nepriliku, za nikakovu žertvu, nego nastojim, da izpunim moje deržanstvo, i na koliko mi to za rukom pojde, na toliko sam zadovoljan, nepazeć na posledice, koje se sasma mene tiču.”
“Narod, koji samostalno ne raspolaže sa svojim porezima, vojskom i svimi državnimi poslovi, i koj neposredno ne upliva u odlučivanju rata i sklapanju mira, već samo drugom narodu za državni materijal služi, mora postati plijen i sluga onoga naroda, kojemu je te poslove predao, ili koj ih mu je silom i lukavštinom, ili falsifikacijom posvojio.”
“Bio je nesumnjivo jedan od prvih političara koji je prozreo velikosrpsku ideju (tada naširoko propagiranu od strane Vuka Karadžića), jugoslavensku ideju označio čedom velikosrpske politike te ih obje skupa proglasio najvećom opasnošću za Hrvate i Hrvatsku.”
U djelu „Nekolike uspomene” Starčević dosta opširno piše i o „Slavoserbima”. Pojam „Slavoserb” Starčević je složio od latinskih riječi slavus (rob) i servus (sluga). Slavoserb je dakle dvostruki rob. Iako su neki pokušavali dokazati kako je Starčević pod tim pojmom podrazumijevao isključive Srbe, to nikako nije točno. Ovdje se u prvome redu radi o psihološko-sociološkom tipu čovjeka, a ne o etničkoj oznaci. Slavoserbima je Starčević smatrao sve protivnike pravaške politike i hrvatske države, neovisno o tome jesu li hrvatskog, srpskog ili nekog drugog porijekla.
Starčević tako apostrofira:”Ima Francezah, Talianah, itd. ima u svakom narodu ljudih koji žele većju ili manju meru slobode, drugačii ustav, drugačiu vladu, drugačiega vladara, itd.; nu osim kod nas neima ljudih koji bi svoj narod, svoju domovinu, i sebe iste, svakome podložili, izdali. Naš je narod kroz vekove varan, zamamljivan i tlačen, i to uvek neposredno od svojih sinovah. Tomu je posledica da ovaj narod skoro ne može razabrati dobro od zla, svojega prijatelja od svojega neprijatelja, i da se ne može svojski za ništo zauzeti, nego serne kamo ga jačji porene, bez da ikomu veruje. (…) “Svagde drugde narod pazi i štuje samo one koji su njemu što dobra učinili; kod nas štuje one koji su njemu škodili a tuđinecem koristili” (istaknuo D.D.).
„Jer trubiti, da narod hrvatski, narod, koji je kroz stotine godina bio mogućan, slobodan, slavan i srećan, koji je za druge toliko učinio, naroda ovoga zemljišnoga položaja uz more i tolike rijeke, u najpogodnijoj zemlji Europe, – narod u kome se je, što je drugdje prerijetko, junaštvo s umom vjenčalo, – trubiti da taj narod hrvatski može braniti i držati ovoga i onoga, nu da sama sebe ne može uzdržavati, nego da se mora podlagati slabijemu od sebe – to očitu neistinu, tu sablazan trubiti, što drugo može značiti, nego naš narod sramotiti i posvetiti današnje stanje, u kojem on nepravedno pogiba.”
“Narod koji uvek traži zaštitnika nije vredan slobode.”
“Za stalno svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati. U tom ga ne smi prečiti njegovo makar temeljito osvedočenje, da obstojeći sustav ne valja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.”
“Mi Hrvati imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.”
Umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu. Sahranjen je u Šestinama po vlastitoj želji u obiteljskoj grobnici, uz crkvu sv. Mirka u Šestinama. Na posljednji počinak ispratilo ga je 30.000 ljudi.
Slika 5. Spomenik Anti Starčeviću u Šestinama (MJ)
Spomenik Anti Starčeviću, u Šestinama, izradio je kipar Ivan Rendić. Postavljen je 11. listopada 1903. godine.
Svojim je djelima i političkim radom postavio teorijsko-političke temelje suvremene hrvatske nacionalne države i zbog toga je još za života bio prozvan “Ocem domovine”. Živio je i djelovao u teškim okolnostima za Hrvatsku (germanizacija i mađarizacija) pa pri ocjeni njegovih stavova i djela treba sagledati sve čimbenike koji su utjecali na njega.
Izvori: Josip Horvat, Dubravko Jelčić, enciklopedija, Wikipedija, Davor Dijanović, Tomislav Ladan
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
