Josip Juraj Strossmayer
Slika 1. Spomenik Josipu Juraju Strossmayeru u Zagrebu (MJ)
Josip Juraj Strossmayer (1815. – 1905.), hrvatski biskup, političar i dobročinitelj.
Strossmayer je doktorirao filozofiju (u Pešti) i teologiju (u Beču). Zaređen je 1838. Godine, a 1849. imenovan je za srijemsko-bosanskoga biskupa sa sjedištem u Đakovu (na prijedlog bana Josipa Jelačića). Službovao je pod geslom „Sve za vjeru i domovinu“.
Bio je među najznačajnijim i najutjecajnijim Hrvatima 19. stoljeća, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova te pisac i mecena.
Bio je pastir svojih sjedinjenih biskupija, Đakovačke i Srijemske. Dao je sagraditi neoromaničku katedralu (1866. – 1882.) u Đakovu, obnovio je zgradu sjemeništa, osnovao tiskaru i tiskao Glasnik biskupije bosanske i sriemske (1873.) koji izlazi i danas. Svojim nasljednicima je ostavio bolju nadbiskupiju nego što ju je preuzeo. Neumorno je obilazio svoje biskupije. Doveo je Milosrdne sestre sv. Križa u Đakovo kako bi one svojim školskim i karitativnim radom pomogle vjernicima biskupije. U Osijeku je otvorio Dječačko sjemenište, pomagao izgradnju velebne neogotičke župne crkve Sv. Petra i Pavla, zovu je i „Osječka katedrala“. Zalagao se za pripajanje baranjskih župa Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji, kao i župa valpovačkog i donjomiholjačkog dekanata koje su tada pripadale Pečuškoj biskupiji. To je djelomično ostvareno tek nakon I. svjetskog rata, a potpuno početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Na crkvenom planu zalagao se za ekumenizam i pomirenje katolika, protestanata i pravoslavaca. Nadao se uspostavi crkvenog jedinstva pravoslavaca s Rimom, a ta ideja pomirenja bila je bitna komponenta njegove sveslavenske, napose južnoslavenske koncepcije. Kao apostolski administrator Katoličkom crkvom u Srbiji (1851. – 1897.) uvjerio se kako je to nemoguće jer se srbijanska vlast i Srpska pravoslavna crkva odnose s mržnjom i prezirom prema Katoličkoj crkvi i Hrvatima. Uspio je postići sklapanje konkordata s Crnom Gorom 1886. godine kojim su katolici Kotorske i Barske biskupije dobili slobodu života i djelovanja, a nedugo zatim i pravo na upotrebu staroslavenskoga jezika u liturgiji. Nije uspio, iako je na tome mnogo radio, sklopiti konkordat između Srbije i Svete Stolice.
Stipendirao je bosanske franjevce i pomagao Katoličku Crkvu u Bosni i Hercegovini. Posebno se istaknuo na Vatikanskom koncilu (1869. – 1870.) gdje je održao čuveni govor u kojem je napao doktrinu papine apsolutne nepogrešivosti. Njegov govor je bio krivotvoren i tom krivotvorinom ga se nastojalo kompromitirati.
Kao biskup naslijedio je golema imanja Đakovačke biskupije, koja je iskoristio za svoje kasnije mecenatske priloge i darove na kulturnom i prosvjetnom polju. Svojim nasljednicima biskup Strossmayer ostavio je još bogatiju biskupiju. Najveću i najizrazitiju mecenatsku aktivnost Strossmayer je razvio u vrijeme najžešćih političkih borba u Hrvatskoj.
Od 1860. aktivno se uključuje u politiku kao prvak Narodne stranke, viralni zastupnik u Hrvatskom saboru te veliki župan Virovitičke županije. Godine 1861. održao je čuveni govor u Hrvatskom saboru o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj u kome se zalagao za federalni savez s ugarskim narodima.
Hrvatsko-ugarskom nagodbom ukinuta je hrvatska autonomija po pitanjima proračuna i financija. Biskup Strossmayer se tome žestoko protivio i pokušao da se hrvatska autonomija proširi, ali nije uspio pa se 1873. povlači iz političkog života i iz vodstva Narodne stranke, razočaran popuštanjem narodnjaka mađarskim zahtjevima.
Sa svojim dugogodišnjim štićenikom i prijateljem Franjom Račkim zastupa ideju osnivanja federalne države Južnih Slavena kao protutežu njemačkim, mađarskim i talijanskim pretenzijama. Tu ideju napušta nakon što su se Srbi u Hrvatskoj priklonili Mađarima te zagovara ideju preuređenja Austro-Ugarske Monarhije uz poštovanje hrvatskih nacionalnih interesa, posebno sjedinjenja hrvatskih zemalja i pravo na uporabu domaćeg jezika.
Njegovo je južnoslavenstvo tek jedna vizija političkih traženja u ondašnjem geopolitičkom okruženju. Borio se protiv germanizacije i mađarizacije koja je provođena u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Strossmayer se tijekom vremena uvjerio u imperijalističku politiku Srbije pa je napustio prvotne zamisli o južnoslaventvu. U pismu Franji Račkom 1884. napisao je: “Narod nam je u vrlo opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao, mislim Marković, da dočim se mi ljuto borimo prot Madžara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje.” Njegov cilj bila je suverena, integralna i samostalna Hrvatska.
U pismu Serafinu Vannutelliju, papinskom nunciju u Beču od 2. prosinca 1885. Godine, biskup Strossmayer objašnjava svoje viđenje tada aktualnih geopolitičkih prestrojavanja te izlaže svoju viziju balkanske federacije pod Habsburškom vladavinom u kojoj bi hrvatsko pitanje bilo bolje riješeno nego u tada aktualnim okolnostima podijeljenosti hrvatskih područja između zona utjecaja Mađarske i Austrije: „Mađari već dva i više desetljeća posebno nastoje da srpski narod u Hrvatskoj i izvan Hrvatske za svoje ciljeve pridobiju i učine ih svojim nakanama posve odanim. Iskorištavaju u tu svrhu taštinu Srba koji smatraju da su ispred svih drugih pozvani da, uskrisivši carstvo svoga cara Dušana, jedini na Balkanskom poluotoku zavladaju… Mađarskim probitcima i nakanama odgovara da nadraže slavenski narod protiv slavenskog naroda te da Srbe nagovore da, s jedne strane, Hrvatska bude opljačkana i bačena u ropstvo; da se s druge strane, Bugare satru i učine nepomičnima, pa da oni uglavnom jedini vladaju i negdanje Dušanovo carstvo obnove…. Ja sam dabome najčvršće uvjeren da je na Balkanskom poluotoku jedino moguće, a po Bogu i moralnom zakonu valjano, imati bratsku federaciju raznih naroda, među kojim će narodima dakako Slaveni igrati glavnu ulogu… Ponavljam iz svega svog srca: Hrvatska, kakva je vazda bila i kakva će vazda ostati, pravi je Božji dar uzvišenoj vladarskoj kući i svemu carstvu da na Balkanskom poluotoku obdrži prvo mjesto… da bi tome uzvišenom cilju Hrvatska mogla odgovoriti, treba prije svega da se na slobodu izvuče ispod stranog odlučivanja, tiranije i vlasti, te da se sebi samoj, to jest svojoj cjelovitosti, slobodi i snazi vrati. Meni se čini da je skrajni čas da se jadnoj Hrvatskoj pomogne… danas mogu, kako se čini, počeci njena popravka i njezine snage biti ono, čega se Austrijsko Carstvo iz dana u dan sve većma trebati da svoju moćnu jakost i djelotvornost posvuda iskaže. U tom pogledu pitanje Hrvatske podnipošto nije, kako tvrde Mađari, samo nutarnje pitanje Ugarske, nego je pitanje cijeloga Carstva i uzvišene dinastije.“
O Strossmayerovoj širini i veličini naš pjesnik Antun Gustav Matoš je u tekstu Strossmayerov spomenik iz 1906. godine napisao: „Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, ‘Eseker’ i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, ‘naša dika’. Kao zvuk katedralnih zvona što zvuči nad salašima i u dubini šuma ubave đakovštine [sic!], tako je njegov jaki glas učio Evropu da nas još ima – ‘još Hrvata’.“
Naslijedivši i višestruko unaprijedivši bogato vlastelinstvo đakovačkih biskupa, koristio je njegove prihode za dobrotvorni rad i kulturni razvoj cijele Hrvatske. Bio je i mecena na kulturno-prosvjetnom planu financijski pomažući brojne institucije (Matica hrvatska, tiskara u Cetinju, Viša gimnazija u Osijeku, JAZU, Galeriju slika u Zagrebu…).
Potaknuo je osnivanje Jugoslavenske (u značenju južnoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU) 1861. godine. Dao je značajan novčani prilog za izgradnju Akademijine palaču (građena od 1877. do 1880.) te trajno podupirao njezin rad. Akademiji je poklonio svoju zbirku slika starih majstora (256 slike),danas Strossmayerova galerija starih majstora. Nikada nije bio član Akademije, ali je izabran za njezinoga pokrovitelja. Akademijina knjižnica, arhiv i galerija slika kulturne su dragocjenosti hrvatskoga naroda.
Slika 2. Zgrada HAZU u Zagrebu (MJ)
Josip Juraj Strossmayer igrao je važnu ulogu pri obnovi Zagrebačkog sveučilišta 1874., pomagao je osnivanje tiskare na Cetinju, a zatim Matice slovenske. Također tiska prvu zbirku makedonskih narodnih pjesama braće Miladinov (1861.).
Pomaže rad hrvatskih škola i knjižnica, čitaonica, rad na rječniku, podržava Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, pomaže časopise, novine, književnike, znanstvenike i umjetnike. Materijalno je pomagao i tiskanju raznih znanstvenih djela u akademijinim izdanjima. Zalaže se za ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa potičući narodni duh riječima: „Narodna je knjiga i glavni plod duha svakoga naroda i glavno pomicalo njegova razvitka, pače u nesnosnim prilikama javnoga života jedino sidro, koje ga čuva od propasti.“ U političkom se pogledu zauzimao za sjedinjenje hrvatskih zemalja, za građanske slobode i za prava hrvatskoga jezika.
Moralno i materijalno pomagao je izgradnju i rad svih hrvatskih gimnazija, a za njih ustanovljuje «Strossmayerovu zakladu» za pomoć siromašnim đacima. Stipendirao je mnoge perspektivne mlade ljude: pisce, umjetnike, pravnike, liječnike… Novčano je pomagao nakladničku djelatnost kao i osnivanje narodnih čitaonica i to ne samo u Hrvatskoj nego i u ostalim slavenskim zemljama (Slovačka, Češka, Poljska i Makedonija).
Naglašavao je latinsko-glagoljsku kulturnu baštinu kao hrvatsku posebnost i dio europske kulture. Ta baština bila mu je polazište ideje o posebnom poslanju Hrvatske prema slavenskom svijetu i prema Europi.
Njegovom zaslugom Marija Jurić Zagorka primljena je (kao politička suradnica i referentica mađarsko- hrvatske politike) u uredništvo „Obzora“ (jedina žena) unatoč silnim otporima uredništva. Može se napisati da je bio pionir borbe za ženska prava u Hrvatskoj.
Izvori: enciklopedija, Wikipedija, info.hazu.hr
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
