Antun Gustav Matoš
Slika 1. Spomenik Antunu Gustavu Matošu u Zagrebu (MJ)
Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.), hrvatski pjesnik, novelist, esejist, feljtonist i putopisac.
Matoš je za sebe znao reći: ,,Ja sam dakle Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.“
Nakon što je dezertirao iz Austro-ugarske vojske pobjegao je u Srbiju i živio u Bogradu tri godine. Davao je poduke, svirao violončelo u orkestru, pisao članke i kazališne kritike. Matoš 1898. odlazi u Pariz gdje je proveo 5 godina. Iz Pariza se vratio u Beograd 1904., ali je više puta ilegalno posjećivao Hrvatsku. Austrijske vlasti su ga pomilovale 1908. pa se vratio u Zagreb. Iz Zagreba je putovao u Italiju (Rim, Firenca). Umro je u Zagrebu od raka grla u 42. godini života.
Matoš se smatra važnom ličnosti hrvatske moderne koji je uveo promjene u hrvatsku književnost zahvaljujući čemu se ona modernizirala upivši modernizam, simbolizam i impresionizam s najvećim naglaskom na francusku književnost s autorima poput Baudelairea i Barresa.
Početak Matoševog rada u književnosti počinje s pripovijetkom “Moć savjesti” koja je i sama označila početak moderne. Matoš se tijekom stvaralaštva dotaknuo i proze u kojoj je puno pisao o aktualnim društvenim problemima.
Antun Gustav Matoš je pisao i putopisne proze u kojima je pejzaž bio glavna i samostalna tema, a ne samo dio cjeline. Radi se o novosti koju je Matoš uveo u hrvatsku književnost dok mu je Barres bio uzor. Putopis “Oko Lobora” je pravi primjer proze s pejzažem kao glavnom temom.
S poezijom se počeo baviti malo kasnije, 1906. godine, a uzor mu je bio Baudelaire od kojeg je preuzeo niz elemenata.
Matoš je cijelo vrijeme imao potrebu za sonetom te povezivanjem mirisa, boje, riječi i glazbe.
U poetskim pejzažima “Notturno” i “Jesenje veče” Matoš je izražavao domoljubne osjećaje koji su bili sastavni dio njegove osobnosti. U pjesmama “1909”, “Iseljenik” i “Stara pjesma” pokazao je koliko je razočaran nezainteresiranošću Hrvata u Khuenovskoj eri.
Matoš je ostavio prepoznatljiv trag na području feljtonistike, esejistike i kritike. U njegovim djelima vidljiv je utjecaj srpskih pisaca poput Veselinovića i Sremca te hrvatskih pisaca kao što su Kamov, Kranjčević i Dragutin Domjanić.
Antun Gustav Matoš je oduvijek na umjetnost gledao kao na jednu granu ljepote i nikada nije pravio razlike između različitih književnih vrsta poput lirike, proze i kritike kao što nije zanemarivao nacionalne kriterije kada se bavio analizama hrvatske književnosti.
Danas važi za prvog modernog hrvatskog muzičkog, likovnog, književnog i plesnog kritičara. Volio je svoju državu, a u politici je bio pristalica Čiste stranke prava. Cijenio je rad Strossmayera i Starčevića smatrajući ih ocima domovine.
Značajan je njegov uticaj na modernizaciju hrvatske književnosti. Bio je uzor mnogim piscima (Ujeviću, Krleži). Svrstava se u red najboljih hrvatskih književnika.
U Beogradu se družio s tadašnjim srbijanskim književnicima i umjetnicima. Iz Beograda je otišao u Pariz gdje je proveo 5 godina. U Parizu se upoznao sa suvremenim umjetničkim zbivanjima i formirao svoj estetski ukus. Napisao je velik dio fikcijske proze, kao što su djela „Iverje“ i „Novo iverje“.
Vratio se u Beograd 1904., ilegalno je posjećivao Zagreb., a 1908. se vratio u Zagreb jer je bio pomilovan. Iz Zagreba je odlazio na putovanja u Rim gdje je napisao „Rimske feljtone“.
Kao kritičar je bio oštar pa je zbog toga došao u sukob s Jankom Veselinovićem koji mu je bio prijatelj. Ostala je zapamćena rečenica: „U literaturi prijatelja nemam, niti ga trebam.“
Bio je oštar polemičar, svađao se sa suvremenicima, vodio polemike s političkim strujama u Hrvatskoj. Zadnjih godina života vodio je mnogobrojne polemike i razišao se s mnogim suvremenicima. Napustio je Čistu stranku prava 1909.
Napisao je veliki broj polemika, humoreski i epigrama u satiričnom obliku. Za života je objavio više knjiga, dok su mu neke knjige novela, mnoge pjesme i slično ostale neobjavljene. Djelo „Pečalba“ poslano je na cenzuru. Objavljeno je tek godinu dana nakon što je tiskano. Mnoga njegova djela objavljena su posthumno, 1973. godine: pripovijetke, feljtoni, putopisi, pjesme, kritike, politički članci, polemike, humoreske, satire, epigrami, pisma i bilježnice.
Slika 2. Kuća u Zagrebu u kojoj je proveo dio života (MJ)
Bio je uzor mladim pjesnicima i piscima: Tinu Ujeviću, Vladimiru Čerini, Ljubi Wiesneru, Franu Galoviću, Nikoli Poliću i drugima.
Slika 3. Spomen-ploča na kući u kojoj je proveo dio života, Zagreb (MJ)
Smatra ga se prvim modernim hrvatskim likovnim, glazbenim, književnim, ali i plesnim kritičarem.
Djela
Matoševu ostavštinu čini dvadesetak svezaka sabranih djela tiskanih tek 1973. (pripovijetke, feljtoni, putopisi, pjesme, kritike, politički osvrti, polemike, humoreske, satire, epigrami, pisma i bilježnice).
U književnost je ušao 1892. godine pripoviješću „Moć savjesti“.
Prozna dela: „Iverje“, (1899.); „Novo iverje“, (1900.); „Ogledi“ (1905.), „Vidici i putovi“ (1907.), „Umorne priče“, (1909.), „Cvijet sa raskršća“ „Naši ljudi i krajevi“ (1910.), „Pečalba“ (1913.) Tri humoreske, Život za milijune, Moralist i druge satire te putopis „Oko Lobora“.
Nnapisao je oko osamdeset pjesama od kojih su najpoznatije: „Samotna ljubav“, „Djevojčici mjesto igračke“, „Utjeha kose“, „Stara pjesma“, „Iseljenik“, „Notturno“, „Utjeha kose“, „1909.“, „Jesenje veče“ i druge.
Antun Gustav Matoš središnja je figura hrvatske moderne. Modernizirao je (europeizirao) hrvatsku književnost uvodeći ondašnja suvremena strujanja (simbolizam, modernizam, impresionizam i ostale književne pokrete).
„1909“
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
Sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju, a mnoge ulice i kulturna društva u Hrvatskoj nose njegovo ime. U Zagrebu, na Strossmayerovu šetalištu, Antunu Gustavu Matošu postavljen je spomenik „Matoš na klupi“ 1978. godine, rad kipara Ivana Kožarića. Replike tog spomenika postavljene su u Sisku, i u Issy-les Moulineauxu (pokraj Pariza).
Izvori: enciklopedija.hr, knjizevnost.hr, Wikipedija, Dubravko Jelčić, Mirko Žeželj
Mi Hrvati, od stoljaća sedmoga (crtice)…
Dr. Marko Jukić
