Hrvatska ćirilica
Hrvatsku kulturnu baštinu čine tri pisma (glagoljica, ćirilica i latinica) te trojezična kultura hrvatskog srednjovjekovlja (latinski, staroslavenski i hrvatski). Ovdje je riječ o hrvatskoj ćirilici koja se dugo zapostavljala iz političkih razloga.
“Ćirilica je istočnokršćansko ili grčko pismo prilagođeno slavenskim jezicima. Premda u većini njime pišu pravoslavni slavenski narodi, ćirilicu je vrlo rano prihvatio i hrvatski katolički narod jer je stoljećima bio u aktivnom doticaju s bizantskom kulturom i tradicijom.”
Grčko pismo prilagođeno slavenskim jezicima prozvano je ćirilicom u čast sv. Ćirila. Ćirilica je jedno od pisama koje je hrvatski narod koristio s 11. Na 12. st. do 19. (negdje i 20.) st. Hrvatska ćirilica je inačica ćiriličnoga pisma, koja je bila rasprostranjena na nekim područjima Hrvatske.
“Na istočnom polu hrvatskoga glagoljaštva, južno od rijeke Krke, ovo je pismo nakon XII. stoljeća posve potisnulo glagoljicu i nastavilo se razvijati – kao glavno pismo – uz jaku konkurenciju s latiničkim pismom u priobalju, i to od sredine XIV. st.
Do XIX. st. latinica će potisnuti i hrvatsku ćirilicu na svim područjima gdje se njome mnogo pisalo: u Bosni, Hercegovini, Poljicama i zaleđu Splita (povremeno još i šire u Dalmaciji), dalmatinskim otocima (ponajviše Braču), u Dubrovniku i njegovoj okolici.”
Hrvatska ćirilica (korišteni nazivi: bosančica, bosanica, poljičica, zapadna ćirilica, arvatica…)
Tako u isto vrijeme, za različite potrebe života, u suživotu sudjeluju dva tipa jezika: liturgijski jezik (i liturgijski tip glagoljice – uglata, liturgijska glagoljica); u književnim tekstovima, zbornicima, knjigama duhovnog štiva je jezik mješavina staroslavenskog i narodnog jezika (knjižni tip glagoljice; u jezik pravnih spomenika prodire narodni jezik, a pismo je kurzivna, brzopisna glagoljica). U našim krajevima ćiriličko pismo nije služilo u liturgiji. Kako ćiriličko pismo u Hrvata nije bilo vezano za liturgiju, u tekstove na tom pismu lakše je prodirao narodni govor, od Povaljske listine, Poljičkoga statuta do pisama koja su u Pounju i Posavini razmjenjivali hrvatski i osmanski (turski) zapovjednici. Tropismenost se u hrvatskoj pisanoj kulturi odražava u tekstovima koje su hrvatski pisci pisali na latinskom, na staroslavenskom (glagoljski brevijari, misali) i hrvatskom pučkom jeziku kojim i glagoljaši i zatim latinaši pišu narodu razumljivom jeziku – hrvatskom jeziku.
Ćirilicom se hrvatski jezik bilježi od XII. stoljeća. Hrvatska ćirilica nazivala se različito: arvacko pismo i poljičica, a u XIX. st. bosančica i bosanica. Njome su pisani tekstovi u mnogim hrvatskim krajevima, posebice u Bosni, u Poljicama (zaleđe Splita) i u Dubrovniku. Bosančica se počinje oblikovati u XII. i XIII. stoljeću na kamenim spomenicima, ali i na drugim materijalima, za liturgijske i druge potrebe bosanskih krstjana te za potrebe bosanske i hrvatske diplomatike. Od XV. do XVIII. stoljeća to se pismo jako proširilo, a bosanski su ga franjevci rabili u rukopisima i u tiskanim djelima. Pod utjecajem glagoljice hrvatska ćirilica je uklonila nefunkcionalne nadredne znakove te razvila poseban grafem kojim se bilježe glasovi ć i đ. U glagoljaškim sredinama nađeni su spomenici u kojima se glagoljica i ćirilica miješaju. Najstarija ćirilična isprava na tlu današnje Hrvatske je Povaljska listina (1250.), s osnovnim tekstom iz 1184., a uz nju veću važnost u povijesti hrvatske kulture imaju i ovi spomenici pisani ćirilicom: Povaljski prag (oko 1184.), Poljički statut (XV./XVI. st.) te tiskana djela bosanskih franjevaca na ćirilici.
Hrvatska ćirilica
»Prema koncepciji filologije 19. stoljeća, čije posljedice osjećamo do danas, sve što je pisano ćirilicom pripada srpskoj filologiji, a ono što je pisano glagoljicom hrvatskoj. U tu su zamku padali i padaju mnogi Hrvati. Povijesna je činjenica da su hrvatsku ćirilicu prisvajali srpski jezikoslovci, a tome smo dijelom i mi pridonijeli, jer smo često izbjegavali spominjanje same riječi – ćirilica. Razlika između hrvatske ćirilice i srpske ćirilice nije ništa manja nego što je između, npr. srpske i bugarske ćirilice, a katkad u nekom razdoblju i između srpske i ruske ćirilice. Primjerice, hrvatska lapidarna ćirilica, i po broju i po obliku grafema, razlikuje se od svih ćiriličkih sustava te kroz sedam ili pak osam stoljeća pokazuje svoj poseban razvoj. Ćirilica je na zapadnobalkanskom području doživjela poseban razvoj, tj. to je poseban tip grafije tzv. petrificirana dukljansko-bosanska grafija s tragovima utjecaja glagoljske grafije. Činjenica je da je ta grafija od 12. do 15. stoljeća stajala po strani od grafijske i pravopisne evolucije provođene na srpskom području. Osnovna je razlika između hrvatske i srpske ćirilice više u grafiji i pravopisu, a manje u morfologiji slova. Ipak, postoje značajne razlike: prije svega, u hrvatskoj ćirilici rano nestaje svih znakova koji su u to pismo preuzeti iz grčkog pisma ili stare crkvenoslavenske ćirilice«.
“Svi ti regionalni tipovi ćirilice imaju poprilično zajedničkih paleografskih osobina koje ih dijele od ćirilica istočnog dijela balkanskoga polutoka. Isprva se te osobine tiču samo kurzivnog pisma, ali vrlo brzo kurzivne osobine prodiru i u ustavno, svečano pismo. Stoga, između ostaloga, u terminološkom neredu, pronalazimo i opće nazive za taj tip ćiriličkog pisma: zapadna ćirilica, hrvatska ćirilica, bosančica (bosanica)” (Žagar)
»Za razliku od glagoljice, koja je postala pravi zaštitni znak hrvatske kulture, ćirilica je još uvijek prilično zapostavljena«.
»Ne smijemo zaboraviti da je to važan dio hrvatske kulturne baštine. Kao što ističe prof. dr. Mateo Žagar: ‘Spremni smo potisnuti i dio vlastita bića samo da bismo izbjegli strah od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala naša.’ Ćirilica je naša kulturna i nacionalna baština u trijadi hrvatskih pisama. I glagoljica i latinica i ćirilica podjednako su važne za hrvatsku povijest. Ćirilica pritom nimalo nije puki svjedok policentričnosti hrvatske kulture i usputna knjiška stvar, već je dokaz naših tragova da smo takvi kakvi jesmo jer su brojni naši predci upravo bili ćirilicom zapisivani u maticama koje su do početka 19. stoljeća bile katolička posebnost na našim prostorima. A postavljam protupitanje: “Tko se može odreći svoje vjere i svojih pređa?”(Šimić)
Na nekim natpisima prepleću se glagoljica i ćirilica jer su Hrvati koristili istodobno glagoljicu i ćirilicu. Tri su osnovna tipa hrvatske ćirilice: poljički, dubrovački i bosanski.
O uporabi ćirilice svjedoče spomenici i djela pisana ćirilicom. Mnogobrojni tekstovi pravnog, trgovačkog, privatnog, diplomatskog karaktera i vjerskog karaktera, nadgrobni natpisi na stećcima te matične knjige katoličkog naroda od Bosne do Jadrana.
Među prvim spomenicima na kojima su zabilježena ćirilična slova na području Hrvatske ističu se Kninski i Plastovski ulomak iz okolice Skradina s početka 12. stoljeća, a čak je i na Bašćanskoj ploči zabilježeno nekoliko ćiriličnih slova.
Najstarije spomenike ćiriličnoga pisma na hrvatskom tlu nalazimo u Povljima na Braču, kao što je Povaljski prag iz 1184. godine, natpis uklesan u kamenu iznad portala benediktinske opatije u Povljima na Braču te Povaljska listina (1250.), dokument pravnoga karaktera od iznimne važnosti za hrvatsku kulturnu, jezičnu i književnu povijest.
Poljički statut iz 1444. i Libro od mnozijeh razloga (dubrovački zbornik iz 1520.) također su važni spomenici hrvatske ćirilične baštine. Osobito je bogata ćirilična pismenost na području Dubrovnika.
Dubrovački arhivi obiluju ćiriličnim tekstovima pravnoga i trgovačkoga karaktera koji datiraju do početka 19. st. Ćirilicu su, uz glagoljicu i latinicu, u privatne i službene svrhe rabili članovi poznatih hrvatskih obitelji: Frankopani, Zrinski, Keglevići, Kružići, Jurišići…
Prva je hrvatska ćirilička knjiga dubrovačke provenijencije (Oficij Blažene Djevice Marije i 15 molitava svete Brigite), a otisnuta je u Veneciji 1512.
Politički statut (1444.) napisan je hrvatskim ćiriličnim pismom. Poljička knježevina postojala je sedam stoljeća, sa svojim izvornim pravnim sustavom.
Humačka ploča iz 11./12. stoljeća među najstarijim je spomenicima pismenosti u Bosni i Hercegovini, a pisana je hrvatskom ćirilicom s nekoliko glagoljičkih slova, a bila je do 1958. godine uzidana u pročelje Franjevačkoga samostana na Humcu pored Ljubuškoga.
Povelja bosanskoga bana Kulina najstariji je očuvani pisani (ne klesani) dokument, napisan 1189. godine, kojom bosanski vladar Kulin ban dopušta dubrovačkim trgovcima slobodu trgovanja u Bosni bez ikakve naknade riječima: Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi tko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Nakon provale Osmanlija hrvatskom ćirilicom pišu bosanski franjevci, među kojim su najpoznatiji Matija Divković, Ivan Bandulavić, Pavao Posilović, Lovro Šitović i drugi.
Prvi prijevod Novoga zavjeta u Urachu kod Tübingena načinili su i tiskali Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin 1562./1563. godine na glagoljici, a 1563. godine i na ćirilici.
Evanđelistar kneza Miroslava
„Hrvatska povjesničarka Benedikta Zelić Bučan u svom radu “Čiji je evanđelistar kneza Miroslava” objavljenu u knjizi “Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti”, Zagreb, 1994. pouzdano je utvrdila kako je Evanđelistar “po svojem pismu, tj. po “zapadnoj”, odnosno hrvatskoj ćirilici; po hrvatskoj jezičnoj redakciji njegova starocrkvenoslavenskoga teksta;
„…po izrazito zapadnjačkom romaničkom stilu njegove umjetničke opreme, koja je potpuno u skladu s ostalim suvremenim hrvatskim pisanim i kamenim spomenicima; po svojoj arhaičnoj liturgiji koja se nikako ne podudara sa suvremenom mu reformiranom carigradskom liturgijom Istočne crkve, ukratko, ni po svojim nutarnjim oznakama ni po mjestu nastanka i destinatora, ne može se nikako smatrati ni srpskim pravoslavnim spomenikom.“
Ocijenila je kako Evanđelistar kneza Miroslava nije nažalost jedini spomenik stare hrvatske kulturne baštine, koji je Bog zna kakvim putovima, tijekom teške hrvatske prošlosti, dospio iz svojeg matičnog područja u tuđe ruke.
Još prije Benedikte Zelić Bučan otac Dominik Mandić je istražiovao podrijetlo Evanđelistara kneza Miroslava utvrdivši slično, kao i Zelić Bučan da je riječ o hrvatskom spomeniku kulture. Mandić je istražio i pitanje kneza Miroslava te došao do zaključa kako humski Miroslav nije nikakav brat srpskoga despota Nemanje, nego je riječ o domaćem plemiću Miroslavu Zahumnskom.“
Ćirilica je hrvatsko pismo (hrvatska ćirilica) kojim su napisana važna djela hrvatske književnosti i diplomatike. Ćirilica je bila u određenim funkcijama dominantno hrvatsko pismo na široku prostoru istočno od rijeke Krke i Vrbasa, a povremeno (osobito starijih stoljeća) i zapadnije.
“Desetljećima smo ćirilicu identificirali gotovo isključivo sa srpskom pismenosti, i čitali smo tekstove pisane tim nacionalnim ćiriličkim pismom, učili smo to pismo u školi. Oblike slova hrvatske ćirilice i nismo znali, nitko nas tomu nije poučavao, pa ni sami sebe. Nema razumijevanja suvremenoga jezika bez poznavanja jezične povijesti, ni duhovnoga stanja ovog vremena bez osjećaja za duhovne vrednote manje ili više udaljenih razdoblja i prostora.” (Žagar)
Povodom 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige “Dubrovačkoga ćirilskog molitvenika – Od blažene gospođe ofičje” u palači HAZU u Zagrebu održan je 2012. dvodnevni skup “Hrvatska ćirilična baština”. Na skupu je istaknuto da Hrvati nemaju nikakvu namjeru prisvajati isključivo pravo hrvatske ćirilice svojoj nacionalnoj kulturi.
Pretisak “Hrvatskog ćiriličnog molitvenika 1512.” izišao je 2013. (izdanje HAZU, Nacionalne i sveučilišne knjižnice te Matice hrvatske).
Hrvatska pisana kultura jednako je tropismena kao i trojezična. K tome trodijalektalna, trogovorna je s obzirom na stari jat — Preobilje koje nam ne smije biti teret nego bogatstvo.(Josip Bratulić)
Izvori: dr. Mateo Žagar, dr. Marinka Šimić, dr. Željko Jozić, akademik Stjepan Damjanović, akademkinja Anica Nazor, akademik Josip Bratulić, Hrvatska enciklopedija
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtica)…
Dr. Marko Jukić
