Muslimanski zločini u općini Travnik (1992. – 1995.)

Srijeda, 10 ožujak 2021 4:17
Written by: Michael Jukic

Foto: Travnik.ba

Prije rata (1991.) u Travniku je živjelo 25.750 (36,91%) Hrvata, a 2013. godine 15.102 (28,20%). Broj Hrvata je bio 2013. godine manji za 10.648 osoba, odnosno 41,35% manji.

Muslimani su u Travniku počinili ratni zločin nad 116 Hrvata (Davor Marijan i sur.).

U kolovozu 1992. godine u Travnik, u vojarnu, dolazi 17. krajiška brigada tzv. Armije BiH koja je bila naoružana i opremljena u Hrvatskoj. Formira se 7 muslimanska brigada i u nju ulaze mudžahedini iz islamskih zemalja. Islamski dobrovoljci, odnosno mudžahedini, postrojili su se 5. listopada 1992. godine ispred travničke Medrese, a riječi dobrodošlice uputio je tadašnji travnički muftija Nusret ef. Abdibegović.

Pad Jajca i Donjeg Vakufa u srpske ruke dovodi do velikoga broja prognanika i izbjeglica koji dolaze u područja pod hrvatskom i muslimanskom kontrolom. Zbog promjene etničke strukture stanovništva nastaju prve veće trzavice između Muslimana i Hrvata. Pripadnici Armije BiH vrše blokade u gradu i na putovima gdje pljačkaju civile, oduzimaju oružje pripadnicima HVO-a te onemogućavaju normalno kretanje.

Muslimani su izbacili iz kompleksa bolnice u Travniku ranjene pripadnike HVO-a (njih 110) koji su ranjeni u borbama sa srpskom stranom na Vlašiću, braneći Travnik. Prevezeni su u crkvu u Novoj Biloj koja te 1993. postaje improvizirana franjevačka/ratna bolnica jer je Hrvatima bilo onemogućeno liječenje u Travniku ili Zenici.

Kronologija zločina

listopada 1992. na kontrolnom punktu kojeg je postavila 7. muslimanska brigada Armije BiH s leđa je ubijen zapovjednik općinskog stožera HVO-a Travnik Ivica Stojak, a njegov zamjenik je teško ranjen u glavu (Zvonko Gašo). Puščanu vatru otvorio je zapovjednik 7. muslimanske brigade major Samir Terzić, zvani Tara s drugim pripadnicima, a posebno Enes Aličić. O događaju je obavješteno zapovjedništvo Armije u Travniku i general Jasmin Jaganjac, Fikret Ćuskić zapovjednik 17. krajiške brigade. Nitko nije ništa poduzeo.
U veljači 1993. formira se Operativna grupa „Bosanske krajine“ u koju ulaze 7. muslimanska brigada, 17. krajiška brigada i još nekoliko brigada (27., 705., te djelovi 305., 306. 308, brigada). Nakon toga započinje progon Hrvata, otkazi na poslu i prijetnje.
Na raskrižju putova Travnik-Vitez 17. ožujka 1993. ubijena su iz zasjede 2 pripadnika HVO-a, Ivo Jurić i Zoran Matošević. Bili su u odorama HVO-a na raskrižju i čekali da ih netko poveze u Guču Goru.
U Travniku su 5. i 6. travnja ubijene 2 osobe od strane pripadnika Armije BiH.
Dana 6. travnja 1993. u svom stanu je ubijena jedna osoba.
Uoči Uskrsa 9. travnja 1993. na Hrvate je započela opća hajka, skinute su i zapaljene hrvatske zastave. Pripadnici Armije BiH nasilno upadaju u kuće Hrvata, vrše fizičko i psihičko maltretiranje te pljačku. Bilo je i slučajeva silovanja Hrvatica. U Travniku je započeo lov na ugledne Hrvate, uhićuju ih na ulici i u njihovim domovima. Uhićene Hrvate su zatočili u staru tvrđavu u Travniku, oko 70 Hrvata je bilo zatočeno. Kasnije je broj zatočenih porastao na 400.
Dana 20. travnja 1993. godine rafalom kroz vrata stana ubijena je Danica Gašo, supruga Zvonka Gaše koji je bio ranjen 20. listopada 1992. Dakle sve planirano i organizirano.
Sredinom travnja 1993. istjerani su iz travničke bolnice svi ranjenici pripadnici HVO-a (110 ranjenika), premješteni su u Novu Bilu.
Pripadnici Armije BiH su 24. travnja 1993. u selu Miletić počinili ratni zločin. Upali su u selo i okupili Hrvate ispred jedne štale. 5 Hrvata su izdvojili i ubili, a njih 57 (starci, žene, djeca) su odveli u selo Mehurići (gdje je bio štab mudžahedina) gdje su ih držali 2 dana, nakon 2 dana su ih pustili pa su se vratili u selo i našli 5 ubijenih, kuće opljačkane i spaljene. Od posljedica ranjavanja još je umrla jedna osoba. Zločin su napravili pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH, koja je bila u sastavu 3. korpusa sa sjedištem u Zenici. Zločin je bio planiran i zapovjednici su sve znali i naredili. Susjedi Muslimani nisu dozvolili ukop po želji rodbine, već su ukopani na groblje pod nadzorom Armije BiH.
Krajem travnja muslimanski snajperist je usmrtio Franu Pliškića, u selu Jankovići.
Početkom svibnja 1993. Armija BiH napala je sela Gornji Dolac i Guča Gora. Suad Šabanović je ubio Franju Brkića (23 god.). U mjestu Kaban ubijen je jadan civil, a drugi teško ranjen.
U Međugorju je 18. svibnja 1993. sklopljeno primirje između Armije BiH i HVO-a. Dva dana poslije, 20. svibnja 1993., Armija BiH je žestoko napala sve položaje HVO-a, tako su oni poštivali primirje.
Armija BiH je 3. lipnja 1993. napala selo Polje i ubila 4 osobe, više osoba je bilo zatočeno oko 40 dana.
Pripadnici Armije BiH 4. lipnja 1993. upadaju u župnu kuću sv. Ivana Krstitelja u Travniku te vrše pljačku crkvene imovine. Istog dana je na župnu kuću pucano iz pješadijskog naoružanja.
Od 4 do 6 lipnja 1993. pripadnici Armije BiH pljačkaju sela Gornji Dolac i Gornja Bojna. Ubili su 4 pripadnika HVO-a, petoricu ranili. Također su ranili više civila. U napadu na selo Peševići ubili su jedno dijete. U selu Pojska su otuđili osobno vozilo Mercedes te ga odvezli u Zenicu gdje ga je vozio gradonačelnik Besim Spahić.
Na području mjesne zajednice Dolac od 4. do 6. lipnja 1993. pripadnici Armije BiH su ubili više civila. Svi su ubijeni u svojim kućama.
Pripadnici Armije BiH su 5. lipnja 1993. ubili u općini Travnik 5 osoba, u Kulibunaru su ubili jednu osobu.
U Maljinama je 7. lipnja 1993 teško ranjen pripadnik HVO-a, Muslimani nisu dozvolili da mu se pruži pomoć pa je umro. Istog dana je ubijen Anto Tavić, a ranjeni supružnici Jurić.
Armija BiH je napravila ratni zločin 8. lipnja 1993. u selu Maljine. Malobrojni pripadnici HVO-a su se predali. Zarobljeni su svi Hrvati u selu. Žene, starci i djeca su odvedeni u selo Mehurići, a 40 muškaraca je odvedeno u Bikoše (dio sela Maljine). Ubijeno su 34 osobe (civili i pripadnici HVO-a)
Pri napadu na Hrvata 8. lipnja 1993. UNPROFOR je prevozio vojnike Armije s jednog na drugi položaj. Svjedoci tvrde da je britanski bataljun UNPROFOR-a prevozio naoružane muslimane na položaje. UNPROFOR je miro gledao kako Muslimani pucaju na prognanike (skupina od 2.000 – 3.000 prognanika).
Pripadnici Armije BiH (iz 3. korpusa) su 8. lipnja 1993. u selu Krpeljići ubili 7 osoba
Selo Čukle napadnuto je 8. lipnja 1993., ubijeno je 16 osoba. Spaljene su 32 hrvatske kuće, a u 11 hrvatskih kuća su se uselili Muslimani.
Postrojbe Armije BiH su 8. lipnja 1993. u selu Brajkovići ubili 6 osoba, a u selu Grahovčići su ubili 5 osoba. Iz sela Grahovčići, Čukle, Podovi, Orašac i Šušanj, župa Brajković izbjeglo je oko 6.000 Hrvata. Tijekom evakuacije ranjeno je 36 osoba, a 21 tijelo je ostalo pod nadzorom muslimanske armije. U okruženju je ostalo 120 Hrvata, u Maljinama je tada ostalo još 350 Hrvata. Muslimanska armija nije dozvolila UNPROFOR-u da uđe u sela.
Dvije osobe su ubijene 9. lipnja 1993. godine. Također su u selu Šipovo ubijene 2 osobe.
Selo Brdo napadnuto je 9. rujna. Na poziv da se predaju predalo se 9 vojnika HVO-a i 4 civila iz sastava civilne zaštite. Nakon što su se predali Muslimani su ih ubili.
Mudžahedini 15. listopada 1993. ulaze u župnu kuću i odvode 5 osoba (vlč. Vinka Vidaković, s. Ljubicu Šekeriju i tri djelatnika Caritasa. Muslimanski radio Travnik javlja da je uhićeno 5 ustaša. Muslimani Travnika su oduševljeni uhićenjima. Tijekom nekoliko dana uhićeni su pušteni. Zanimljivo jer da je prije tog događaja u Travniku boravio Alija Izetbegović. (10. listopada 1993.) Uhićeni velečasnik i časne sestre su bili maltretirani, prijetilo im se ubojstvom.
U šljiviku Bože Blaževića je 21. listopada 1993. izvedeno 5 zarobljenih Hrvata pa je izvedeno ritualno ubojstvo Dragana Popovića. Odsjekli su mu glavu, stavili na pladanj i nosili kroz špalir. Preostala 4-ca su uz pomoć Međunarodnog crvenog križa bila oslobođena. Oni su nasilo odvedeni iz njihovih stanova u Travniku. Još je bilo pojedinačmih ubojstava.

Ekshumacija žrtava

U srpnju 1996. godine pod zaštitom IFOR-a, uz nadgledanje UN-ovog ureda za humanitarna pitanja započela je ekshumacija žrtava masakra i genocida u Maljinama-Bikošima. Masovna grobnica je bila prekrivena smećem da bi se zločin zataškao. Od osam prinađenih tijela njih sedam bilo je bez glave. Preživjeli svjedok (str. 134.) izjavljuje o ritualu ubojica: „Morali smo sjesti u krug i gledati kako se čovjeku sječe glava. Nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje drugoj žrtvi, koja će tek doći na red, da ljubi tu glavu i tako u krug“.

Ekshumacija u Maljinama-Bikoši provedena je 10. i 11. srpnja 1996., ali je morala biti prekinuta na zahtjev mudžahedina, jer je navodno to uznemirilo „islamske humanitarce“.

Bošnjačko-muslimansko vodstvo na čelu s Alijom Izebegovićem je znalo za počinjene zločine ali nije ništa poduzelo. Najodgovorniji za počinjene zločine bili su: Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH. Džemal Merdan zamjenik zapovjednika. Mehmed Alčagić je zapovjedao Operativnom grupom „Bosanska krajina“, zapovjednici 7. muslimanske brigade, 17. krajiške brigade. Zapovjednici su kasnije unaprijeđeni.

Zapovjednik odreda mudžahedina Abu Ajam je direktno odgovoran za streljanje Hrvata u Bikošima. Odred mudžahedina je bio pod zapovjedništvom Alije Izetbegovića prema izjavama samih mudžahedina.

U knjizi Zločin s pečatom navedena su imena odgovornih i izvšioca zločina u Maljini.

Travnički zatvori

Od travnja 1993. do travnja 1994. kroz muslimanske travničke zatvore prošlo je oko 1.500 osoba (pripadnika HVO-a i civila). Svjedoci navode slijedeće zatvore: Tvrđava grada Travnik, Vojarna JNA u Travniku, Hodžina kuća u Slimenima, Franjevački samostan u Gučoj Gori, Kuća Lovre Šimića u Brajkovićima, Orašac – logor pod nadzorom mudžahedina i Mehurići- selu u kojem je bilo sjedište mudžehedina.

U tvrđavi je krajem lipnja bilo zatočeno 400 Hrvata. Vojarna JNA je bila prolazno mjesto za uhićene, tamo su uhićene ispitivali. U Hodžinoj kući u Slimenima bilo je zatočeno 150 osoba. U svim logorima su zatočenici bili fizički i psihički maltretirani.

Etničko čišćenje

S područja travničke općine protjerano je 19.500 Hrvata (kasnije se dio vratio), uništeno je 3.800 obiteljskih kuća, uništeno je 35 hrvatskih naselja u općini Travnik. 28 naselja su imala većinsko hrvatsko stanovništvo. Sela su opljačkana i spaljena. U jedan dio objekata su se uselili muslimanski prognanici.
I nakon potpisivanja primirja između Hrvata i Muslimana Muslimani su nastavili s etničkim čišćenjem. Vršen je progon povratnika Hrvata, pljačke i razbojstva.
U selu Potkraj od prosinca 1995. do veljače 1996. zapaljeno je 7, a devastirano 93 hrvatske kuće.

Uništavanje katoličkih sakralnih objekata

Svi sakrali objekti (crkve, kapelice, župne kuće i groblja) su bili oštećeni, devastirani, a neki i uništeni. Pripadnici Armije BiH su zlostavljali svećenike, časne sestre i obične vjernike.
Rimokatolička župa sv. Petra i Pavla u Brajkovićima je teško stradala od postrojbi Armije BiH. Od prijeratnih 5.000 vjernika u lipnju 1993. ostalo je samo oko 1.000. Spaljene su 82 obiteljske kuće, 2 staje , a u 47 kuća su se uselili Muslimani.
Pripadnici Armije BiH su 4. lipnja 1993. godine nasilno ušli u župnu crkvu sv. Ivana Krstitelja u Travniku. Opljačkali su crkvenu imovinu i Caritas. Navečer su pucali na župnu kuću te porazbijali prozore i oštetili fasadu. Nasilno su ušli u crkvu uništili orgulje, porazbijali kipove i polomili križeve. Križ pred crkvom su srušili i odvukli u crkveno dvorište.
Don Pave Nikolić je zapisao (str. 141.) : „ rujna 1993. u Travnik je stigao Naibu reis Mustafa Cerić poglavar Islamske vjerske zajednice BiH. Šetao je pet dana po Travniku. Mjesni mediji su pomno pratili njegov boravak. Glede nemuslimana Travnika donio im je i ostavio mržnju prema svemu što nije Islam i islamsko. U njegovim nastupima se očitovao pravi islamski fundamentalizam i poziv na džihad“.
Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Docu je oštećena pri granatiranju. Pripadnici Armije BiH su je temeljito opljačkali, obečastili, a župnu kuću su demolirali. Župnika i časnu sestru odveli su u Travnik.
Franjevački samostan i crkva sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori je jako devastirana, crkva je opljačkana. Muftija Nusret Abdibegović je izjavio da će od franjevačkog samostana napraviti islamski centar. Jedno vrijeme su tamo boravili i pripadnici Armije BiH. Devastirani i opljačkani samostan i crkva su 12. srpnja 1994. vraćeni franjevcima.
Filijalna crkva sv. Ilije u Bukovici, župa Guča Gora, je gađana topničkim projektilima. Spaljena je 7. lipnja 1993., ostali su samo zidovi.
Župna crkva sv. Mihovila u Ovčarevu je teško oštećena i opljačkana. Uništene su crkvene orgulje, sa župnog stana je skinu crijep i krovna konstrukcija.
Teško su stradale župna crkva sv. Petra i Pavla i župni stan u Brajkovićima. Devastirana je i opljačkana kao i druge crkve.
Oštećena je filijalna crkva u Čuklama, župa Brajković, opljačkana pa zapaljena. Caritas je također opljačkan. Oštećeno je i groblje.
U Paklarevu je granatirana zavjetna kapelica.
U Pećinama je Armija BiH demolirala župnu crkvu i kuću, a u Putićevu je crkva temeljito opljačkana pa uništena.
U Travniku je devastirana sjemenišna crkva sv. Alojzija, a u sjemenišnu zgradu su se uselile muslimanski izbjeglice.
Župna crkva u Novom Travniku je oštećena.
Crkvu u Novoj Bili su Muslimani gađali topničkim i drugim projektilima.

Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma

Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u ožujku 1994. godine Muslimani su nastavili s politikom etničkog čišćenja te s kršenjem ljudskih prava, pljačkom, progonom i ubojstvima Hrvata u travničkoj općini (i drugdje gdje su Muslimani činili većinu ili bili na vlasti). U selu Potkraj od prosinca 1995. do veljače 1996. zapaljeno je 7 kuća, a devastirane su 93 hrvatske kuće. Bilo je fizičkih napada, postavljanja eksploziva pod vozila Hrvata, napada ručnom bombom. U selu Prići je srušeno 7 nadgrobnih spomenika, odneseno je zvono s kapelice i grobljanska ograda. Bilo je više fizičkih napada na Hrvate, silovanja pa i ubojstava. Neka ubojstva: otac i sin Luka i Pero Jezerčić, Ivica Domić, policajac Perica Bilić, policajac Ante Valjan, Jure Jelonjić i drugi.

Nekažnjeni zločini

Iz općine Travnik je protjerano blizu 20.000 Hrvata, ubijeno je 118 civila, a 61 osoba se vodi kao nestal. U obrani Travnika poginula su 572 branitelja. Kroz muslimanske logore u općini Travnik prošlo je 1759 zarobljenika. Uništena su i spaljena 32 sela s hrvatskim stanovništvom. Najveći zločini Armije BiH u općini Travnik su u selima: Miletići, Ćukle, Ovnak, Gučoj Gori i Maljinama (Bikoši). U Maljinama (Bikoši) su pripadnici Armije BiH strijeljali 39 (34) Hrvata, Nađeni su posmrtni ostatci (djelovi tijela) 17 osoba, dok se za posmrtnim ostatcima 22 osobe još traga.

Za počinjene muslimanske zločine (npr. ritualno ubojstva u kampu Orašac i strijeljanje zarobljenika u Bikošim) praktično nitko nije odgovarao. Zapovjednici Armije BiH Enver Hadžihasanović (zapovjednik 3. korpusa) i Rasim Delić (načelnik Glavnog stožera Armije BiH) su oslobođeni pred sudom u Haagu.

Pred Sudom BiH za zločine nad Hrvatima Travnika odgovarao je samo pripadnik odreda El- mužahid, Abdulahim Maktouf, osuđen na tri godine zbog sudjelovanja u otmici travničkih civila.

Ovo je vrlo kratki prikaz muslimanskih zločina u općini Travnik za vrijeme Domovinskog rata i nakon rata.

Izvori

Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom, drugo izdanje Vlastita Naklada, Tisak: FRAM Mostar 2001.
Dossier : Zločini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BIH 1992.-1994. / skupina autora. -Mostar : Centar za istraživanje i dokumentaciju, 1999.
Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hrecegovini od 1992. dp 1994. Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2018.
Ivan Mlivončić, Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991. – 1995. godine, Naša ognjišta – Tomislavgrad, Mostar Tomislavgrad 2008.
Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II. Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.
Dossier : Zločini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BIH 1992.-1994. / skupina autora. -Mostar : Centar za istraživanje i dokumentaciju, 1999.
Raspeta crkva u Bosni i Hercegovini. Uništavanje katoličkih sakralnih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini (1991. – 1996.). Banja Luka, Mostar, Sarajevo, Zagreb, 1997.

Dr. Marko Jukić