Gotovo u tišini opet Bleiburg pade! Ovoga je puta izgovor neka globalistička besmislica koja se navodno dogodila na razini odluka austrijskog parlamenta.

Još je besmislenije to što se komemorativno okupljanje na Bleiburgu prikazalo kao “političko okupljanje”, potpuno negiravši činjenicu ne samo pokolja cijelog jednog naroda koji je tamo simbolički započeo, nego i opće dehumanizacije i progona koji je od tada, pa idućih 50 godina bio u tijeku.

Bleiburg je važno mjesto memorije, mjesto sjećanja, simboličko mjesto početka svih patnji i mjesto najvećeg okupljanja izbjegloga i s pravom prestravljenog naroda i hrvatskih oružanih snaga. Ono nije urodilo plodom kako su očekivali, nije im bilo dozvoljeno predati se na način na koji su to navodno garantirale međunarodne konvencije i nije im bilo dozvoljeno priznati ratni poraz uz razumne argumente. Simbol zla ostao je simbol zla i u vrijeme najgore represije, kako u Jugoslaviji, tako i na području hladnoratovske Europe.

Ipak, to nikada nije zaustavilo okupljanja na Bleiburgu…zar danas hoće? A tko smo onda mi da sudimo onim strašnim vremenima europskih blokovskih podjela, kada danas u ujedinjenoj Europi čiji smo legitimni član imamo zabranu komemoriranja nad svojim mrtvima? Što po ovom pitanju radi hrvatska diplomacija? Ne, nije u redu samo “prebaciti” komemoriranje negdje drugdje. Komemoriranje ima cjelovit smisao u koliko su svi simboli, sve činjenice i sve emocije povezani u cjelinu.

Ako želimo komemoracije u “kontroliranim uvjetima” tada bi svako mjesto u Hrvatskoj cijeli svibanj obilježavalo komemoracije, jer su protivnici komunističkog režima bili ubijani po svim gradovima lijepe naše.

No te komemoracije nisu masovne, ne ujedinjuju na način da pokažu razmjere globalnog zločina. Okupljeni na Bleiburgu zorna su slika masovnog uništenja, a to je valjda nešto što je potomcima, ali i sljedbenicima nekih novih globalističkih režima nepodnošljivo.

Zamislite samo da Poljska zabrani komemoracije na svome tlu, jer one ometaju lokalno stanovništvo, neugodne su i slično, mislite li da bi Poljskoj kao katoličkoj zemlji to itko “oprostio”?

dr.sc. Vlatka Vukelić